Nadomak cilja

28.4.2008

Bat tih koraka i sada čujem
ulica pamti i gde smo se sreli,
najpre udaljeni, a onda sve bliži
i mi bejasmo, ko da smo hteli
da sluči se ono što se retkima
događa, i traje sve dok ih ima:
oprezno išli smo jedno ka drugom,
pažljivo biranim putevima.

Zaobiđosmo tako i sreću samu,
mada joj priđosmo na jedan korak,
i mada čusmo korake drage,
okrenusmo se, i ukus gorak
ovlada usnama i srcima našim.

Šta li videsmo, nije mi jasno
i zašto, ludi, ostavismo
ono što najlepše imali smo?

I zašto, nesrećni, zamakosmo
u onu sveopštu tugu i tamu,
kada bejasmo nadomak cilja,
i kada videsmo i Sreću samu?


Violeta Milićević


VIOLETA MILIĆEVIĆ
 


P.S.
Citala sam njene pesme
-predivne su,
vrlo talentovana pesnikinja,
pred njom je sigurno svetla
pesnicka buducnost....
Objavio smirna u 03:19 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar

Verovatno je tako...

27.4.2008
Bila je lepa i zanimljiva ova prica,
podelili smo puno toga izmedju sebe
mi - blogeri...
frcale su emocije na sve strane,
pune lepih pesama,
muzike i slika...
avateri, nickovi, blog-dizajni...

ah... eto, stalno neshto mislim
i volela sam i sad - volim ovo mesto
ali zaista ne mogu da budem projekcija
tudjih zelja i potreba,
isuvishe sam Velika da bih sebi to dozvolila,
isuvishe sam Mala da bi od drugih to trazila...


ili nemam potrebu za tim...
verovatno je tako.

Objavio smirna u 14:24 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar

Zivot...

27.4.2008
Život me zaustavi na visoravni mladosti i nazad pokaza…
Pogledah i vidjeh grad neobična izgleda,
ruševine usađene usred ravnice gdje se njišu grane,
a raznobojna isparenja tkaju veo slabe maglice koja hoće prekriti grad.

Upitah: « Što je ovo, Živote?»
On odgovori: »To je grad tvoje prošlosti koji treba promotriti.»

Promotrih i vidjeh:
Zdanja ljudskog djelovanja kako sjede kao giganti sna natkriveni krilima. Hramove religija koje je čvrsto vjerovanje sagradilo, a potom ih sumnja porušila. Ulice nadanja poput rijeke među brežuljcima. Riznice tajni nad kojima je skrovitost bdjela, a potom ih razglašenost orobila. Kule koje je hrabrost sagradila, a strahovanja ih porušila. Dvorce snova koje su noći ukrasile, a java ih razrušila. Pozornice sudbina na kojima je život svoje drame izvodio, a zatim je smrt došla i drame okončala..To je moj grad prošlosti, dalek i blizak, vidljiv i nevidljiv.

Ali Život prođe ispred mene i reče:
»Pođi za mnom, dugo smo stajali.»
« Gdje ćemo Živote?» upitah ja….

»U grad budućnosti,
jer gledanje grada prošlosti je nerazumnost,
a zaustavljanje je malodušnost…»
(H.Džubran)

Image Hosted by ImageShack.us

 
Objavio smirna u 03:01 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar

...

25.4.2008
Traži se jedna reč.
Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim, i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč koja bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je tražim po Terazijama; možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku s novinama.
“Šta radiš?” – pitaju me poznanici.
Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu da je nađem?
Sve što su tražili, to su i našli, zato što i nisu hteli ništa naročito. Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta....
uspavankaa_640

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao....
Traži se nada....ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi.
Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...
Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, onaj sat što još uvek otkucava u našem pamćenju. On se traži. ...Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži – taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.


("Oglas", M. Kapor)
Objavio smirna u 17:56 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar

...

23.4.2008
"... Kada covek dublje zagleda u dusu sveta
lako shvati da na svetu uvek postoji
jedna osoba koja ceka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje
ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu
i njihovi pogledi se ukrste,
sva proslost i sva buducnost
gube svaki znacaj...
i samo postoji taj trenutak..."

(Paulo Koeljo - Alhemicar)



Image Hosted by ImageShack.us



 
Objavio smirna u 14:54 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar

Lepa misao za laku noc...

22.4.2008

Svaki čovjek ima svoje ideale koji ga usmjeravaju u njegovim stremljenjima i sudovima. U tom smislu mi uživanje i sreća nisu nikad bili sami sebi svrhom. Moji ideali, koji su mi obasjavali put i uvijek me iznova ispunjavali radosnom voljom za životom bijahu dobrota, ljepota i istina. Bez osjećaja slaganja s istomišljenicima, bez bavljenja s ciljevima, vječito nedostižnim, na području umjetnosti i istraživanja, život bi mi izgledao prazan.
Banalni ciljevi ljudskih stremljenja:
posjedovanje, moć, vanjski sjaj i uspjeh bijahu mi mrski već od najmlađih dana.
Albert Einstein

 
Objavio smirna u 22:29 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar

Apsolutna istina

22.4.2008
 Apsolutna istina

Priča bi tako mogla ići dalje u istom stilu ali poenta je očigledna, u ovom životu sve je relativno, i sreća i nesreća, i istina i laž, i svjetlost i tama, i dobro i zlo, i znanje i neznanje, itd., ali ipak ima nešto što ne spada u relativne kategorije,
a to je Apsolutna istina.
Apsolutna istina je samo jedna, iako ima svoje „lice i naličje“, svoju nemanifestiranu i manifestiranu prirodu. Kako je Apsolutna Istina i izvor apsolutne sreće, tako će želja da pijemo iz tog izvora, postepeno brisati sve druge inferiornije želje i željice, te ćemo početi doživljavati sve dublju sreću i ispunjenje koje će trajati sve duže i duže, kako budemo napredovali na putu spoznaje apsolutne istine.
Apsolutna istina je naše vlastito Istinsko Biće kada eliminiramo sve one atribute koji čine našu „personalnu osobnost“. Kada prepoznamo sve one osobine koje izgrađuju našu personalnu osobnost, i kada ih eliminiramo kao nešto što je promjenjivo, a time i samo relativno istinito, tada ono što ostaje je naša „Transpersonalna Osobnost“ koja nije podložna nikakvim promjenama u vremenu i prostoru, pa je time i Apsolutna istina.
Apsolutna istina je dakle naša prava, istinska priroda, te je tako izvor apsolutne sreće u nama samima, u samoj suštini ili temelju našeg Bića. Ako to shvatimo intuitivnim razumijevanjem, uvidjet ćemo da je put do apsolutne sreće, u stvari put do središta našeg istinskog Bića, a to središte je svijest o postojanju koja se zove „Ja Jesam“ svjesnost. Kada realiziramo Sebe kao svoj istinski identitet, odnosno kao Svijest samu po Sebi ili tzv. „Ja Jesam“ svjesnost, tada smo stigli na izvor apsolutne sreće koji se nikada ne suši. Ostvarili smo najvišu svrhu života, apsolutnu sreću ili blaženo ispunjenje svih čežnji u svom vlastitom Biću.

