14.12.2005
Kubanska kriza

Kubanska kriza

Rolando se prijazno nasmiješio:- Hola, que tal? Što ćete danas piti, senor? – Pina coladu,- odgovorio sam po navici, već ovisan o koktelu od bijelog ruma i kokosovog mlijeka. Plaža je bila skoro prazna, a Rolandov drveni šank, natkriven osušenim lišćem palmi, pospano je zijevao. Vrelo je kubansko sunce već od sedam ujutro nesmiljeno peklo, a ležaljka s mojim ručnikom namigivala iz praznih redova od bijele plastike. Pažljivo sam hodao, pocupkujući zbog vreline pijeska, dok su mi noge tonule u blještavobijeli puder, mekan kao najfiniji saharski pijesak. Jedino im se boja razlikovala, kao bjelanjak od žumanca. Hladni koktel fino je klizio niz grlo. Ali sam zato s gađenjem gledao u plastičnu čašu u ruci. Izgledala je kao ona u laboratorijima za tjelesne izlučevine. Na samu tu pomisao, odjednom mi je mliječnobijela tekućina koktela počela sličiti na uzorak sperme u klinici za neplodnost. Zrak je bio suptropski vlažan, težak za Europljane, a vrelina skoro nepodnošljiva. Ali, zato je pogled na plažu Varadera sve nadoknađivao - kilometri srebrnog pijeska uranjali su u zeleni smaragd vode, dok se udaljeni horizont prelijevao u nebo akvamarina.

Nedavna bračna kriza dala nam je ideju – hajdemo na daleko, egzotično putovanje! Probajmo tamo pokrpati bolesno tkivo, u toplom moru podgrijati mlake, prijateljske zagrljaje, oživjeti mrtvaca. Kuba je bila logičan izbor – tropi, Karibi, egzotika, salsa i prijateljska lica socijalizma ljudi, koji pedesetak godina vježbaju pronalaženje sreće u unutarnjem, a ne izvanjskom; u duši, a ne u kupovanju; u lagodnoj izvjesnosti Života, kličući na vjernost Fidelu i Revoluciji. Istina, odjeća je stara, automobili zamrznuti u pedesetim godinama prošlog stoljeća, ali hrane, pjesme i sunca im ne nedostaje. Sa zavišću sam o tome razmišljao pod natkrivenom ležaljkom. Kod kuće me čekalo 40 godina napornog rada i odricanja, da bih u penziji možda dostigao tek mrvicu ovoga par godina prije smrti. Život je čudan, a oči bolje vide, kad se odmakneš od vlastite male perspektive.

- Niti u ovom raju se ne volimo – konstatitrala je tužno moja žena, začudo, bez uobičajenog optužujućeg tona u glasu. Nisam se mogao ne složiti, pa sam šutio.

- Kuba nam je samo otvorila oči – nastavila je rezignirano. – Mislila sam, kad odemo dovoljno daleko od hladne klime koju ne trpiš, mojih podgrijanih variva, tvojih jadikovki na punicu, šugavo radno vrijeme, rat, rate i kredite, kad pobjegnemo na drugi kraj svijeta od svega - možda ćeš tada shvatiti, da nam i nije bilo tako loše.

Premetao sam ovu njezinu misao u mislima kao vrući krumpir. Imala je pravo: gdje god da odemo, naše smo probleme nosili sa sobom, a pojedinačna su nezadovoljstva iz daljine izgledala još konačnije, fatalnije.

Te je večeri u starom dijelu Havane i omiljenom baru Ernesta Hemingwaya gužva bila nesnosna. Sve je bilo prepuno turista, lovaca na uspomene, bračnih parova koji su na krivim mjestima tražili uzbuđenja. La Bodeguita del Medio je ispuštala vonj znoja i nostalgije, pomiješan sa zvucima salse. Masno su nam zaračunali pića, a krezuba starica u živopisnoj odjeći ponudila je poziranje za dolar. Ljubazno sam odbio. Želio sam pobjeći od vreve i turista, uskih, klaustrofobičnih ulica od kaldrme i oronulih fasada, koje su se cerile oljuštenim bojama žutog i plavog.

