Ponoc...
Srebrne ulice punog mjeseca,
Dozivaju mi ime s akcentom slobode.
Put, bez pocetka i kraja,
Gazim vodjen nedostatkom volje,
Da stignem bilo gdje.
Lutam...
Ne postoji tacka proglasena za cilj.
Ne objasnjavam se, klizim tamom.
Proslavljam samocu,
Dok me vjetar miluje,
Njeznije od njenih dlanova.
Dok me zvijezde vole,
Toplije od njenog pogleda.
Dok me mjesec ljubi,
Sladje od njenih usana.
Dok tonem u grotlo noci,
Vrelije od njenog zlatnog tunela.
Prljavo i tamno, opija mi dusu...
Nekad tup i vezan,
Sad ostar i slobodan,
Nekad prazan i sumnjicav,
Sad ispunjen i siguran,
Krstarim prasumom betona i asfalta,
Pun prezira za lose mimikrije,
Pun gadjenja za one bolje.
Brojim samo celicne poglede.
Izmedju hrabrosti i ludosti,
Linija je tanka,
A ko nije s obje strane igrao,
Da li je zaista zivjeo zivot?
Ko nije ostavljao i ostavljan bio,
Da li je ikad zaista ljubio?
Odanost ostavljam psima,
I podmukle ugrize...
Moji ocnjaci s nebesa se vide,
Valjda im zato i nisam mio.
Suvise ponosan da klecim,
Suvise ponosan da otimam,
Lutam tragom ostavljenim za Jednog,
Nesvjesno...
Nesvjestan...
Negdje izmedju celicnih hrastova
Ceka me ona sto poznaje,
sum mojih koraka po suvome liscu.
Ona sto ponosno pred mene stupa,
Dok joj se nozdrve sire i drhte,
Pune mirisa suma sa sjevera,
Zapletenih u pramenove repa...
Ceka me ona, sto voli divlje,
Odvazna i drska,
Nesposobna da prihvati poraz,
Dok se grudi njene napinju za krik spremne,
Zabacujem joj glavu daleko od nas.
Duboko, diram srz bica sto se trese,
I zarivam zube u tamu uzdrhtale kozhe...

07.11.2006.