 P.S.Ovaj deo teksta sam pronashla na Val.hr
jako mi se dopada i smatram da je ovo tacno,
pa kad sam isticala da sam pronashla svoju melodiju
-to znaci da sam nashla put do sredishta svog istinskog Bica,
te stoga niko i nishta me ne moze vishe iznervirati,
a ko me bude uznemiravao, pretio i cinio pakosti snosice sankcije
jer ja imam pravo da zivim normalno kao gradjanin ove zemlje,
nikoga ne diram i trazim da mene niko ne dira,
poshtujem svakog ko se prema meni ponasha civilizirano...,
razni despoti, siledzije, sado-mazo, psiholoshki vampiri,
shamani koji koriste crnu magiju i ostalo da ne nabrajam,
bezite shto dalje od mene nadugacko i nashiroko...,
jer Ja sam Normalna osoba, osoba koja voli Demokratiju,
gradjanska i ljudska prava, koja zeli svojoj zemlji prosperitet,
bolji standard, da nema diskriminacije nikoga po nijednom osnovu,
i bla, bla..., i nedrkajte me vishe u nijednom obliku!!!
I budite srecni shto sam ovakava kakva Jesam!!!
Image

A Ta shto se takooo raduje i cini mi se da joj je smisao zivota da me vidi mrtvu, nek stavi dobro prst na celo!!!

Objavio smirna u 10:54 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (12) | Pošalji komentar

Dragi Djavole...

22.4.2008

Ðavo vidi tužnog coveka u Paklu i pita ga što je tako tužan.
• Pa, u paklu sam. Naravno da sam tužan.
• Nije u Paklu tako loše. Recimo, jel’ voliš da piješ?
• Naravno.
• Onda ceš da voliš ponedeljke. Tada samo pijemo: votku, pivo, vino, rakiju… Sve.
• Stvarno?
• Da. Jel’ voliš da pušiš?
• Da.
• Voleceš utorke. Tada samo pušimo: Pal Mall, Lucky Strike, Camel… Sve vrste cigara, tompusa…
• Stvarno?!
• Jel’ voliš da se kockaš?
• Ko ne voli!
• Obožavaš srede. Samo se kockamo: Black Jack, rulet, poker…
• Super!
• Jel’ voliš da se drogiraš?
• Nemoj mi reæi da i to imate!
• Naravno. Cetvrtkom se samo drogiramo: marihuana, kokain, razne vrste trava… Vrhunski kvalitet.
• Ne mogu da verujem!!
• Da li si homoseksualac?
• Ne!
• E onda ceš stvarno da mrziš petke!


P.S.Moze i Meni Djavo da bude drug,

ali dragi Djavole - oslobodi me Petka:)))

 
Objavio smirna u 08:00 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar

I nisam se rodila da se neko izdrkava na mene!

22.4.2008

Mogu izabrati izmedju toga da budem zrtva u svetu

ili pustolovka koja traga za svojim blagom.

Stvar je samo u tome kako cu gledati na svoj zivot.

P.Coelho

 P.S.Nikada nisam bila Slaba,
to shto sam fina i kulturna ne znaci da sam Slaba,
to shto se tudjim glupostima ne mogu u cudu nacuditi,
isto ne znaci da sam Slaba,

uvek sam bila Jaka,
a sad jaca nego ikad!!!

I nisam se rodila da se neko izdrkava na Mene!!!

Objavio smirna u 06:59 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (1) | Pošalji komentar

Nek je živ i zdrav, odvrati ona.

21.4.2008

Nerado priznajem, ali... odavno ne gledam žene. Ovde ti godinama dolaze jedne te iste. Hoću reći – sve isto našminkane, slično odevene, sevaju, brate, sisama i nogama, gole, bre, zabadaju se onim štiklama u patos, isto piju, ili koktele ili pelinkovac, a ja, kad mi neko naruči nešto od to dvoje, e, lepo bi se ispovraćao... Pelinkovac i stomaklija se nekad pili samo kad te preseče u stomaku, radi varenja... A kad treba da napravim koktel... Ma, bre, sad ću, baš, da im kitim slamčice i šeširiće... I sve se isto kikoću, sve nešto blazirane, trepću isto, gledaju isto, sve mašu onim kosama, pazim da ih ne zakačim ancerom, sve mislim, iščupaću im neku loknu ili lažni pramen... čudo da napravim. I tako... Ono, ne sporim, kad su tek počele da navraćaju, kad ti je ovaj moj splav postao, kao, nešto popularan, a zašto, ne umem da ti objasnim, ja sam ovo napravio što volim da sam na vodi, a društvo se skupljalo, pa kad se već jede i pije... zinem i zaboravim da usta zatvorim  kad mi neka od njih uđe... Zajebavali me ovi moji... Ali, posle, sve ti jedno. Jedna kao druga, treća kao prva... Ma, kao ispod štanc mašine. I tako...

           Ali, ta, za koju me pitaš... E, nju sam pogledao. Prvo, zato što je prišla šanku, nazvala dobar dan i rekla: ''Čašu što hladnijeg belog, po Vašem izboru. Sešću za sto u uglu.'' Fino je to, razumeš, da ti neko nazove dobar dan, i još da se seti da ti kaže gde će da sedne, ne moraš da zevaš i da pratiš. Drugo, nisam joj dobro video lice, ali sam dobro zapamtio da je bila bosa. Nosila je sandale u ruci, shvataš? Suknja duga, šarena, široka, talasa se onako, blago, a ispod suknje se samo vide članci i stopala. Bluza neka tamna, kako se kaže za tu boju... čekaj,... da, teget... goli joj laktovi i mišice. Kosa, zift crna, vezana visoko, u konjski rep. Sandale, rekoh ti, u jednoj ruci, a drugom drži tašnu preko ramena. Stojim iza ovog šanka, evo, baš kao i sad, držim krpu i zevam. Čekam da se okrene, da joj vidim lice. Ona prvo spusti one sandale kraj stola, pa lepo, sa obe ruke, uzvuče stolicu... sede, pa pokupi noge ispod stola, onako, odjednom, jedva ih odižući s poda... Tašnu okači preko stolice. Ruke stavi ispred sebe, jednu preko druge, vidim, jednim pogledom smeri mi ceo splav, vrati oči na mene, i nasmeši mi se ispod naočara, i onako, malo klimnu glavom. Treće, ja ne pamtim da je na ovom splavu iko osim mene pio belo vino, čisto, i još ledeno. Dođu neke budže, pa kad treba da im napravim špricer, i još kad ne traže sodu, nego sa kiselom, e, popljuvao bi ih... Eto, tad sam je prvi put video, i, zapamtio sam je, brate, kao što čuješ.