Švercer cigara s markicom Ministarstva financija, sa žigovima i certifikatima koji su potvrđivali originalni sadržaj drvenih kutija, nudio je cigare u pola cijene, dok su mu oči sumnjičavo prelijetale okolinu, u strahu od policije. – Senor, jeftino nudim Cohiba, Montecristo, Romeo y Julieta – unio mi se u lice. Zubi su mu bili savršeni, ali ne i zadah, od kojeg sam ustuknuo. Cohiba cigare su najpoznatije, ali ja ne pušim, pa sam uzeo samo jednu kutiju za prijatelje. – Romeo y Julieta, por favor – rekao sam pružajući novčanicu od dvadeset dolara. – Te su vam aromatizirane – upozorio me švercer, nestajući u jednoj od pokrajnjih uličica. Romantične i aromatizirane, pravi izbor, pomislio sam zajedljivo.

U staroj je Havani najlakše izbjeći da stanete u konjsku balegu, da se povezete jednom od brojnih turističkih kočija. Topot potkovanih kopita na kaldrmi iz Kolumbovog doba lako zavara, pa utonete u sanjarenje i u mislima pobjegnete od propalog braka, propale firme, klaustrofobične države. Tek nesnosna sparina i roj muha vrate vas natrag u ovu pukotinu među svjetovima i vremenskim dimenzijama. Guantanamera, guajira guantanamera, pjevucka kočijaš na prednjem sjedalu o nekoj seljančici, sad pokojnoj, dok njezini zemljaci hodočaste u Bahia de Cochinos, u nas pogrešno prevedeno kao Zaljev svinja, sirotinjsku verziju Varadera za Kubance. Nema tu puno turista, vidi se zašto: voda je prljava, a morsko je dno s travom i algama. Ništa osim malene plaže i ruševnog hotela ne odaje dramu ubačenih američkih 1300 diverzanata, koje je obučila CIA i poslala 1961. u sigurnu smrt. Naivni je Kennedy povjerovao tlapnjama špijuna, da Kuba očajno priželjkuje svrgavanje Castra. Treba samo poslati šačicu emigranata s Floride, koje će narod dočekati s cvijećem u rukama, baš kao Castra dok je svrgavao diktatora Batistu u pedesetima.

Slovenac iz naše turističke grupe, mali poduzetnik iz Maribora, veli mi povjerljivo: - Da su barem uspjeli, sad bi ovdje bila prekrasna betonska plaža i luksuzni hoteli! Ne mogu vjerovati ušima – dokle sve ljudska glupost seže. A opet, privatni poduzetnik sigurno u pustoši ovog zaljeva vidi lovu kako se obrće u gradnji turističkih smještaja.

Moja žena nezadovoljno uzdiše. Radije bi se izležavala uz luksuzne hotelske bazene. – I ovdje je prljavo - kaže, dok se lokalni četvoronožni domorodac mota oko naše košare s hranom. Džukac je sigurno pun buha, a ja ih zamišljam kao mariachi bend koji svira La cucaracha, la cucaracha u olinjalom krznu kubanskog mješanca, odu o žoharima i Panchu Villi iz bratske, Meksičke revolucije.

Da nema stroge kubanske carine, možda bih se kući mogao vratiti bez žene i bez puno suvišnih pitanja ‘gdje vam je supruga, senor?’ Možda bi prljavi pijesak i muljevito dno ovog zaljeva bili pravo mjesto da se riješim bračnih problema. Bezazlena maštanja, kao ovo, često mi izmame osmijeh na lice.

U hotelu sobarice lijepe sigurnosne trake preko staklenih vrata balkona. – Dolazi uragan Charley, senor – govore ljubazno, dok užurbano raznose boce s vodom za slučaj da nestane struje i vode. Tu sam noć proveo na balkonu, zagledan u gustu, nečujnu zavjesu od kiše, dok su bezglasne munje parale potpuno crno nebo nad Varaderom. Palme su se svijale pod naletima vjetra, ali sve je izgledalo nekako nestvarno, bez gromova, tutnjave ili hučanja vode. Nisam se prestajao čuditi, uspoređujući sjećanja iz oluja na Jadranu sa ovim tobožnjim uraganom. Kiša i vlaga u zraku obavijale su me kao debeli, mokri plašt, a bljeskovi na nebu imali su ritam mog srca, pomiješan sa svjetlima disko bara.

