volim ljude
generalno
ne volim možda sa njima da provodim vreme, družim se, pričam, svidjam, mrzim, bijem, mazim... generalno ljubav je ljubav i nema veze sa navedenim radnjama.
nije da pokušavam da se sklonim, nema tu straha, neke veće nelagode...
ali ne moramo puno da se gledamo... srećemo...
i zato biram vreme kada ću biti tu.
posle ponoći? jedan, dva sata? neeee....
suviše fensi.
zaspati sa prvim sumrakom i ustati pre svanuća budi neke praiskonske osećaje, možda je bolje reći intinkte, izgubljene u vremenu kada smo živeli kao društvo lovaca - sakupljača.
moje novo, novo u svesti, staro u genima, iskustvo je zora.
niko normalan nije budan u zoru...
i to me raduje.
sem ponekih profesija, drugih razloga da se bude budan nema.
mašinovodje npr. oni mi padaju na pamet... i pekari.
čak, portiri i stražari dremaju.
vampiri su se zavukli na svoj dnevni počinak,
još ponekog probudi erekcija...
(naročito one mladje, ali bez brige... to je prolaznog karaktera... jel, tako sam čuo?)
uvek prijateljski nastrojene prema meni, vrane se bude dosta rano...
ali u sam cik zore, taj trenutak svitanja nema ih.
(počeo sam da pišem o ljubavi prema ljudima i neumitno stigao do vrana...)
dobro... da ne gnjavim više...
kada su mi prve asocijacije, takve, kakve su...
mogu da zamislim kakav će mi biti ostatak dana...
ali ostatak dana, čim je ostatak – nebitan je... patrljak k'o patrljak.
hteo sam samo da kažem da... kada uđe u modu, i počnete da dočekujete, ili ustajete pred zoru,
ja ću početi da ležem oko 00 i ustajem u 09.
ehhh... dragi moji ljudi.... da smo se ranije sreli....
sada je dockan, svanulo je već.. i sve se vidi.
prepravljeno i dopunjeno,
za nekog koga još uvek volim da sretnem
18.3.2011.
hvala v. : )