           Nije bilo nešto mnogo gostiju, onako, možda, za tri – četiri stola. Ona, onako... ima četrdesetak, je l' da?... vidi se, ali lepo nosi godine... Ponesem joj ja ono vino, onako, u ruci, nešto mi došlo tako da joj odnesem. Ona već izvadila tabakeru i upaljač, ne možeš da proceniš koliko su plaćeni, ali vidi se da nije kupljeno u bilo kojoj radnji. Tanka, tamno plava tabakera, sa  zlatnim obrubom, baš onako... ma, fino... A moje piksle... vidiš i sam... il' limene, pa olupane, ili staklene, pa okrnjene... Splav, bre!

-         Lepo Vam je ovde. – ne sačeka da kažem ''Izvol'te.''

-         Jeste. Meni je lepo. -  kažem, i lepo, osećam da sam lupio, da nije trebalo tako, ali, pravo da ti kažem, i odvikao sam se od priče i sa ženskim i sa muškim svetom. Ako neko nešto pita, odgovorim, i to ti je. Ona se onako nasmeja, sva sinu u licu.

-         E, tako i treba. Da je Vama lepo. A i meni je ovde lepo.

           Vratim se za šank. Posmatram ono malo gostiju... neki je gledaju postrance, ispod oka, a dvojica – trojica, ma, neki nazovi poslovnjaci, okrenuli se na stolicama, pa zijaju otvoreno. Sećam se da sam pomislio... ako neko od njih samo proba da krene ka njoj, Boga mi, skočiću. I, nije samo zbog toga što su mi se smučili ti novi biznismeni, lovani, manguparija i mafija, bre!... Nego... nekako... učinilo mi se kao da nema ko da je zaštiti. Šta li su oni mislili, niti sam mislio niti sam pitao. Jedan skoči da joj kao cigaretu zapali, ma, nije stigao na dva koraka do stola, ona već zapalila, i samo ga prostreli, preseče ga pogledom. Uuuu, zna ova da se brani, mislim ja. Ali, opet, pazim. Nikad se ne zna sa ovima, znaš?

           Pijucka ono vino, gleda preko ograde u reku, povremeno raskrsti noge ispod stola, pa ih prekrsti ponovo, povremeno zapali, i gleda kroz dim. Vidiš da je ko zna gde, ko zna o čemu razmišlja... I tako... Posedela sat jedan, možda, ne više. E, jeste, i to sam primetio... Ima lepu ruku, fine, tanke prste, negovane nokte... Sva je, onako, odma' vidiš da je fina, shvataš? Vidim ja, pakuje onu tabakeru i upaljač, vadi novčanik, stavlja pare na sto, pa na ivicu novčanice namesti čašu... onako, kao neko ko zna po kafanama, razumeš? Dohvati sandale, ustade, tašnu na jedno rame, sandale u ruku, pa, krenu da izađe. Pustio bi je da ode i da nije pare ostavila. Nekako... bilo mi lepo što je takva žena došla kod mene na splav. Kad je stigla do šanka, zastade, okrete se ka meni, malo nakrivi glavu, nasmeja se... ''Do skorog viđenja'', reče. A ja se zablenuo u njena usta, jedva odgovorih nešto... Kad je izašla, presavi se u struku, pa obu sandale. I odnjiha se, bre. Normalno hoda, ali nekako... ona suknja joj se vrti oko članka... ma, fina, vidiš odma' da je fina. A ja ti, prijatelju, ostah nekako zatečen. Lepo znam da me je ta žena vratila u one prve dane, kad sam pravio splav, za sebe i svoju dušu. Ne znam kako, ali znam da je nekako. I da je zbog nje. Posle sam opet gledao, kad će neka ženska uđe, ali gledam u noge, razumeš... Ako je bosa, ona je. I sve pazio da na onaj sto gde je prvi put sela stavim papir da je rezervisano.

           Hoćeš ti još jedan konjak? Da dospem? Dobar konjak piješ. E... gde sam ono stao? Da! Kažem ti, oko pet, pola šest popodne, onako, kad vidim da sunce krene da pada, ja samo stavim papir... običan papir, ja napisao ''rezervisano'' na onaj sto. U to vreme se pojavila, pa, računam, možda tad šeta, pa će da navrati. Kad, jedan dan,  negde oko jedanaest, eto ti nje! Bela, uska suknja, do članaka, bela, duga bluza, u suknju upasana, a na suknji, kroz gajke, umesto kaiša, provučena tamno plava marama. Na vratu svilena tamno plava traka, a dva prsta iznad pupka, stoji medaljon. Na rukama tanka zlatna narukvica, i jedna, tamno plava, pored nje. Kosa, opet u visokom repu, ali sad vezana plavo-belom mašnom. Tašna i one sandale, isto, teget. I, isto, kao prvi put kad je došla, ušeta kao u svoje, sinu joj oko ispod onih naočara, isto nazva dobar dan, i krenu ka stolu. Sačekam da sedne i već joj nosim čašu ledenog belog. Niti mi je rekla, niti sam je pitao. Shvataš, takva je bila da sam odmah znao da ona ništa drugo ne pije osim te čaše vina, baš kao što mi ti izgledaš kao neko ko uvek pije konjak, i to baš ovaj... Bili tu neki moji, pecaroši, popili, pa se razgalamili, al' da vidiš, gleda ona u njih, i smeška se, vidi se da joj prija da ih sluša. Kad sam joj doneo vino, pogleda me, pa me pita:

-         Je l' Vam još uvek lepo ovde?

-         Jeste. Još mi je lepo.

-         I meni je još lepo.

           Eto, to ti je bio sav naš razgovor, to drugi put kad je došla. I sve isto. Malo gleda u reku, malo osluškuje one moje ribare, malo ozbiljna, malo se smeška, malo, onako, kako bih ti rekao... kao da odluta, ili se nečega seća, pa, tužna... Kad je pošla, sve isto kao prvi put. Opet ostavila novčanicu, platila isto kao prošli put... ma, šta platila? pretplatila, ali opet ja, osetim, ne treba ništa da kažem na to... razumeš, vidim da ona tako hoće, da zna zašto to radi. I, opet, isto, ode. Isti osmeh, ista rečenica, isto obuvanje sandala...

           Posle toga... Pa šta da ti kažem... Nekad je navraćala pre podne, nekad pred sumrak, kako kad. Uvek lepo odevena, i uvek po neki plavi detalj. I ti si je po tome zapazio, zato za nju pitaš? Nekad izvadi knjigu iz tašne, pa čita. A nekad, opet, izvadi neki notes, lista, pregleda, čita čas ovu, čas onu stranu... rastuži se sva, ne sijaju joj oči... samo okrene glavu, skroz je okrene, kao da gleda iza leđa... i samo joj sklizne suza... k'o na filmu, pravo do usta... Upije je, proguta je ustima, ne podiže ruku da je obriše... samo joj se zamagle malo naočare, zatrepće očima, i pusti da joj se suza osuši.