Žena mi se za trenutak pridružila na balkonu i stisnula uz mene. Bilo je to najbliže, što smo se zatekli u proteklih 15 dana.

-Ne boj se, vidiš da niti uragani na Kubi nisu nešto gadno, kao oni kapitalistički u Americi, na primjer – nasmijao sam se, hrabreći je i grleći slobodnom rukom. U drugoj sam držao mojito od ruma i svježe zgnječenih listova mente. Nisam je uvjerio. Vratila se u hladnu, klimatiziranu sobu. Imala je pogled pomirenosti sa sudbinom, kao kad fatalistički očekujete da se Murphyjevi zakoni obruše na vas svom silinom. – Ovo nam nije trebalo – mrmljala je sebi u bradu, dok je u položaju fetusa zgrčena ležala na krevetu i kroz staklo promatrala oluju. Bio sam joj okrenut leđima, upijao sam kapljice vlage i bljeskove uragana, kao ogromne kamere.

Te sam je noći zadnji put vidio u životu. Osoblje hotela sutradan je pozvalo policiju, kad sam prijavio njezin nestanak. Nitko je nije vidio da odlazi iz sobe, kao niti ja. Policija me danima ispitivala, ne vjerujući da sam noć proveo na balkonu, diveći se crnim bojama neba i hučanju uragana. Čak su me ubjeđivali, pokazujući mi novinske članke i službene statistike, da je uragan uglavnom zaobišao Kubu, tek malenim dijelom dotičući Havanu. Desetak srušenih stabala palmi, par odnešenih krovova na straćarama obližnjeg naselja i puno razbacanih kanti i smeća po ulicama – bio je to kubanski epilog uragana Charley. U cijeloj zemlji nitko drugi nije prijavio nestanak. Policija je vjerovala, da sam je negdje ubio i zakopao. Ali nisam, kunem se. Apsolutno mi je neshvatljiv njezin nestanak.

Jedno jedino objašnjenje ponudio sam sebi i ostalima – te noći se otvorio prolaz u neki paralelni univerzum, svemir u kojem nema nesretnih brakova i nesretnih ljubavi. Moja je žena sigurno svojevoljno odabrala i zakoračila u taj bolji, veseliji život. Svijet, u kojem ljudi ne bježe jedni od drugih na kraj svijeta. U kojem su parovi zagrljeni, bez obzira spavaju li u potleušicama ili luksuznim hotelima. Taj uragan prebacio ju je možda na drugi kraj svijeta, u neko drugo vrijeme. A možda je ovdje i sada. Nevidljiva nesviklom, ljudskom oku gleda nas kroz koprenu od kapljica vlage, izgovara nečujne pozdrave i poručuje da ne brinemo.

Moj prijatelj Pierrot Barra sa obližnjeg Haitija grli me na aerodromu Port-au-Princea. Dok se igra plastičnom lutkicom otrgnute glave, njegove me oči ispitivački promatraju. Na odlasku kaže:

- Prijatelju, jesi li siguran da za ovaj rasplet s tvojom ženom nije zaslužan obični bokor, vrač? Ponekad se duhovi sa smrtnicima poigraju na najčudnovatiji način. Uzmi na primjer sebe – ovaj tvoj uljepšani, turistički putopis od sna obična je fantazija. Nije tvoja žena nestala, već je upravo obrnuto. Ti si u ovog priči čovjek kojeg više nema.
14.12.2005., srijeda
posted by Wall at 01:04 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
29.11.2005
Dan republike

Dan republike

“Danas je Dan republike
i stara kaže
‘Dragane, šuti!
Skrati jezik,
mogu te čuti…’ ”


Iz oker žutog fiće treštala je glazba, himnična i svečana koliko to samo ove smiješne riječi mogu biti danas, 29.11.2005.

