pažnja je na meni... - pričala je sama sa sobom
ali je moja maska čvrsta. kao da sam obložena porcelanom.. uvek kasnim za korak od one koja jesam zaista...
gledam u sebe i vidim svoj odraz...kao u ogledalu, kada bih samo mogla nekako da ga preskočim...i da se spojim sa sobom...bila bih...bila bih...
posle dosta vremena seti se reči - cela..bila bih cela! - i obradova se.
ma zar su mi potrebne misli...ovako zbrkane..nestaju...šta znam..pokaži mi šta znaš - govorila je sama sebi.
i dugo vremena je ležala sklopljenih očiju.
i dugo, dugo vremena je trebalo da primeti čudno svetlucanje u uglovima vidokruga.
i odjednom više nije bilo razlike, gledala ili žmurila, prizor je bio isti...od ramena ka vrhovima prstiju zasijaše zvezde..prvo su se lagano palile, stidljivo svetlucale, da bi posle par trenutaka zasijale poput onih na nebu.
ja sam kosmos - promrmljala je sebi u bradu.
podigavši šake prema licu u njima vide beskrajnu dubinu svemira..
nije joj se zavrtelo u glavi.
nije bilo straha.
iz beskrajne dubine poče da izranja čudan lik.. nov a stari, dobro poznata silueta.
prepoznavanje je počelo. ljubav joj je ispunila celo biće.
oduvek sam tu. - šaputao je.
i nikuda ne idem...tu sam...i ostajem zauvek...
barijere popustiše. koža koja joj se činila kao poslednja granica sebe, izčeznu...
mišići, stomak i mozak nestadoše.
njene se kosti razbiše u paramparčad i od svakog atoma nastade zvezda.
samo su još oči sijale.
i u njima je sijalo noćno nebo.
nema me - rekla je
nema me - ponoviše zvezde
samo sam deo sebe - rekla je
samo sam deo sebe - odgovorile su zvezde
gledam u sebe i vidim svoj odraz...kao u ogledalu, kada bih samo mogla nekako da ga preskočim...i da se spojim sa sobom...bila bih...bila bih...
posle dosta vremena seti se reči - cela..bila bih cela! - i obradova se.
ma zar su mi potrebne misli...ovako zbrkane..nestaju...šta znam..pokaži mi šta znaš - govorila je sama sebi.
i dugo vremena je ležala sklopljenih očiju.
i dugo, dugo vremena je trebalo da primeti čudno svetlucanje u uglovima vidokruga.
i odjednom više nije bilo razlike, gledala ili žmurila, prizor je bio isti...od ramena ka vrhovima prstiju zasijaše zvezde..prvo su se lagano palile, stidljivo svetlucale, da bi posle par trenutaka zasijale poput onih na nebu.
ja sam kosmos - promrmljala je sebi u bradu.
podigavši šake prema licu u njima vide beskrajnu dubinu svemira..
nije joj se zavrtelo u glavi.
nije bilo straha.
iz beskrajne dubine poče da izranja čudan lik.. nov a stari, dobro poznata silueta.
prepoznavanje je počelo. ljubav joj je ispunila celo biće.
oduvek sam tu. - šaputao je.
i nikuda ne idem...tu sam...i ostajem zauvek...
barijere popustiše. koža koja joj se činila kao poslednja granica sebe, izčeznu...
mišići, stomak i mozak nestadoše.
njene se kosti razbiše u paramparčad i od svakog atoma nastade zvezda.
samo su još oči sijale.
i u njima je sijalo noćno nebo.
nema me - rekla je
nema me - ponoviše zvezde
samo sam deo sebe - rekla je
samo sam deo sebe - odgovorile su zvezde