           Onda dugo nije dolazila... skoro cele zime. Raspitao bih se ja, ali kod koga? Nikad ni sa kim nije došla, uvek sama. Nemam ja vremena da se brinem za svoje mušterije, ako mi neko za nekog kaže, pa i da znam, ovako... A i što manje znaš o ljudima, bolje ti je. Ali, opet, nekako, navikao sam se da dolazi. Dođe neki trgovački putnik, nudi neka francuska vina, ne pitaj pošto su, da ti se zavrti u glavi, ali, vrede... sve stara po dvadeset i nešto godina... Setim se ja moje Bezimene, pa kupim jedno desetak flaša. Dam sve što sam imao, plus dodam iz kase. I ako ne dođe nikad više, pa, jesam li ja zaslužio da popijem? Jesam. I tako... uzmem.

           Uzmi taj sir. Ide i uz konjak i uz vino. Ni njoj nisam stavljao čačkalice, pa neću ni tebi. Uzimaj prstima. I ona je. I maslinke je volela. Radovala im se kao dete. Tako sam navikao njoj da stavljam iz vino, na sto. Ali, posle ih odnesem, nikad istovremeno, nego kad otpije gutljaj, i ispali prvu cigaretu - onda. Posebno sir, posebno masline. I to da ti kažem, nije me sramota. Jednom sam video kako drži maslinku među zubima... e, moj prijatelju, sav se preznojih, ali, onako baš, svojski, skroz... kad je zagrizla, pobegoh iza šanka, u wc. Jedva ga smirih.

           Gde sam ono stao? Kad sam je posle toga video? E, da... sećam se, već je bio kraj aprila. Na splavu niko. Samo ja. Ušeta ona kao da je juče dolazila. Isti osmeh, isti pozdrav, opet me pita je l' mi još na splavu lepo, opet kaže da  je i njoj na mom splavu još uvek lepo... Ali, ne znam ni ja kako, oči joj nekako... kao ugašene, a i kad se nasmešila, i kad je progovorila... stegnuto joj grlo. Radio svira, onako, ni glasno ni tiho. Neke fine pesme, balade, tužnjikave, ali lepe. Meni dođe samo od sebe da joj sipam ono francusko vino. Pa i jeste svečana prilika... nije dolazila nekoliko meseci, skoro da sam joj lik zaboravio. Taman ja krenuo ka njoj sa čašom, kad podiže ona glavu, ustreli onaj moj radio pogledom, stao ja, ni tamo ni ovamo, ne znam šta joj bi... valjda zbog pesme... Dođem do stola, ali nikako da spustim čašu... E, prijatelju, gledao sam ja razne ovde kako plaču, ali to video nisam... samo joj se odjednom izliše oči, zagrize zubima u donju usnu, kao da hoće da je iskida, a glas iz sebe ne pušta. Grlo joj se uvuklo, oči ispod onih naočara zaokruglile, natekoše lepo, potopi joj se lice. Pobeže joj jecaj, ne stiže da ga u sebe vrati, proguta. Stegla vilice, zgrčiše  joj se ramena, steže prste u prstima... jedva diše, kao da je ostala bez vazduha, a glavu ne pomera... Gleda u onaj radio kao da nešto iz njega na nju hoće da kidiše... Ja stao. Ne znam ni kud ću ni šta ću. Ma, da sam mogao da naslutim onako nešto... Nego... nikad... Mislim, gledao sam ja kako plaču, pa se deru, viču, vrište, jecaju, ali, bre, brate, ono sve kao da ih neko snima, a ona... Spustih onu čašu. Vratim se iza šanka. Vrtim se, ne znam gde ću, pa ti izađem napolje. Došlo mi da je zagrlim, da je tešim, da joj tepam kao detetu... Zato sam izašao. Ne ide to. Šta će meni tako nešto? Ali nije mi ni svejedno, da se ne lažemo. Vratim se posle jedno desetak minuta. Ona sedi, mirno, rekao bih. Ni traga suzama. Samo joj lice nešto bleđe. Osmehom me presrete na vratima. Kao da ništa nije bilo. A znamo i ona i ja da jeste. Bilo je. Znam ja da ona zna, zna ona da ja znam. Kao da imamo neku zajedničku tajnu.

-         Hoćete li doći da zajedno popijemo još po jedno? – pita.

           Aha! Ja inače nikad ne sedam sa gostima, ne mogu da slušam, bre, stalno iste priče, te ovako nam je, te onako nam je, te bilo je bolje, te biće još gore, te ovaj se muva sa onom, a onu kreše onaj, čije je dete bolesno, ko je pokrao koje preduzeće, ko je koga zatekao na gomili, koji će tim da pobedi, ko je kome sasuo šaržer u stomak... Šta me se tiče?! Ali sad, kad me ona zovnu, ja ponesem onu flašu, i još jednu čašu za mene, i sir i masline.

-         Čemu nazdravljamo? Pitam.

-         Nekom je danas rođendan. Pa, u to ime...

-         Ali, nije tebi.

-         Nije.

-         Nek mu je sa srećom, rekoh.

-         Nek je živ i zdrav, odvrati ona.

-         Ne znaš gde je?

-         Znam.

-         Pa?

-         Ništa. Malopre je bio u tvom radiju.

-         Šta je radio? Pevao?

-         Ne. Neko je pevao ono što je on napisao.

-         Tebi?

-         Meni.

-         Kako se zove?

-         On?

-         Ne. Kako se zove pesma?

-         ''Praštam ti dug.''

-         Onda je sve u redu.

-         Valjda.

-         Nije loše biti sam.

-         Nije.

-         A ti, vidim, lepo umeš da budeš sama.

-         Umem. Samo...

-         Samo ponekad ti nije lepo?

-         Ponekad nije.

-         Ali ti je još lepo na mom splavu?

-         Jeste.

-         I meni je lepo.

           Eto... to ti je bio sav razgovor. Pijuckasmo ono vino, oboje se okrenuli ka reci, ja podigao one asure, otvorio joj pogled... Seo, ispružio noge na ogradu, pogledam u nju, i ona isto. I, eto, to ti je ta priča. Nego, ti je znaš, ili si je ovde video, pa se raspituješ?

-         Možda je znam.

-         Aha...

-         Hoćeš još jedan konjak?

-         Dospi.

-         Ti... uvek tako?

-         Šta?

-         Igraš se tim ključevima i gledaš svaki čas u telefon?

-         Ključevima se igram uvek, a u telefon gledam samo danas.

-         Čekaš da te neko zovne?

-         Ne. Čekam da nekom stigne moja poruka.

-         Doći će ti društvo? Hoćeš li da spremim nešto za klopu?

-         Ne. Sam sam. Neće niko doći.

-         Hoćeš ti nešto da pojedeš?

-         Ne. Dao si mi sir i masline. Dosta je.

-         Dobro.

-         Imaš li još tog vina što ona pije?

-         Imam.

-         Stavi jednu flašu na led. Možda ti danas dođe. I naplati. Sve ovo. I to vino.

-         Ideš?

-         Idem.

-         Šta da joj kažem? Ako dođe?

-         Ništa. U stvari... Čestitaj joj rođendan.

-         Ko joj čestita?

-         Pa, ti. Ko drugi?

