Budim se sporo i teško, baš kao i svakog radnog dana. Budilica još nije zazvonila, ali moj unutarnji sat zna da je vrijeme ustajanju. Polako se protežem, pružam noge do ruba kreveta. Osjećam pod nožnim palcima nešto hladno, mekano i ljepljivo, nešto što na dodir pulsira. Odjednom mi adrenalin glavu oblije vrelinom, a jeza širi zjenice. Naglo povlačim noge, u strahu odbacujem prekrivač, a oči užasnuto skeniraju dno kreveta. Palcem i kažiprstom lijeve ruke povlačim prekrivač preko ruba. Slika, koju vidim, iz jefitinih je horor filmova B produkcije: komad okrvavljenog mesa, što sliči na ljudsko srce, vibrira u ritmu srčanih otkucaja! Ne mogu vjerovati vlastitim očima. Mislim da još uvijek sanjam. Snažno se uštinem za nogu, jauknem od boli, a u taj se čas oglasi i budilica s noćnog stolića. Izgleda da sam budan i da se netko gadno našalio sa mnom. Moja poslovična radoznalost i sklonost bizarnome ipak pobjeđuje vlastitu gadljivosti i strah od nepoznatoga. Očito da se radi o ljudskom srcu, jer prepoznajem oblike, klijetke i arterije, baš kao na prvoj godini medicine. Uzimam radoznalo to pulsirajuće srce u ruke, začuđen što se kontrakcije nastavljaju bez ikakve logike i razuma. Čini se živo i savršeno u svojem stezanju izvan nečijeg tijela. Držim ga na dlanu kao opčinjen. Osjećaj nadrealnog prevladava i kroz glavu mi više ne prolaze misli poput ‘kako’, ‘zašto’, već – ‘otkuda’. Čije je to svježe iščupano srce i što radi u mojem krevetu?
Ustajem, odlazim u kupaonu, stavljam srce na perilicu rublja. Perem ruke, neprestano pogledavajući u ogledalo. Srce savršeno kontrahira, otkucava nečiji život, izvantjelesno i izvanrazumski. Bacam pogled na sat – debelo kasnim! Na brzinu perem zube, oblačim se. Odustajem od brijanja, premalo je vremena. Razmišljam je li pametno ostaviti to nepoznato srce u ovoj neurednoj kupaoni. Može li doći do infekcije? Hoće li od kontrakcija pasti na pod? Krajičkom uma okrznem ideju, da je srce nekome uzeto, oteto, izvađeno i da je taj netko sigurno mrtav. Možda se radi o zločinu iz strasti, ili poludjeloj domaćici, opsjednutoj vudu ritualom? Trebao bih potražiti i tijelo ubijene osobe – možda je zločin izvršen u mojem stanu. Uostalom, srce obično nije daleko od vlasnika i domaćina.
Jurim u lift, putem vežem kravatu, dok aktovkom žongliram pod pazuhom. Moje savršene cipele, u kojima se obično ogledam putem, ovog su puta bez sjaja. Trljam jednu, pa drugu, o stražnji dio nogavica hlača. Otključavam automobil, bacam aktovku na suvozačko sjedalo, startam motor i naglo dodajem gas. Stopedeset konja Volvoa poslušno juri prema odredištu, neboderima u centru grada. Na semaforu treperi žuto i jače pritiskam gas, dok motor urla omiljenu oktansku budnicu. Odjednom udar tijela o haubu, kao kad na šumskom putu okrzneš neku sitnu životinju. Ne stajem, nemam vremena. Uostalom, otkud životinje usred Zagreba? Stižem na posao, putem vadim fasciklu s dnevnim redom sastanka na koji kasnim. Da, neugodno. Danas treba otpustiti desetak ljudi iz Odjela nabave. Štednja, downsizing, cest la vie! Kolegij čeka samo na mene, kava je već popijena i žamor glasova utihne mojim ulaskom.
