on je u šuštanju noći prepoznao huk planete koja užasnom brzinom jezdi kosmičkim prostranstvima...
pao je na zemlju i uhvatio se za vlati trave, da ne bude oduvan sa iste i ne završi plutajući negde ka mesecu....
ona je baš prolazila kroz parkić, na čijem je igralištu on izvodio ovaj neobičan performans.
bio je svestan, čuo korake, znao je da mu neko prilazi... no, taj grozan osećaj da nebo želi da ga usisa lebdeo je fluidno u izmaglici iznad njega...
spasi me... – zavapio je promuklo.
spasi me.
ona se već našla iznad njega, stavila je njegovu glavu u svoje krilo, brisala mirišljavom maramicom krupne graške znoja sa njegovog čela.
spašću te, ne boj se. – tiho je govorila, pipajući u mraku po torbici, tražeći mobilni telefon.
dugo je stajala na ulici, gledajući u pravcu kojim su odjurili.
no, nije mogla videti kako se posle nekoliko predjenih kilometara prvo prednji, a potom, polako i nekako stidljivo, podižu i zadnji točkovi. kako ceo automobil sa upaljenim rotacionim svetlom poleće. prvo nisko, preko krovova kuća, zatim sve više...
i leti.
visoko.
visoko... i nestaje u jednom ogromnom kumulusu.