-         Dobro. A ti?

-         Ja sam joj čestitao. Sad joj je stigla poruka.

-         I oprostio si joj?

-         Šta?

-         To što te je volela.

-         Jesam.

-         Što ne ostaneš onda još malo?

-         Kao... ko?

-         Kao čovek iz radija.

 

 

Objavio smirna u 18:43 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (5) | Pošalji komentar

...

20.4.2008
Beskrilno sam zaljubljena

u krilate ptice...

U meni je bol naucila da cveta

zagledana u zvezdano nebo

trazim svetlost za moje oci

skinuti cilim nedorecenosti

i baciti sve reci

u more pokajanja...

U meni samuju svetovi,

svadjaju se neki vetrovi

neki poljubci ostavili

tragove..., pa inje

kaplje iz nozdrva.

Kasno je da rasirim jedra

beskrajno zaljubljena

u krilate ptice...

A negde u pustinji kloparaju

moji ideali

i leptiri su mi zguzvani

u siprazju...


 
P.S.Stara pesma iz nekih lepih vremena...,
kada smo pisali pesme na zadate reci...
Objavio smirna u 15:02 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar

...

13.4.2008
Ex ponto
Ivo Andric

Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne moze
uzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmu
radost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kao
poslednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemo
prerano ropce?


Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u
mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno
moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj
kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu
i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda
na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.


Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsi
je, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram i
moj i tudji, i udarci i tragovi gvozdja na rukama.
Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nije
bilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuo
pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.


Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.


Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za
velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i
nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i
pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene
mase voda, mir, daljina i zaborav.


Nisam ni pokusao da trazim. Sa najbeznadeznijm gubicima covjek
se najlakse pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u
slici izgubljenog prstena na pjescanom dnu bi mi jasan zivot
covjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez
nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam
osamljen i nesrecan.


Kada nevolja poraste i stradanja zaredjaju, kad bol zaboli odvec
onda se u meni dusa okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravno-
dusnost i crni ponos onih koji odvise pate.


Kasno u noc. Danas sam cuo u razgovoru kako neko rece:" - - - on
i ne zna sta je prava sreca". Ne znam za koga je to receno. Ali
kako je jadan onaj koji je to rekao!
Ja ne znam sta je prava sreca, ali za to ja i sutim. Sutim o
svojoj sreci kao i o tudjoj.
Ljudi su u velikoj vecini, jadna stvorenja. Svoju srecu grade
na varkama, zlim ocima gledaju oko sebe.


Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada
jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti
zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i
uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji
nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Uvijek su noci bile mom zivotu kobne. Cuda su u meni nicala i
kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio
poraze i slavio pobjede.


Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi,
cak i dobri.
Sve se nizi visega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj
preza pred strahom kog mu radja njegova bolesna masta, jer strah
je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.


Zivot je dug i mucan, kako da ga prebrodim, kad na mene naidje
umor i zelja smrti.
- Nasloni glavu na cije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna, kako da je predjem kad naidju zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolje i pretpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak, kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i zalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaces miran san i
radosno budjenje.


Ovo je od svega najteze: kad se osjeti, da se je zaslo daleko,
da se je na mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze
zaludni, da izgubljeno vrijeme place. Ja taj osjecaj kazujem
prosto i mozda nejasno, ali on mora da je dobro poznat ljudima
koji nisu nasli svog mijesta ili su ga izgubili.


Svejedno je koja je vasa istina, glavno je prenesite je kroz
svoj zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.
- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj
izmjeni grijeha i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
Ne, oce, idem da zivim.






P.S. Moram da vracam ono shto mi je pre bilo na blogu:)))


Objavio smirna u 18:14 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar

Ljubav... kao pesma.

13.4.2008
Ako mozeš ostati miran kad na tvom putu
Svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe,
Ako sacuvaš poverenje kad svi ostali sumnjaju,
Ali ako im ne zameriš što nemaju poverenja;
Ako ti cekanje ne predstavlja mnogo muke;
Ako ne lazeš kad cujes lazi,
Ili ako ne mrziš kad tebe mrze;
Ako se ne praviš suviše dobar,
niti govoriš suviše mudro;
Ako snivaš ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš ali ti misli uvek ostaju ciste;
Ako znaš da primiš pobedu i poraz,
Da primiš jednako i jedno i drugo;
Ako mozeš podneti da tvoju istinu
Varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u komadice razbijaju tvoj cilj
I ako se sagneš da podigneš i pokupiš ostatke.

Ako mozes sakupiti sva tvoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom,
Ako si spreman da ponovo krenes, kao na pocetku,
Ne prošaptavši ni reci, izgubivši sve uz osmeh;
Ako prisiliš svoje srce, svoje zivce, svoje mišice
Da sluze tvojim ciljevima i kad su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zaostane,
Izuzev volje koja nareduje: "Drzi se dobro!"
Ako se usred gomile ne ponosiš,
I ne smatraš se herojem, ako se druzis sa kraljevima;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu pokvariti;
Ako svaki covek za tebe nešto znaci, ali ni jedan suviše;
Ako umeš dobro ispuniti svaku minutu svog zivota,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja ce biti zemlja i sve njeno blago,
Jer, BICEŠ COVEK, SINE MOJ
Rudyard Kipling


Blaženstvo se nalazi u ukusu, a ne u stvarima,
i čovek je sretan kad dobije ono što voli,
a ne kad dobije ono što drugi smatraju da treba voljeti.
F. La Rochefoucauld 

P.S.S jednom nogom na Zemlji
s drugom nogom u oblacima...,
shaljem svoje misli u Kosmos
- znajuci da to nije uzalud...

Ruke nam se obavijaju,
oči nam se upijaju, tako počinje povest naših srca...

Noć je u martu, mesečina svetli;vetar nosi slatki miris žene;
moja svirala leži na zemlji zanemarena, a tvoj je cvetni venac nedovršen.

Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.

Tvoj preves boje šafrana opija mi oči.
Venac jasminov, koji si isplela za me, opija mi srce drhatom kao hvala.

To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog skrivanja;
nešto osmeha i sasvim malo stidljivosti i poneka tek, slatka, besmislena kavga.

ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.

Nikakve tajne izvan sadašnjice;nikakve borbe oko nemogućeg;
nikakve senke iza ljupkosti; nikakvo pipanje u dubinama tame.

Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.

Mi ne lutamo iz reči u večito ćutanje;
ne podižemo ruke svoje u prazninu za stvarima izvan nade.

Zadovoljni smo onim što dajemo i onim što dobijamo.

Nismo iscedilii poslednju kap radosti da iz nje pravimo vino patnje svoje.

Ljubav ova između tebe i mene jednostavna je kao pesma.

RABINDRANAT TAGORE
 

Objavio smirna u 17:40 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar

Tri mi vrlo drage price...

13.4.2008
Nekada davno je stari Cherokee svome unuku
ispričao jednu životnu istinu.
- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka.
Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas.
- Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...


