MANIJAK
IZ MAGLE
5.
Tog jutra Igorova
žena spremala je stan. Uvek je bila ljubomorna, sumnjičava. Preturala je po dzepovima,
tražila ko zna kakve dokaze. Nešto šuška. Drhtavim prstima zavukla je ruku u
unutrašnji deo sakoa-pismo.
Otvorila ga je
pomalo razočarano, pogledala, neki spisi, sigurno nešto službeno, a onda je
širom otvorila oči-njeno ime: polisa osiguranja na život u korist Igora u slučaju
njene smrti. Od svote joj se zavrtilo u glavi.
Sunčani dan, Vera
je slobodna, uputila se na groblje. Kome to ide? Zašto se stalno okreće kao
krivac? Kupuje cveće i spušta ga na jedan grob-devojčice... dugo, dugo, plače i
teškim korakom kreće kući. Slobodne dane koristi iza dobro zatvorenih vrata,
spuštenih roletni, u nekoj čudnoj otsutnosti. 2-3 dana, a onda kupuje neku šarenu
haljinu, poziva društvo. Te noći pesma i vriska, čula se do kasno iz njene kuće.
Barbara je bila
umorna. Imala je puno posla, onda je po gradu jurcala tražeći neke patike.
Prijatelj ju je
pitao da li zna nekog ko bi kraće vreme zamenjivao neku sobaricu koja odlazi na
trudničko bolovanje, može i muškarac, Umornim korakom vraćala se kući.
Sećala se Mestašca,
kako je tamo sve bilo blizu, svi su se poznavali. Tamo ništa nije bilo nemoguće,
uvek se neko našao da pritekne u pomoć.
Sećanja na
Olivera, bila su jača nego ikad. Da je tu, on bi znao šta treba da se radi. Bio
je uvek tako odlučan, a opet tako popustljiv. Da je tu, magla ne bi bila tako
strašna. Činilo se da opet izranja iz njenih sećanja, magle, ponekad je to bilo
tako živo da je izgledalo da treba samo da pruži ruku i da ga dotakne...a onda
sve bi nestajalo...
Razmišljala je o
Veri. Nešto je bilo čudno sa njom. Nije znala šta. I to dete što je rodila. Kako
je mogla da ga se odrekne?
Neka žena je došla po rezultate i rekla je da
je Igorova supruga. Igor nikad nije pričao o svom životu, samo se žalio, niko
ga ne razume. Barbara je znala za njegovu bolest-kocku, ali je isto tako znala
da mu nema pomoći dok je sam ne zatraži.
Zamišljena stigla
je pred svoju kuću.
Mrak. Sijalice su
opet pregorele!
Ali zar bas sve?
Umorna penjala se
po stepenicama, lift nije radio...
Tras! Tupi bol,
zacrnilo joj se pred očima, dok je padala niz stepenice, samo je videla patike
i ivicu farmerica, mrak...
Nastavićae se
