Ne volim kada od ranog jutra krenu teske misli. Lose je poceo dan. Sestra je zaboravila da mi javi da danas ne ide na posao, pa nece moci da me vozi, prisustvovala sam malom udesu, neodgovorni taksista je oborio devojku sa bicikle, nakon cega je ona ponosno ustala, zamolila ga da pomeri kola kako bi izvukla tocak svoje bicikle i otisla. Bez besa, ruznih reci, plakanja. Nista. A taksista je cak nije ni udostojio svog izlaska iz taksija. Nije je upitao ni da li je dobro. E, u takvom gradu ja zivim. Ako se uopste moze nazvati gradom mesto koje ima 10000 stanovnika. Mesto gde se svi znaju. Gde se zna ko koga, kada i kako. Hteo ne hteo, cujes svakave gluposti i zapitas se "gde ja zivim".
Imala sam tu srecu da sam se skolovala u drugom gradu, upisala studije u trecem, tako da najbitniji deo svog zivota i svog sazrevanja nisam provela u malenoj provinciji.
Ali sada sam tu. Vec par meseci. I ko zna jos koliko cu biti tu. Nisam uspela da zavrsim fakultet, ali odlucila da cu ga jednog dana zavrsiti kada finansijski ne budem zavisila od svojih roditelja, jer ne zelim da se zadovoljim diplomom Vise skole koju cu uzeti na fakultetu. A vise ne mogu ni da gledam svoje roditelje kako poslednji dinar odvajaju za moje skolovanje. Znam da je to u opisu radnog mesta roditelja, ali nekako se osecam kao parazit iako nisam neko ko trosi novac uludo. Ceo zivot su me vaspitavali da budem skromna, postena i iskrena, pa to ume da mi se obije o glavu.
Pronasla sam posao, relativno u struci. I sada sam tu. Iako su ljudi jako zanimljivi, zeljni rada, nekako ne nalazim sebe ovde. Cini mi se da ovde ne mogu puno toga da naucim. A jos manje da zaradim.
Ali, tu sam. Nemam gde. Trazila posao u vecim gradovima mesecima, ali nista.
Sa svojih dvadeset pet godina ja en znam sta zelim od zivota. Imam posao kojim nisam zadovoljna, jer znam da ne mogu prosperirati. Nemam momka i ne verujem da cu ga uskoro naci, jer zivim tu gde zivim i nemam neki izbor.
Kada krenem da razmislajam shvatam kako mi je zivot i vise nego jadan. To nije ono sto sam ja zelela. A sada vise i ne znam sta zelim.