STARAC I BIJELI KONJ

    U jednomu selu u Kini živio je starac, vrlo siromašan. Sva mu imovina bijaše konj bijelac. Carevi su nudili bogatstvo za toga konja, ali ga starac ne htjede prodati. Govorio je:"Taj je konj moj prijatelj. Kako da prodam prijatelja"?
    Ali jednoga dana staja osvanu prazna. Suseljani se okupiše i stadoše mudrovati, koreći starca zbog toga što nije htio prodati konja koji je, očito, sada ukraden.
    "Da si ga prodao, uživao bi u bogatstvu, koje ti se za nj nudilo. Ovako si ostao i bez bogatstva, i bez konja".
    Ali starac reče:
    "Kažimo samo ovo: konja nema u staji. Sve ostalo vaša je prosudba. Tko zna je li nestanak konja za dobro, ili za zlo. Jer mi znamo tek mrvicu istine".
    Suseljani se nasmijaše, i razglasiše selom da je starac pomjerio pameću. Ali poslije dva tjedna, konj se vratio. Nitko ga nije bio ukrao, sam je odlutao u divljinu. Tamo je susreo tridesetak divljih konja. Svi su ti konji došli za njim do starčeve kuće.
    Opet se suseljani okupiše oko starca. Sada su govorili:
    "Imao si pravo, starče - nestanak bijelca nije bila nikakva nesreća! Naprotiv, dobio si još trideset konja! Oh, kakva sreća, kakvo blago"!
    Strarac reče:
    "Vi i opet počinjate istu pogrešku - prosuđujete. A tako malo znadete. Recite samo da se konj vratio, i  da je sa sobom doveo trideset divljih konja. Nitko ne zna je li to blagoslov, ili nevolja.To je samo dijelak cijele priče".
    Ovoga puta seljani ušutješe, ne rekoše više da je pomjerio pameću, mada su neki od njih i dalje tako mislili.
    Starac je imao sina jedinca, koji se stao baviti vježbanjem i uzgojem konja. No ne prođe ni tjedan dana, a jedan ga divlji konj zbaci u punomu trku, i mladić polomi obje noge. I opet se okupiše seljani i stadoše mudrovati, govoreći:
    "Bio si u pravu, starče, kada si rekao da dolazak konja nije blagoslov! Kakva nesreća! Tvoj jedinac je sada prikovan za postelju, i nemoćan da se brine o sebi. Sada si siromašniji no igda"!
    Starac reče:
    "Vi i opet po staromu. Opsjednuti ste time da izričete sudove. Recite samo da je moj sin polomio noge. Nitko ne zna je li to nevolja, ili, naprotiv, blagoslov. Premalo znademo da bismo sudili".
    Prođe nekoliko tjedana, i u tomu se kraju zarati. Sve mladiće pokupiše i odvedoše u vojnike - sve, osim starčeva sina. Seljani su naricali i zdvajali, jer je rat bjesnio svom žestinom. Sinovi mnogih nisu se vratili, a nekolicina se vratila bez nogu, ili očiju. Suseljani dođoše k starcu, i zavajkaše:
    "Bio si u pravu, starče! Pad s konja pokazao se kao blagoslov. Tvoj će sin ostati hrom, ali naši će sinovi možda ležati pod ledinom".
    Starac reče:
    "Pa zar se nikada nećete okaniti prosudbe što je blagoslov, a što nevolja?! Ne rekoh li vam da nitko od nas ne zna cijelu priču? Recite tek da su vaši sinovi unovačeni, a da moj sin nije. Prebrzo sudite. Znajte da putovanju nema kraja. Jedna se vrata zatvore, druga se otvore. Budite zadovoljni što putujete, a sve ostalo prepustite Bogu".

    (Kineska priča, prijevod V. K.)


 DAL SI SANGAREPA, JAJE ILI ZRNO KAFE?

Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu,
u drugi jaje,
a u treci nekoliko zrna kafe,
zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme. Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkomzeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao:
"Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. Onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano.
Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka,
ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama
ovoga sveta??"
Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?
Objavio smirna u 17:04 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (0) | Pošalji komentar

...

13.4.2008
Ratnici svjetlosti se prepoznaju na prvi pogled.
Oni su u svijetu, oni čine dio svijeta.
Često nalaze da njihov život nema smisla.
Ali ne prestaju da tragaju za njime.
Preispituju se.
Odbijaju pasivnost i slijepo pokoravanje sudbini.
Zato i jesu ratnici svetlosti.
 



Ratnik svetlosti se ne boji da ce
ispasti budala.

Govori naglas,sam sa sobom,kad nema drustvo.
Neko ga je poucio da je to najbolji nacin opsetenja s andjelima,
i on pokusava da uspostavi vezu.
U pocetku, zapaza koliko je to tesko.
Misli da nema sta da kaze,
da ce samo ponavljati budalastine i besmislice.
Ali bez obzira na sve, ratnik ne odustaje.
Citav dan razgovara sa svojim srcem.
Govori stvari s kojima se ne slaze, govori gluposti.
Jednoga dana ,
primecuje promenu u svome glasu.
 I shvata da se nalazi na tragu jedne
vise mudrosti.

 
ratnici svetlosti cuvaju sjaj u ocima...
zato i jesu ratnici svetlosti.
zato sto grese.
zato sto se pitaju.
i zato sto traze neki razlog
- sasvim je izvesno da ce ga i naci.

 
Ratnik svetlosti poznaje znacaj intuicije.
Ratnik svetlosti potrebuje strpljenje i brzinu u isto vreme.
Ratnik svetlosti kad nesto pocne, ide do kraja.
Ratnik svetlosti ne odlaze svoje odluke.
Ratnik svetlosti ima svoje snove.
I ti snovi ga vode napred.
Ali nikad nece nasesti zabludi da je put lak a vrata siroka.
Ratnik svetlosti se smesi, jer nema niceg sto ga plasi.
I niceg sto ga sputava.
S pouzdanjem coveka koji zna sta hoce, otvara vrata.
Ratnik svetlosti zna da se trud isplati.


Svaki ratnik svetlosti bar jednom je iskusio strah da se upusti u bitku, bar jednom je pomislio da nije ratnik svetlosti. Zato i jeste ratnik svetlosti; zato sto je prosao kroz sve to, a nije izgubio nadu da je bolji nego sto jeste.
Ratnik svetlosti zna da niko nije budala, jer zivot svakoga poducava
-cak i kad to zahteva vremena.
Ratnik svetlosti poznaje svoje nedostatke.
Ali,isto tako poznaje i svoje vrednosti.
Ratnik svetlosti proucava vrlo pazljivo polozaj koji namerava da osvoji.
Ratnik svetlosti stalno proverava svoju opremu sastavljenu iz tri dela: vere, nade i ljubavi. Ako su sve tri na broju, onda ne okleva da nastavi dalje.
Ratnik svetlosti uvek koristi zrnce ludosti. Jer u ratu i u ljubavi nije moguce sve predvideti.
Da bi verovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuje kako je tudji put pogresan.
Protivnik je mudar. Ratnik svetlosti koristi svaku priliku da sebe poduci.
Ratnik svetlosti se ne boji da ce ispasti budala.
Ratnik svetlosti ne traci svoje vreme slusajuci provokacije:
on ima sudbinu koju treba ispuniti.
Ratnik svetlosti ne slusa sta djavo govori:on je gospodar svog maca.