Sažaljivo sam pogledao prema poluraspadnutom autiću i faci za volanom. Jebate, kakvih sve pacijenata ima! Ti jugonostalgičari i njihovo ‘Zabranjeno pušenje’, njihove jadikovke za represivnom tamnicom hrvatskog naroda. Znam ih, sve su to Srbi, nekadašnji direktori koji su drmali državnim poduzećima, bivši milicajci koji se ne mogu pomiriti da je danas sve hrvacko, Hrvacko pače! Kod tih pedera iz auta nećeš čut našu poštenu hrvacku stvar, ne pjeva vilu Velebita, Ustani bane, a o Thompsonu i Škori da i ne govorim. Ma, više vjerujem i Srbinu, koji sluša Cecu, nego li ovim našim tobožnjim Hrvatima, a slušaju ‘Pušenje’ i ‘Dan republike’. Sikter, stoko! Naime, kaj (kako bi rekao jedini SDP-ovac kojem vjerujem, naš čovjek gradonačelnik Bandić)!

Prvo i prvo, kako se ti gadovi nisu mogli lijepo obogatit, k’o ti i ja, na primjeru primjera, nego ostat golje ka šta su se i rodili? To mi nije jasno. Falabogu i svetome Anti, konačno je doš’o kapitalizam, privatna inicijativa i naravski da sam se obogatio. I ja i ti i svaki pošteni domoljubni i državotvorni Hrvat!

I sami komunisti, liberali i ljevičari (a nakupilo se tog smeća u našoj preliberalnoj vječnoj i jedinoj Hrvackoj) kažu da je država bogata, kad su pojedinci bogati. Pa, šta je tu nejasno? Sveta je dužnost svakog Hrvata obogatit se i učinit nam jedinu i vječnu Hrvacku bogatom, ko što je rek’o i na svom primjeru vrijedno radio precjednik svih Hrvata profesor doktor pokoj mu duši Franjo Tuđman! A jadan li je, u grobu se okreće ovih dana! Unuka mu potiralo, otelo krvavo stečenu banku, a sad je jadno dijete u mrskoj mu Srbiji, na tajnom zadatku podrivanja Srba iznutra. Kćer mu povlače po sudovima, sinove mu razbacalo od nemila do nedraga, ženu povlače po kolumnama. Jadno je to, rođo moj, al jebiga, demokracija i pravna država, pa lanut i promolit glave iz mišjih rupa sad svi smiju.

Krenuo sam sa Sljemena u grad, kupit svježeg kruva kod Arbanasa. Jedino mi je njegov dobar, a peče ga ko moja majka nekad pod pekom. Na ulazu u pekaru, okrzne me prosjakinja i zamaže mi kožnjak. Okrenem se da joj jebem majku, kad ono – moja bivša učiteljica iz večernje škole.

- Faljen Isus! – velim joj, ne zamjerajući što me nagazi na vratima. Pogledala me čudnim pogledom i provocirajući uzvratila: - Sretan vam Dan republike! Prodavačica je za njom vikala ‘gospođo, evo našla sam starog kruha za vašeg psa’, ali se uča nije osvrtala. Izgledala je, kao da joj je neugodno. Issa ti, pa nije sramota prosit i jest odbačeni kruh iz reciklaže! Mislim, ako si cigo. Bolje nego da kradeš od poštena svijeta! Nego, uča bi se trebala sramit, šta se u svojih šezdesetipet u guzici nije pameti dozvala, štedila nešto od profesorske plaće, a ne da danas prosjači. Jugonostalgičarka! A jadna! U mojemu su džipu dobermani divljački lajali kroz staklo na prolaznike, koji su mi oko limenog ljubimca hodali obilazeći široko, psujući što sam se na pločnik parkirao. A gdje ću, bogati! Pa ovaj je humvee ekstra širok i velik - gdje nać’ parkirno mjesto za njega! Možda pred Saborom, ali tamo nema dobra kruva blizu.

