Nije kod mene, kod moje drugarice je bilo.
Udje čovek u radnju
-Dobar dan, jbt ja.
Ona se šokira, doputovala je iz jedne evropske zemlje gde te reči nisu u potrebi u poslovnim odnosima. Sva doterana, našminkana, fensi obučena, samo trepće
-Bite? Molim?
-Jbt ja, imaš li čaj?
Ona prevrte oči
-Kakav čaj, za koga?
-Jel` ti to zaj.....š, za mene, jbt ja.
Ona zinu da nešto kaže, ali zatvori usta i samo gurnu pred njega nekoliko kutija.
-Uf, jbt ja, to ti je sve?
Ona već htede da mu nešto odbrusi, ali fina ženska, strankinja, nenavikla. Pogleda ga malo bolje, a on neki rmpalija, Balkanac, zategnuta majica preko mišića ruku i grudi, a ručerde kao da je drvoseča. Spusti pogled na njegove farmerke. Brže izvadi još desetak kutija.
-Izvolite
-Jbt ja, ovaj ću.
Ona sva spetljana spakova mu, naplati, on to strpa u neki ruksak i krenu ka izlazu.
Ona gleda kako odlazi , bi joj nešto toplo oko srca, a i malo niže, pa ne misleći ništa, viknu za njim
-A ono što ste u svakoj rečenici obećavali?