Ratnik svetlosti je slobodan da izabere ono sto zeli; on svoje odluke donosi hrabro, samostalno, a pokatkad i s izvesnom dozom ludosti.
 
Paulo Coelho




Objavio smirna u 16:07 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar

U prolazu...

13.4.2008
Svako tezi sreci svojoj... ono shto Nas cini srecnim,
onim shto Nas ispunjava,
pa ako sam samo i baterija kroz koju se sve slama i prolama,
najzadnja iz koje sve proistice
 - to nije razlog da se osecam malom i nebitnom.
Ja sam sebi Velika bash tako Mala:)
Uzivam u svestranosti svog bitca
tesim sopstvenoj slobodi i kreativnosti duha koji iz mene proizlazi,
i ne mogu protiv sebe, nishta  shto nije svojestveno meni...
i ne zivim ja od Vere ili Nevere,
zivim Ono Shto Jesam...


Srecni ljudi uzivaju u svakom trenutku.
Uzivam.
I poklanjam Sebi svoju Najbolju,
kad sam sebi najbolja - budem i drugima...
Objavio smirna u 12:05 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar

Pocinjem da citam poruke koje moja krv u meni zubori...

13.4.2008
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakom mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu. Ali moja povest je meni važnija negoli nekom pesniku njegova; jer je to moja vlastita, a ona je povest čoveka – ne nekog izmišljenog, mogućeg, nekog idealnog ili inače nestvarnog, nego jednog istinskog, živog čoveka, koji je jednom postojao. Šta je upravo istinski živ čovek, to se danas svakako zna manje no ikada, te se zato u gomilama ubijaju ljudi od kojih je svaki dragoceni ogled prirode, koji postoji samo jedanput. Da mi nismo još nešto više nego ljudi koji postoje samo jedanput, da se može svaki od nas puščanim zrnom doista skloniti sa sveta, bez ikakva traga, onda ne bi više imalo smisla pripovedati priče. Ali, svaki čovek nije samo on sam, nego je on jedinstvena, sasvim osobita, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se pojave sveta ukrštaju samo jedanput na taj način, i nikad više. Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakome je otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj raspinje na krst.
Malo njih danas znaju šta je čovek. Mnogi to osećaju, i stoga umiru lakše, kao što ću i ja umreti lakše kad budem do kraja napisao ovu priču.
Ja sebe ne mogu nazvati znaocem. Ja sam samo tražio, i to činim još i sada, ali više ne tražim po zvezdama i u knjigama, nego počinjem da osluškujem pouke koje moja krv u meni žubori. Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom, kao život svih ljudi koji neće više da se lažu.
Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednoga puta, nagoveštavanje jedne staze. Nijedan čovek nije nikad bio putpuno on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako ume. Svako nosi sa sobom, sve do konca ostatka svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasveta. Poneko ne postane čovek nikad, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čoveku.

Svima nama je zajedničko poreklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrela; ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi.

Mi možemo razumeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.

Herman Hese " Demijan"

Objavio smirna u 09:06 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar

Lepe ove molitve...

12.4.2008
Molitva Gospodu Univerzuma

Svet si ti,
Gospode Univerzuma!
Svet si ti,
čija priroda nije oblikovana!
Svet si ti, Silni i Moćni!
Gospodaru Svjetlosti i Tame. .


 MOLITVA SALAMANDERA
Besmrtni, Vječni, Neopisivi i Nestvoreni Oče Svega,
Rođen na Kočijama Svjetova,
Koje se vječno kotrljaju u neprestanom kretanju;
Vladaru Eterske Pustoši, gdje se uzdiže Prijestolje Tvoje Moći,
Na vrhuncu odakle Tvoje oči vide sve,
I Tvoje čiste i Svete uši čuju sve,
Poslušaj Svoju djecu, koju si volio još prije no što se začeše Vjekovi.

Tvoja Veličanstvenost Zlatna, Nepregledna i Vječna,
Sjaji nad Zvjezdanim Nebom!
Nad zvijezdama Ti si uzvišen, o Ti Plamteća Vatro!
Ti prosvjetljavaš sve stvari Svojom neizdrživom Slavom,
Sa mjesta sa kojeg teku nepresušne struje sjaja
Koje hrane Tvoj Beskonačni Duh.
Taj beskonačni Duh hrani sve
I stvara tu neiscrpnu riznicu rađanja
Koja Te uvijek okružuje i koja obiluje nebrojenim oblicima
Kojima si je Ti napunio na početku.
Od tog Duha rađaju se oni Najsvetiji Kraljevi,
Koji okružuju tvoje Prijestolje i sačinjavaju Tvoju svitu.

O Univerzalni Oče! Jedan i Jedini!
Oče svih Besmrtnika, a i Smrtnika!
Ti si stvorio Moći koje su čudesno nalik
Tvojoj Vječnoj misli i Tvojoj plemenitoj Suštini.
Postavio si ih iznad Anđela koji Tvoju Volju obznanjuju Svijetu.
Konačno, stvorio si i nas, treće po rangu,
Unutar našeg Elementarnog Carstva!
Tu mi neprestano slavimo i obožavamo Tvoje žudnje!
Tu mi neprestano plamtimo Vječnom Aspiracijom ka Tebi!
O Oče! O Majko nad Majkama,
O Arhetipu Vječnog Materinstva i Ljubavi!
O Sine, cvijete svih Sinova!
O obličje svih oblika, Dušo, Duše,
Skladu i Brojnosti svih Stvari!
AMEN

MOLITVA UNDINA
Silni Kralju Mora
Koji imaš Ključeve Nebeskih ustava
I koji držiš zatvorenim podzemne Vode
U šupljinama Zemaljskih jama;
Kralju Potopa i Proljetnih Kiša;
Ti koji otvaraš izvore Rijeka i Fontana;
Ti koji naređuješ vlazi,
Što je poput krvi zemlje,
Da postane sok bilja:
Tebe obožavamo i prizivamo!
Oglasi nam se preko
Tvojih nepostojanih i promjenjivih
Stvorenja u velikoj Morskoj Buri
I mi ćemo drhtati pred Tobom.
Govori nam kroz žubor bistrih voda
I mi ćemo žudjeti za tvojom ljubavlju.