Kod kladionice je isto veliki red, ali gospođa me pozna, pa me zove preko reda. – Stalna mušterija, moram ga uzeti! – ispričava se jadna penzićima i školarcima koji čekaju i uzima mojih desetak tiketa. Kladim se na sitno, po ‘iljadu-dvije kuna naših hrvackih. Više im ja donesem prometa, nego sav ovaj jad i bijeda u dugačkom redu na hrpi. Klade se na sitno, a sanjaju o milijunima. Pa gdje toga ima, bogati! Čujem na pola uha, kako jedan od penzića priča drugom, kako je u nekom kontejneru pronašao kilu salame, a na Kvatriću salate i kupusa za dva ručka. Pa u kakvoj to zemlji živimo, gdje ljudi škrtare na hrani i jedu iz kontejnera, a ovamo se kockaju? Pad morala, brale moj, totalni.

Na putu kući, dvajest me crvenih semafora zateklo. Srećom, imao sam rotirku u bunkeru i propusnicu od Ministarstva obrane, pa sam lijepo proš’o bez čekanja. Da im jebem mater komunističku.

Ovo je sigurno u čast tog njihovog nikad prežaljenog grba, šest baklji i Dana republike! Gdje god se okreneš,vreba nostalgičarska zavjera.

U paklu gorili dabogda!
29.11.2005., utorak
posted by Wall at 01:05 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
25.11.2005
Kasandra

Kasandra

- Ja sam Kasandra - rekla je ljupko, pružajući maleni dlan i koketno se smiješeći. Nisam mogao suspregnuti pomisao da je njezin sigurni, ženstveni nastup samo maska, iza koje se krije uplašena djevojčica. Moje mi iskustvo profesionalnog istražitelja uglavnom daje za pravo na mah postaviti dijagnozu o ljudima, koje ispitujem. Ova ljupka djevojka viđena je u blizini zadnja dva poprišta nerazjašnjenih ubojstava. Još nisam znao na koji bih način mogao povezati djevojku oborenog pogleda i pomalo nazalnog, raspuklog glasa i čudna, skoro ritualna ubojstva koja su se desila u zadnjih nekoliko mjeseci.

Zadnja je stradala lokalna šefica Zavoda za zapošljavanje, ubijena na bizaran način: netko joj je u usta nagurao knjižicu Zakona o radu i Odluku o naknadama za nezaposlene, stranicu po stranicu. Naime, patolog joj je iz želuca izvukao dvadesetak smotuljaka papira, čvrsto smotanih u loptice i natrpanih u grlo. Prema forenzičkom mišljenju, jadnica je loptice sama gutala, kako bi došla do zraka. Jedino, taj Zakon je prilično obiman, a o Pravilniku da i ne govorimo. Žrtva prije ove, stradala je na još bizarniji način: netko je sačekao predsjednika uprave telekoma i rascopao mu glavu teškim, prepotopnim modelom laptopa. U jednom je tabloidu nakon toga osvanuo crnjak od naslova: “Laptop ili Headtop – pucanj u prazno? ” Srećom, ono što policija i službeni patolog nisu otkrili novinarima jest još veća bizarnost ovoga slučaja - nesretnoj je žrtvi ubojica, očito iz osvjete, u debelo crijevo nagurao modem za maxADSL. Bila je to više nego jasna poruka. Očito, nezadovoljni korisnik! Ali, čudnom je koincidencijom u blizini zatečena ista djevojka. Pokušavao sam je zamisliti kao manijakalnog ubojicu - nije išlo. Bila je sitne građe, profinjenih pokreta i radilo se vjerojatno o spletu okolnosti, zbog kojih se zatekla u blizini.

- Recite mi, što ste radili te večeri blizu mjesta ubojstva – pitao sam rutinski, razmišljajući odakle početi s istragom. Jedini trag bila je ova djevojka, koja se tu očito zatekla slučajno.

