10/7/2007 19:50 , Objavio voja Kategorija posta:

u hladnoj svetlosti koja je dolazila u blicevima skrivale su se senke. armije bića koja podsećaju na ljude marširale su dugo, i sporo... umorne od hiljadugodišnjih bitaka. tek poneko bi se iz dugih redova izdvajao poletevši da dotakne nebo, dohvati manu iznad oblaka što otapa čelikom zategnuta kolena i kukove. i tada bi iznad silnih vojski zasijala svetlost drugačija od sunca... svetlost koja je odavala krilate konture drevnih ratnika u čeličnim odorama, njihove duge lukove, dvosekle mačeve... stajao sam sa strane dok su prolazili.
– gospodine, hoćete li da vam proričem, doviknuo bih ponekom, svojim uplašenim glasom. – dozvolite da vam pogledam u dlan.- bojažljivo jer sam samo čovek. jedan od retkih. moja vrsta se odavno gasila. u daljini sam mogao čuti udarce teških mačeva po štitovima i oklopima, lomljenje metalnih kostiju pomešanih sa zvucima strašnih truba, agoniju i ropac... hodao sam za vojskama samo noću, jer je dan bio pogibeljan za mene. neko, od ljudi, je rekao kako su ova bića jednom davno stvorili ljudi, no bar za mene to je bio apsurd. kako je moguće jednom ovako nesavršenom i ubogaljenom biću koje ni krila nema, napraviti ovako savršene arhangele i andjele. biće ipak da smo, mi ljudi, nekakav njihov otpad, koje je samo njihova milost ostavila u životu da im čiste štitove i glancaju mačeve. kradući poneku mrvu sa njihove trpeze. vojske su dolazile sa užarenih predela istoka, vatrom okupanih stepa, gde čovek ne bi preživeo ni četvrt sata.
nemilosrdno sunce se širilo proguvaši merkur. zapisujem onoliko koliko znam, a znam da je sve izgubljeno, da će i ovaj pergament pojesti vatra koja dolazi.

skidajući čeličnu rukavicu ogromna senka, mrkog ratnika pružila mi je dlan, i gromoglasna zapoved – Gledaj – učinila je da se osećam malim.
po komandi počeh da govorim već hiljadu puta izgovorene, napamet naučene reči – vaša milosti, još danas će vas suncem obasjati pobednička slava, vaš će mač nanizati stotine, a koplje dokrajčiti poslednjeg neprijatelja. nebeska slava vas čeka... – i brzo pokazah znak boga na čelu.
zemlja podamnom se zatresla od gromoglasnog smeha i velika crna prilika laktom udari još jednu veliku priliku koja je hodala u koloni do nje. – od reči do reči kao i onaj dva kilometra iza.
kada me je uhvatio za vrat i podigao od zemlje, ruke i noge mi zaplivaše vazduhom.  bio sam dovoljno pribran da ga ne pogledam u lice.
- psu promeni pesmu. ti si već peti koji govori isto samo na ovom putu -
sedoh u prašinu i dugo sam bez svesti sedeo tako. beskrajna kolona je prolazila, niko me više nije dirao. kada sam došao sebi video sam da u krilu imam okrajak hleba. brzo sam načinio znak boga na čelu, ipak su mi platili.
za danas je dosta,– i setio sam se svetih reč: dosta je svakom danu zla svoga ...
sidjoh sa puta, svitalo je... horizont je goreo crvenim sjajem, ogromno sunce se pojavljivalo i ceo vidokrug ga nije mogao obuhvatiti... dole, ispod mosta u prašnjavom koritu osušene reke čekala je moja hladovina.