Bila si mi sinoć...
Tvoje crne kose mirisale su na najžuće, zrele dunje jesenje. Tvoj ten kao u nektarine, rumen, sladak i opojan. Osmehom si me zaslepila, a tvoji biseri su bili vidljivi čak iz stratosfere. Plamen u najcrnjem mraku obasipao me toplotom i spokojem... a moje srce udaralo je sve jače i jače, a opet bio sam sve opušteniji i mirniji. Svaku tvoju reč upijao sam, a tvoj glas kao posle najlepše simfonije tražio sam na bis iznova i iznova... I trajalo je i trajalo, a ja želeo sam još... više... jače... do beskonačnosti i nazad... i mogao bih opet i opet i opet...
Otišla si i utonuo sam u san... konačno posle dosta provedenih besanih noći u agoniji pronašao sam svoje utočište i svoj mir...
Bila si, a možda i nisi... i možda je sve to samo san bio... TI ... ali znam da postojiš i naći ću te.... jednom... nekada....
Probudio sam se sa osmehom na licu...... konačno....
....Finally forgiven....
nije loshe, ako pomaze..???
mozda je bitan taj osmeh...
Ajmo polako krenuti kućici svojoj....the end za danas...
ja jos ne idem kuci, tek sam pochela...ajd‚laku noc! sweet dreams ! ;o)