- Došla sam se prijaviti za naknadu za nezaposlene - mirno je odgovorila, gledajući nekud iza mene.
– Nisam je planirala ubiti. Jednostavno, počela mi je s visoka docirati o potrebi proaktivnog pristupa traženju zaposlenja – da, baš tako je rekla! – i nastavila jadikovati kako nitko nema razumijevanja za njezinu službu, pretrpanost papirima, predmetima, arhivom….. Pokušavala sam razgovor vratiti na suštinu – da sam visoko obrazovana, s diplomama profesora filozofije i književnosti, da pristajem raditi bilo kakve poslove, pa i one bez ikakvih kvalifikacija, može i izvan Zagreba. Nije se dala smesti. Nastavljala je tiradu o nerazumnosti mladih generacija, koje studiraju glupe i nepotrebne predmete, završavaju studije koji nikome nisu potrebni, uzalud rasipaju energiju i vrijeme na diplome, koje im nikada neće trebati. To me posebno razljutilo. Raspalila sam iz svih oružja i u sljedećih dvadesetak minuta protuargumenata jednostavno je ubila u pojam. Izašla sam laka kao perce, a koza je ostala u šoku, pokušavajući shvatiti kako sam je verbalno uništila. Ipak su nečemu poslužile godine studiranja čiste filozofije.

- Čekajte, hoćete reći da ste je, nakon rasprave, ostavili živu i zdravu? – upitao sam, ništa ne shvaćajući. Jedan jedini put, kad sam dobio priznanje bez muke i truda, morala je sve pokvariti! - Pa gdje je tu ubojstvo?

- Ubila kozu u pojam! Eto!- rekla je likujući, a zadovoljni joj se smiješak pojavio u kutu usana.

- Hm, vi se meni očito rugate, gospodična! – pripremio sam se za tešku noć i igru mačke i miša. Cura se očito htjela igrati s organom reda i gonjenja. – A kako ste je, i kada, udavili?

- Udavila? Ja? Pa ta krava ima barem sto kila žive vage, a pogledajte mene! Teško da bih joj mogla nanijeti ikakvu tjelesnu ozljedu. Možda eventualno izgrebati noktima.

Teška srca priznao sam - bila je to očigledna istina. - A što vas dovodi u vezu sa ovim prvim ubojstvom direktora telekoma? - pitao sam, više reda radi. I ova je žrtva prvobitno doživjela napad pretilosti, prije nego mu je rascopana glava i trajno zaštopan anus.

- Gospodina ne poznajem, ali sam pred tom zgradom zatečena kako raznosim pice i ćevape iz obližnjeg zdravljaka. Naime, to je jedini posao koji sam uspjela dobiti s mojim kvalifikacijama. E, da! Sa žrtvom me veže i prekrasna usluga maxADSL-a, koju sam, iako nezaposlena, odlučila koristiti za samo 100 kuna mjesečno. Prava sitnica!

U glavi mi je zazvonilo na uzbunu. Imam je! MaxADSL i smrtonosna perforacija debelog crijeva s uguranim modemima u anusu žrtve – bila je to očita veza!

- Dakle, njega ste okrivili za vašu trenutnu situaciju - pokušao sam je navući na tanak led. Spremno se ulovila na mamac. – Naravno! Znate li, da su mi došli instalirati jebeni adsl tek nakon 3 mjeseca čekanja. A kad je tehničar došao, nagovarao je moju babu od 92 godine, koja se jedina zatekla u kući, da radije potpiše za bežični W-LAN i to najskuplji paket! Sad mogu surfati iz kade, ako poželim. Jedino je to malo preskup hobi za nezaposlene.

Morao sam se nasmijati. – Dobrodošli u hrvatsku stvarnost!- gorko sam joj uzvatio, a krv mi je jurnula u glavu.- Znate li, da moj sin kopa kanale, a diplomirao je jezike? Da mi je plaća oko 4 tisuće kuna, s dežurstvima? Da uzimam gotovinske kredite za otplatu telefonskih računa, grijanja, režija? Počeo sam frfljati. Kad god se unervozim, uzmucam i počnem s tikovima. - Curo draga, vaš je alibi potvrđen višestruko. Samo sam morao pitati, zbog čudne koincidencije vaših susreta sa žrtvama i povezanosti vaših problema s institucijama iz kojih žrtve dolaze. Nema veze, netko s lošim iskustvom poput vašega, ali mnogo ljući, bješnji i s više fizičke snage i kilograma, očito je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. To bi bilo sve. Ako se još nečega sjetite, što bi nas moglo interesirati, nazovite ili svratite.

