Izlog

Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.

Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?

Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.

U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.

U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim.

Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.

Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.