ivan je rešio da okrene novi list. rešio je da promeni svoj život.
- od danas biću pisac – mrmljao je sebi u bradu, tražeći ostatke večere jer su ga ovog jutra probudili gadni grčevi u stomaku.
- pih, nigde ni korice...-
prevrtao je i svoje džepove... – o da, mnogi pisci su bili gladni! – obradovala ga je misao.
papir i olovku je već lakše pronašao – dakle to je sve što mi treba.-
sledeća dva sata proveo je nalakćen nad parčetom hartije, prstiju provučenih kroz kosu. povremeno bi hrkao, zatim se trzao, pogledao prazan papir i zaspao ponovo. sanjao je da je negde na pučini, sam. da ga iz morskih dubina hiljade ruku pokušava uhvatiti za noge i povući na dno. i najzad kada ga je jedna ogromna šaka ščepala skočio je, odgurnuo sto od sebe i umalo pao preko stolice.
- ne... u ovakvim uslovima ne mogu pisati...ipak, ipak su potrebna neka ulaganja. možda mogu pisati gladan, ali ova neudobna stolica... pa papir i olovka... ne, definitivno ne! –
okretao se oko sebe... soba je bila gotovo prazna. dušek, stočić i na njemu tv. ispod tv-a dvd, mali šporet u ćošku, lavabo i česma... i pomenuti sto i stolice... dve.
prošle nedelje u nastupu ludila prodao je frižider i grejalicu.
tivi i dividi su dugo odolevali... poznajući ivana i predugo, i njihov čas je došao...
taj čas je bio za « tili-čas ». samo pola sata posle ivanovog poziva dva mladića su iznosila stvari.
- znaš, počinjem ozbiljan posao, malo ću uložiti u sebe – govorio je ivan jednom od njih – tako da ću ipak uzeti keš.-
- siguran si? – odgovorio je jedan od njih – ne znaš šta propuštaš. šema je nova i svako ko je probao naručio je još. imam još malo pa ako se kasnije predomisliš, zakasnićeš... biće samo stare robe. –
nova šema i dobra roba, bile su ključne reči, okidači za ivanovo dobro raspoloženje. uvek je padao na te fraze i to je jedan od njih znao vrlo dobro.
- ako ću napisati nešto dobro potrebna mi je inspiracija, potrebna je mašta... dakle da bih uspešno pisao potrebne su mi udobnost i mašta...- pomislio je a zatim rekao jednom od njih – pola pola, daćeš mi samo pola u kešu... ok? –
- ok – rekao je jedan od njih.
novac u rukama. licem ka vetru, sa vetrom uz lice.. budi sam na ulici... hodaj, hodaj.....
teturao se ivan, zastajkujući pred izlozima. iako za planiranu pisaću mašinu i neku od udobnijih stolica para nije bilo, inspiracija je bila na zavidnom nivou. ulazio je u radnje sedao u fotelje za pisaćim stolovima. kroz glavu su mu prolazile slike sebe na promocijama, probao je i baštensku stolicu za ljuljanje, zamišljao sebe u džemperu i somotskim pantalonama, sa lulom ispred velike bele kuće sa ogromnim dvorištem...
snovi bi se rasplinuli dolaskom prodavačice, i ljubaznim – izvolite gospodine...- tada bi se zahvalio, pomalo ljut što su ga prekidali, i nastavljao dalje...
- ipak... niste mi potrebni. ni vaše stolice, ni vaše pisaće mašine... jer ja imam ideju! – tako je govorio ivan... – i dovoljna mi je ona stolica, i parče papira... sada mi ni tv. neće odvraćati pažnju tako da ću se ceo posvetiti pisanju!-
pošto je kupio veliku i jeftinu kinesku svesku, zadovoljan, rešio je da sebe časti pivom. u zadimljenoj kafanici seo je do prozora, gledao kako počinje kiša napolju. posle trećeg piva, u wc-u, popravio je inspiraciju promrljavši kako ga jedan od onih zaista nije zeznuo.
posle četvrtog piva otvorio je svesku i na prvoj strani napisao – I glava -, zatim to precrtao i napisao ispod – Uvod -
vlažna ulica ga je dočekala neprijateljski. trotar se uvijao i izmicao pred njegovim koracima. ivan je čvrsto stegao svesku kao da mu ona održava ravnotežu... no to nije bilo dovoljno. poput bika sa rodea ulica se izvila i zbacila svog hodača, seo je pravo u baru. ljudi, koji su mu išli u susret prelazili su na drugu stranu. borio se da ustane a da pritom ne ispusti svesku jer bila je od neprocenjive vrednosti. tu je početak njegovog romana...
a onda, iznenadni nalet mučnine mu orosi čelo hladnim znojem. bol u stomaku ga je naterala da se savije i ovaj put je pao unapred. pored kontejnera se na kolenima previjao, pritisnuvši stomak. povratio je....
... i bilo mu je lakše. zamagljeni vid se bistrio i kada se prisebnost vratila ispred sebe, ispred svog nosa, ugledao je otvorenu svesku. ispod škrabotine – uvod – bio je ivanov sadržaj, minuli rad.
pogledao je gore. kapljice kiše padale su mu na čelo i obraze. žmirkao je.
- izgleda da sam završio – rekao je, kao da se obraća nebu i nacerio se.
iz džepa je izvadio olovku i potpisao se ispod bljuvotine.