Still in love with you
| Oduvijek sam bio sentimentalna budala. Kad sam prvi puta shvatio istinitost ove porazne činjenice, kao da me netko pogodio u solarni pleksus. Ostao sam bez daha, a oči su mi se zacaklile. Bile su to suze nevjerice, nedoumice, očaja. Sentimentalnost se u mojem zanatu ne oprašta. Naime, radim kao lektor u Leksikografskom zavodu i posao mi je da ubijam ljude u pojam, izrugujem se sentimentu u korijenu, u kompost bacam gnjecave rečenice o ljubavi. Naravno, osim ako ste doajen Hrvatskog društva književnika, akademik ili barem član HDZ-a s literarnim sklonostima. Sve drugo, makar po sto puta bilo talentirana proza ili još bolja poezija, ne prolazi! Dakle, na pauzi sam, po stoti put čitam Malog princa, ponekad podignem pogled u daljinu i plutam u matrici sentimenta. Kroz zamagljeno tavansko okno mojeg ureda dva sa dva u potkrovlju Zavoda naziru se oblaci, krovovi, a blagdanski ugođaj isparava iz svake zagrebačke pore. Na radiju svira prokleto dobra i duboka sentimentalna pjesmica još jednog all-girl benda. Mislim, samo bolesno sentimentalna osoba, plačipička i pekmezavac, može uživati u ovim bljutavim riječima, pjesmuljku 5 njemačkih instant zvjezdica sumnjive kvalitete ( no doubt, it’s “No Angels” !). Sam pogled na naslove njihovih veleumnih uradaka je porazan za svakog, tko nije ovisnik o ženskastim, tobože romantičnim pjesmicama. Zamislite, pjevaju cure i ovo: Daylight in Your Eyes, There Must Be an Angel,. Faith Can Move a Mountain, Get Over You, Now That We Found Love, Anchor Your Love, Rivers of Joy... Fuj! Ali, meni se sviđa. U treucima razuma, s gnušanjem odbacujem nametnute društvene standarde i okove, prijezir i odvratnost pred sentimentima i prepuštam se. Uživam, štoviše! Zamišljam da je pjesma upućena meni. Tu, bezimenu curu nejasnog lika, vidim kako uz jecaje meni piše i natapa ekran suzama i žalošću što me nema, što više nisam njezin. Ma! Vidim, žao joj, jadnici. Tuguje, jer sam daleko. Pomalo me ipak zbunjuje, što te wannabe Spajsice iz Njemačke znaju sve moje intimne detalje, a ja njih ne poznajem osobno. Onda pomislim, a možda im je ta moja, Jedina, koja mi preko njih pjeva, potanko ispričala najintimnije detalje o meni. Štoviše, od njih naručila pjesmu, da me namami opet u njezin zagrljaj. Uff! Sav sam se raznježio i naježio. Ipak, polako me obuzima crv sumnje. Kako je to moguće? Silazim u podrum, palim svjetlo. Nevoljko odlazim u kut, podižem poklopac škrinje za zamrzavanje. Razočaran sam, jer moja mi Jedina ne piše, ne poručuje pjesmom s one strane Svjetla i tunela. Ma kakvi! Tu je, unutra, leži na boku i staklasto zuri iza mene, negdje u daljine. Koja koincidencija! Na radiju seks, pardon, Videosex i još jedna stara: “Vozi me vlak v daljave” Mene je tako lako raznježiti! |