Pogledah i vidjeh grad neobična izgleda,
ruševine usađene usred ravnice gdje se njišu grane,
a raznobojna isparenja tkaju veo slabe maglice koja hoće prekriti grad.
Upitah: « Što je ovo, Živote?»
On odgovori: »To je grad tvoje prošlosti koji treba promotriti.»
Promotrih i vidjeh:
Zdanja ljudskog djelovanja kako sjede kao giganti sna natkriveni krilima. Hramove religija koje je čvrsto vjerovanje sagradilo, a potom ih sumnja porušila. Ulice nadanja poput rijeke među brežuljcima. Riznice tajni nad kojima je skrovitost bdjela, a potom ih razglašenost orobila. Kule koje je hrabrost sagradila, a strahovanja ih porušila. Dvorce snova koje su noći ukrasile, a java ih razrušila. Pozornice sudbina na kojima je život svoje drame izvodio, a zatim je smrt došla i drame okončala..To je moj grad prošlosti, dalek i blizak, vidljiv i nevidljiv.
Ali Život prođe ispred mene i reče:
»Pođi za mnom, dugo smo stajali.»
« Gdje ćemo Živote?» upitah ja….
»U grad budućnosti,
jer gledanje grada prošlosti je nerazumnost,
a zaustavljanje je malodušnost…»
(H.Džubran)
Pošalji komentar