ne sećam se svog rođenja...
ne sećam se bolnice, babice... ni majke
ni pijanstva oca
ne sećam se sebe,
kada sam krenuo u školu
ni kako su moji roditelji odjednom postali ozbiljni ljudi
možete mi ne verovati
možete reći da sam neozbiljan
možete reći da sam glup
ali ne sećam se ni kako su postali deka i baka
dobili debele i duboke bore,
dobili onaj mudar izraz lica...
a ja postao čovek.
ne znam ni kako su otišli
ne sećam se...
niti se sećam sebe,
kada sam postao isti kao oni...
ne sećam se puta kojim sam došao ovde.
ni koliko dugo sam putovao
..... ali čini mi se
a možda mi se samo čini
da se tebe sećam.
*
kada te dodirnem pretvoriš se u prah. tvoje lice zablista na ovom plastičnom suncu zatim zgasne. iz praha se ipak ponovo pojaviš, ali čim te počnem voleti zauvek nestaneš.
to se ne sme. to je tabu – povlačim ljubav.
jer te volim.
sećaš li se dna sa kojeg sam isplivao i koliko sam samo ronio,
tačnog mesta na obali na koje sam zakoračio... ostalo je mokro.
i male crkve u zalivu, u kojoj sam te upoznao.
sada se sećam svega. sećam se groznice i modrica. sećam se monaha kako u miru dočekuju propast...
uhvati me za ruku tiho, da ne probudimo svet. da ne probudimo zver stvarnosti, jer progutaće nas. vodi me u san i nasmeši se slobodno, to se ne čuje...