Dobro jutro, počnimo, napamet govorim brojke, statistiku. Projekcije, planovi, blabla, poznato i prežvakano štivo. Ovo sam već radio i govorio još prošli tjedan, kad je restrukturiranje tvrtke otpočelo. Negdje u pozadini mozga, pritajena pomisao na okrvavljeno ljudsko srce i njegovog nesretnog vlasnika proleti mi mislima. Da nije onaj pisac s trećeg kata? Ili švercer cigaretama, što stanuje u potkrovlju? Svejedno mi je, osim blage radoznalosti da saznam ime i sudbinu vlasnika.
Sastanak završava, odsutno primjećujem suspregnutu ljutnju i zabrinutost većine prisutnih. Šefica Nabave izgleda uplakano. Ljudi su danas preosjetljivi.
Tražim od tajnice da me spoji s mojom bivšom. Sjetio sam se da očekuje alimentacijski ček, koji nisam poslao. Halo, govorim u slušalicu, moj odvjetnik tvrdi da si ostala bez posla jer piješ. Misli da imamo osnove žaliti se na sudsku presudu. Mislim da od alimentacije neće biti ništa, jer ako piješ sada, sigurno si to činila i u braku. Možda si me i varala, ne znam. Kad razmislim, to je moguće, još prije sam mislio da mi sin uopće ne sliči. Koji je on sada razred? Da, moj odvjetnik će te nazvati. Spuštam slušaslicu, zadovoljan kako sam smireno podnio neugodni razgovor. Uopće se ne uzrujavam, kako sam nekad znao. Niti jednog povišenog tona, bez ikakvog uzbuđenja, kao da govorim o vremenu. Sjajno.
Pogled mi privlači hrpa neotvorene pošte. Uzimam perorez, energično povlačim. Krv pošprica stol. U k.urac! Tražim maramicu da zaustavim krvarenje, Začudo, ništa ne boli. Zamotavam posječeni prst, tražim alkohol za dezinfekciju. Radoznalo promatram duboku posjekotinu, opipavam je. Ne boli, ne pulsira. Bit će, da sam sinoć popio više nego je dovoljno za lokalnu anesteziju.
Možda biste trebali do liječnika, govori tajnica. Idem radije doma prileći, odgovaram odsutno i oblačim kaput. Na parkiralištu tek sad zamjećujem da mi je prednji lijevi blatobran ulubljen i krvav. Životinjia koju sam udario mora da je poveća. Ne razmišljam o tome previše, iako mi u podsvijesti kucka pomisao da bi to mogao biti i neki pješak.
Ipak, jedino što me istinski zanima jest, čije je srce i otkud u mojem krevetu. Otključavam stan, razvezujem kravatu i bacam je još u predsoblju. Idem ravno prema kupaoni. Hoću li se upravo probuditi i ustanoviti da su jutrošnji događaji samo san? Otvaram vrata i gledam prema perilici rublja. Srce je još tamo, a ispod njega tamna mrlja krvi polako curi na pločice. Ono i dalje pulsira, naizgled samodostatno, kao vatreni organ neke mitske kreature iz paralelne dimenzije. Uzimam ga u ruke i razmišljam, je li i moje vlastito ovakvo? Suluda ideja polako dobija obrise. Otkopčavam košulju na grudima. Što ako je to moje vlastito srce? Petljam s gumbima na košulji, Prsti ne slupšaju. Skliski su. Ljepljivi, Nespretni. Ne žurim se previše. Osjećam da bi za mene bilo najbolje da se probudim. Odlažem srce, prestajem se raskopčavati. Štipanje za obraze ne pomaže. Potrebno je nešto drastičnije. Ohrabren spoznajom da jutrošnju posjekotinu nisam ni osjetio, uzimam najveći kuhinjski nož. Mislim da ću si ga zabiti u lijevu stranu grudi, tek da se osvjedočim da ispravno sumnjam. Nekako znam da mi neće biti ništa.Da si time ne mogu nauditi.
Ako nemate srce, ako niste živi, malo krvarenja vam neće nauditi.
29.03.2005. |