O Pustoši u kojoj se gube sve Rijeke Bića,
Koje se iznova obnavljaju uvijek u Tebi!
O Oceanu beskrajnih savršenstava!
O Visino koja se ogledaš u Dubini!
O Dubino koja isparavaš u Visinu!
Kroz žrtvu nas dovedi do Besmrtnosti,
Da bismo mogli jednoga dana
Biti dostojni ponuditi Tebi
Vodu, Krv i Suze za oprost Grijeha!
AMEN

MOLITVA SILFA
Duše Života, Duše Mudrosti čiji dah
Daje i uzima obličje svim živim stvorenjima;
Ti, pred kojim je Život svih Bića samo sjena
Koja se mijenja, samo isparenje koje iščezava;
Ti koji se penješ po oblacima,
I koji hodiš na krilima vjetra;
Ti izdahneš i beskrajni Prostor oživi ljudima;
Ti uvučeš svoj dah
I sve što je proisteklo iz Tebe, Tebi se vraća;
Ti neprestano Kretanje u Vječnoj Stabilnosti,
Budi blagoslovljen zauvijek!

Slavimo te i blagoslovimo
U promjenjivom Carstvu stvorene Luči,
Sjeni, odraza i Likova i neprestano težimo
Tvom nepromjenjivom i neuništivom sjaju.
Neka Zrak Tvoje Inteligencije
I toplota Tvoje Ljubavi prodru do nas;
Tada će to što je isparljivo biti postojano,
Sjena će biti tijelo, Duh Zraka će biti duša,
San će biti misao,
I više nećemo biti otpuhani Olujom,
Već ćemo držati uzde Krilatih Konja Zore
I usmjerit ćemo Večernji Povjetarac da leti pred Tobom.

O Duše nad Duhovima, O vječna Dušo među Dušama,
O neuništivi dahu života, O Stvaralački Uzdahu,
O usta koja izdišete i udišete
Život svih Bića u Narastanju i Opadanju
U plimi i oseci Tvoje Vječne Riječi
Koja je Božanski Ocean Kretanja i Istine.
AMEN

MOLITVA GNOMA
O nevidljivi Kralju koji, uzimajući Zemlju za Temelj,
Praviš šupljine u njenim dubinama
Kako bi ih ispunio Svojom Svemoćnom Snagom.
Ti, čije Ime potresa Svodove Svijeta,
Ti koji uzrokuješ da Sedam Metala teče venama stijenja,
Kralju Sedam Luči,
Ti koji nagrađuješ podzemne radnike,
Povedi nas na željeni Zrak, u Predio Sjaja.
Neprestano bdijemo i radimo,
Tražimo i nadamo se,
Pomoću dvanaest kamenova Svetog Grada,
Pomoću zakopanih Talismana,
Pomoću Magnetne Ose koja prolazi središtem Zemlje.

O Gospode, O Gospode, O Gospode!
Imaj milosti za one koji pate.
Proširi naša srca,
Oslobodi i uzdigni naše umove,
Uvećaj naše prirode.
O stabilnosti i Kretanje!
O Tamo pod velom Blistavila!
O Danu obučen u noć!
O Majstore koji nikada nisi odbio
Plaću Svojim Radnicima!
O Srebrna Bjelino - O Zlatni Sjaju!
O Kruno od Živog i Zvonkog Dijamanta!
Ti koji nosiš Nebesa na Svom Prstu
Poput Safirnog prstena!
Ti koji se skrivaš pod Zemljom u
Kraljevstvu Dragulja, čudesno Zvjezdano Sjeme!

Živi, vladaj i vječno raspolaži ovim Riznicama
Za čije si Čuvare postavio nas!
AMEN
 

Objavio smirna u 15:32 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar

I sve dobro...

11.4.2008
Image Hosted by ImageShack.us

Tamo kud ides
Beskrajem plove
Jata belih zdralova

Zamisli svetlo
Kako te nosi
Kao da si prasina

Poleti i pevaj
Dok letis
Neka zvoni tvoj glas

I nek svemir cuje nemir
Nebo peva sa nama
Bajaga

Image Hosted by ImageShack.us

Jednom sam pisala da sve shto se deshava moze se tumaciti ili dozivljavati na jedan ili vishe nacina,
moze se doziveti bajkovito i carobno i namerno ignorisati shto nije realno, sve se moze tumaciti i biologojom i hemijom, i sveprozimajucom energijom, sve se moze iskazati i matematickom formulom,
mogu se izmeshati legende razne sa naucnim otkricima, nekad u nekoj pesmi ima vishe istine nego u necijoj doktorskoj disertaciji, i naravno da ljudi kao Tesla nisu obicni ljudi, i naravno da Kosmos ima svoja pravila, i naravno da je bitno ocima nevidljivo, i da se sve vrti u krug..., i da sve ima svoje pozitivno i negativno, i svako formira svoj Svemir u mogucnosti svog bitca ili svoje potrebe, i naravno da svaka akcija ima reakciju te smo mi svi kreatori neceg shto se zbiva, i naravno da niko ne zna svu istinu,
svako vidi koliko mu je dozvoljeno da vidi...,
i naravno da smo svi mi od krvi i mesa ovde na Zemlji,
bez obzira koliko smo pametni ili glupi, dobri ili loshi, lepi ili ruzni, emotivni ili bezdushni...,svakog boli isto,
a svi smo mi pomalo djavolcici jer da nismo ne bi bili na ovoj Planeti.
Tako, dragi moji Blogeri, mozda neko ima samo daleka secanja na ljudska osecanja, neshto je slicno i kod mene, verovatno kad se malo vishe udje u neke vishe sfere sve ono shto je bilo jako bitno postaje sve manje bitno-svi mi ovde shto se muvamo po blogovima i netu-cinimo to svojom voljom, niko nam nije upro pishtolj u glavu i naredio "kuckaj", to je nekome posao, nekome zadovoljstvo a nekome i posao i zadovoljstvo (bravo za te)...,mnogi bi rekli za nas koji smo ipak dosta vremena proveli u nekom kuckanju da i nismo mozda bash normalni..., mozda i nismo sa njihovog stanovishta, al mi znamo shta osecamo dok kuckamooo, ko shto je nekome tako carobno dok gleda tenis ili shpansku seriju...,
i sve dobro:)))

Objavio smirna u 15:30 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar

11.4.2008
  • Lao Tse
  • "Onaj ko poznaje druge je mudar, onaj ko poznaje samog sebe je prosvjetljen, onaj ko može pobjediti druge je jak, onaj ko je pobjedio samog sebe je svemoćan."
  • "Poznavati druge je inteligencija; poznavati sebe je prava mudrost. Kontrola drugih je snaga; kontrola sebe samog je prava moć."
  • "Dajte čovjeku ribu i nahranit ćete ga za jedan dan; naučite ga kako da je lovi i prehranit ćete ga za cijeli život."
  • "Svet  možemo upoznati a da i ne otvorimo vrata. Smisao neba možemo dokučiti a da i ne pogledamo kroz prozor."

Leonardo da Vinci

"Svaka naša spoznaja počinje sa osjećanjima."

"Ko druge vrijeđa, sebe ne zaštićuje."

Elizabeth David

  • "Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto."

Ivo Andrić

  • "Ljubav, kad je iskrena i duboka, lahko prašta i zaboravlja.
Objavio smirna u 08:49 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (4) | Pošalji komentar



[Template by: Rapsodia Colors.net] [Adaptacija za BlogOye Portal: WhoreOfBabylon]