Da li si sama,
dok jesenji vjetar osvaja ti dušu,
a sunce bježi od pogleda tvog?
Da li si sama,
u žuto lišće zatrpana,
usnula pred strahom od sutrašnjeg dana?
Gdje li si se skrila, dok bježiš od svih,
u čijim očima nalaziš plamen?
Nije li ti draži danas hladni kamen,
od ognja zvijezda prostrtih pred noge?
I zlatni zveket na rubu kristala,
ne pjeva li ljepše od svih ideala,
koji kad odlaze, nestaju bez traga?
Da li si sama,
u zagrljaju bez žara,
dok srce vuče drugdje (postoji li gora kazna)?
Da li si sama,
da li si i sama sebi lažna,
dok sanjaš snove od kojih se budis prazna?
Artikulacija onog sto nikada nije bilo izreceno do kraja, a vapi za tim...
... cold wind blows...
