koliko čeznemo za bilo čim originalnim...
vučemo se po buvljim pijacama, tumaramo po mraku.
zagledamo singlice iz sedamdesetih, prevrćemo rimske novčiće, u večitoj potrazi za unikatnom serijom poštanskih markica...
tragamo za sobom.
negde smo davno pročitali da u svakom čuči on sam, jedinstven i neponovljiv...
proučavamo stare spise, radimo vežbe disanja, jurimo se po prošlim životima...
danju kopamo za kamenom mudrosti, u snovima tražimo svoje ruke.
čije ruke?
moje?
ko je to koji kaže – moje - ?
ja.
ko sam ja?
ok, zamislio sam je.
ta mačka je mentalna slika, reci mi ko je to koji gleda u mačku?
to sam ja.
ko sam ja?
i to sam patentirao i zaštitio.
platio sam pošteno
da jednog dana kada se budete spoznali,
red je da znate...
nećete biti ništa drugo... do – ja.
i ... zaigrajmo kao leland palmer na ovu predivnu stvar :))