Prozvana
od škorpijice, odgovaram
Moglo bi se reći da sam nepopravljivi optimista,
zaljubljen u život. Prijatelji me vole, neprijatelji zaobilaze.
Divno je probuditi se ujutro, uroniti u dan, a navečer
se prepustiti spokoju noći, bez TV, molim.
Hmmmm, iskreno, jos je lepše ludovati, salunisati, maštati,
voleti, patiti ,tražiti nešto novo, menjati sebe...
Fin ke dura, non go paura
(dok traje, ne plasim se)
1. Još od
osnovne škole, divila sam se slikarima. Antitalent sam, svako ko ume da povuče
dve crte koje na nešto liče, dobija divljenje i širok osmeh od mene. Da mogu
stan bi mi ličio na galeriju slika. Znam da nacrtam list, naherenu kućicu i čika
Glišu.
2. Radila
sam 20 km od Beograda i išla kolima na posao. Jedan kolega je bio nepristojan,
navečer sam sela u kola i otišla. Bila je prava zima, sa snegom i zavejanim
putevima. Bus te večeri nije stigao i on je morao 10km peške kroz vejavicu do
sledećeg prevoza.
3. Panično
se bojim vadjenja krvi. Dogodila se saobraćajna nesreća. Relativno mala bolnica
nije imala dovoljne zalihe krvi. Pobegla sam. Tek navečer, kad su formalno
molili za krv, pojavila sam se kao dobrovoljac, nadajući se, do zadnjeg časa,
da im A+ krvna grupa ne treba. Trebala je.....
4.
Kompjuteri....Užas...Svi misle da nešto znam, još mi traže i pomoć, a ja...Španska
sela. Kad mi nešto novo podje za rukom, radujem se kao dete.
5. Moje
srce ne stanuje kod mene, pa njegovu tajnu ne mogu otkriti...
Prozivam, ali brzo, brzo: alady, gulanfer, zengrad, wolfie
