Plop, plop, plop...

Slavina iznad kuhinjskog sudopera pjeva uspavanku, uzme za ruku i vodi u neko drugo stanje svijesti, u kojem su svi likovi iz crtića, zaigrani pod vulgarno žutim Mjesecom od limuna.

Plop, plop, plop... Ožednim od samog zvuka. Stavljam dlanove ispod raspjevane cijevi i skupljam kapljice za suhe usne i kućne paukove, koji plaze oko slivnika. Suterenski stančić u ulici Petog maja, prljavomutno staklo kupaonskih vrata i namočeno rublje u kadi, vise u zraku kao okvir slike. Na njoj, trombon vodi lijenu trubu u lagani jazz i tihi očaj podstanarskih soba sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje rublja. U te se žice uvijek svi zapleću, s tragovima prstiju na opranom vešu kao podsjetnik, kako su sitni i prizemni podstanarski snovi.

Ona opet kasni s posla. Jasno je oboma, da oteže s dolaskom u strogo definirani očaj od dvadeset kvadrata i preuskim krevetom za dvoje u jedinoj prostoriji u stanu, ako ne računamo nišu s kuhalom i plinskom bocom i kupaonu s kadom, koja češće udomi prljavo posuđe od naših ogoljenih tijela.

Plop, plop, plink...Kapljice se povremeno sačekuju, stapaju u jednu debelu kaplju, koja jekne o pocinčani sudoper kao opomena. Kad konačno dođe s posla, ja sam već jeo. Ona ionako nije gladna, jela je usput, čitajući debele knjižurine za pravosudni ispit ili nešto drugo, isto tako strano i nepotrebno.

- Nisu svi neambiciozni kao ti - kaže opravdavajući se, dok ja optužujuće šutim o stvarima koje smo mogli zajedno, umjesto knjiga iza kojih se skriva. Čita, pa podvlači markerom, a šuštanje stranica koje lista preskače u sinkopama svaku sedmu kapljicu, znam točno jer brojim i zbrajam kapljice, stranice i naše propuštene prilike. Plop, plop, plink...

U početku ritmično lupkanje kapi u sudoper uspavljuje, ali se očekivano razbudim i zatreperim kad se ona počne spremati na spavanje. Gledam krajičkom oka kako pažljivo slaže odjeću, oblači potpuno nezanimljivu pidžamu s medvjedićima i kišobranima, sterilnu i aseksualnu, kakva odgovara tihom očaju podstanara dvorišnih stanova sa zajedničkom drvarnicom i žicom za sušenje.

Mjerim naše šutnje brojem kapi u slivniku i odbrojavam minute od zvuka zadnjeg dvostrukog zaključavanja vrata pred spavanje. Mirišu njezine kreme za noć, ruke i vrat, aceton od netom skinutog laka oštro reže nosnice, gušeći ostatke mirisa obrisane šminke na komadićima vate.

Plop, plop, plink... Obrgli me rukom nehajno, ispod lijevog ramena, ruka joj mlohavo padne, bez dodira. Prsti su već otišli na spavanje, poručuje njezina stisnuta šaka. Za svaki slučaj, da nijedno od nas ne dođe u zabunu, nedoumicu oko budućih, nepostojećih namjera, ugušenih u začetku. Ležim licem prema zidu, njoj okrenut leđima, s oba uha i trećim okom budnim. Nakon neodređenog vremena, njezino se ritmično disanje ugura u ritam kapljica vode u slivniku i sve dok ne zaspim, sinkope kapi natječu se s fugama njenog disanja. Isprva uoće ne uzimam zrak, kako bih je jasnije čuo, uloviti u laži dok fingira san, a ustvari je budna i širom otvorenih očiju u mraku, baš kao i ja, odgađa razgovor ili dodire za neki bolji dan.

Plop, plop, tup, tup... Kapi se konačno oslobode nametnutih ritmova, džeziraju u slobodnom stilu, kao jamming session benda, nakon što ode i zadnji gost, a muzičarima se još ne odlazi s podija.

Kad padnem u lagani polusan, lupkanje kapi konačno otključava vrata našeg stana, naše grobnice i vodi me za ruku na mjesečinom okupano dvorište. Tu se rukavi šarenih košulja grle s napuhnutim bijelima, uštirkanih kragni, koje po danu ne viđam nikada, ni na kome, pa niti na žici za sušenje. Mjesečina prosipa limunadu po dvorištu i kapljice ovdje ubrzaju ritam a zvuk se pretvara u nešto kao Louisiana, cajun, voodoo, da-do-da-da, jazz prelazi u koračnice, pa oštro zaokrene u blues.

Ako raširim ruke i duboko uzdahnem, postajem balon od helija, kojeg Mjesec podiže visoko iznad dvorišta s opranim rubljem. Ispočetka lebdim iznad drveća i najviših zgrada, uzalud zamahujući rukama, tražeći neko čvrsto uporište, a onda puhne noćni povjetarac i ja sam visoko iznad grada. Kapljice vode više ne bubnjaju u ušima, samo zuji zrak i pomalo šušti, dok se ja ispuhujem, ujednačim uzdisaje do ravnomjernog disanja i spavam na stotinu metara iznad zemlje, obješen u zraku kao još jedna rem-faza u matrici usnulog grada.

Kad opet čujem kapanje vode u kuhinjskom slivniku, znam da je jutro blizu. Postajem svjestan zida ispred sebe, iza sebe, pa na promrzlo tijelo navlačim krajeve pokrivača, koji je dvostruko omotan oko njezinog usnulog tijela.

Drip, drip, plop... Čujem kako mi otkucava u sljepoočnicama. Stavljam smrznute šake između vlastitih koljena i topim led na mojoj polovici kreveta, uza zid, s kojeg moja sjena prezirno promatra nas dvoje, pred jutro, u podstanarskom stanu u ulici Petog maja.