Ustao sam da je otpratim. U hodniku se okrenula prema meni i pogledala me mutnim, zelenim očima. – Sumnjam da ćete pronaći ubojicu. Prema profilu žrtava, imate barem 4 milijuna ljudi s dobrim motivom za ubojstvo! I još nešto - riješite se te užasne kravate.
Nasmiješila mi se i mahnula na odlasku.

Vraćam se u ured, naglo odobrovoljen razgovorom sa svjedokinjom, očito nevinom u oba slučaja. A i prezgodna je za ubojicu, razmišljao sam, nesvjesno kopajući po ladicama. Ruka mi je konačno napipala škare. Izvadio sam ih, dobro osmotrio pod svjetlom, i čudeći se sam sebi, polako počeo rezati kravatu na sitne rezance. Krajičkom svijesti i mrvicama ostataka slobodne volje pokušao sam narediti ruci da spusti škare. Nije pomagalo. Bespomoćno sam gledao, kako kravata nestaje svakim novim rezom, a hrpica izrezane tkanine na podu postaje sve veća.

Sinulo mi je: moja mi se svjedokinja upravo narugala u brk. Znao sam točno kako je izvela ta ubojstva. Isto sam tako znao, da o tome nikome ne smijem ni zucnuti, ako ne želim završiti u prijevremenoj mirovini, s trajnom stigmom još jednog prolupalog policijskog inspektora.

A imao sam je u škarama, ovaj, šakama!

25.11.2005.

posted by Wall at 01:07 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
13.11.2005
On kaže, ona kaže

On kaže, ona kaže

-Reci nešto!

-Jebo bih te!

-Prost si, prostak bez rafinmana. Kakva šteta!

-Ali, mišiću, kako ne vidiš da sam sublimirao svu filozofiju, znanost, jungijansko poimanje svijeta u osnovnu, najjednostavniju formu. Da sam - samo za nas - ogolio sve ljušture i slojeve takozvane ‘realnosti’, stvarnosti koja to nije. Da sam spojio Mjesec i Sunce, yin i yang, uz prstohvat praha Kamena mudraca, purpurnocrvene vatre Merkura, rigajući sumpor i zlato metafizičkog svijeta. I to sve samo za tebe u elementarno izraženoj žudnji za tobom!

-Volim te kad pričaš!

-Dakle, jebo bih te satima, dok oboje ne bismo spali s nogu od umora.

-Opet si prost! Mislila sam reći, pričaj mi još o Mjesecu i zvijezdama.

-Dobro, kad si navalila! Kad je Luna u konjunkciji, njezine mračne i vodene karakteristike nas sve obuzimaju, posebno vas žene. Jung kaže da Mjesec predstavlja nesvjesno u nama, ženski element svega. Žene bi uvijek trebale nositi srebrni nakit, to je u skladu s Lunom.

-Ah, sad si me napalio! Idemo voditi ljubav!

-Ali maco, ja bih radije da se pojebemo, onako životinjski!

-Ti me ne voliš, ti samo žudiš za mojim tijelom!

-Pa, zlato, to je jedno te isto! Kako mogu ne voljeti te, a istovremeno ovako žudjeti za tvojim tijelom. Znaš, objektivno govoreći, nije to baš neko tijelo. Ali, meni je posebno privlačno, baš zato što te volim!

-To je opet jedna od tvojih verbalnih eskapada! Želiš me napraviti ludom. Kao da ne vidim da samo želiš osvajati, posjedovati, vladati. Nikad mi ne govoriš mazne stvari.

-Nije istina! Ako ti se čini da navaljujem kao konkvistadori na zlato Inka- to je zato jer te toliko trebam, da sam nestrpljiv da okusim divote s tvog slatkog izvora. Kad ti se učini da te želim posjedovati, radi se o potrebi da ti se zavučem pod kožu- doslovce! Kad vladam, ustvari se potpuno predajem. Znaš i sama da ti kontroliraš oba naša orgazma!

-Srce, budi nježan!

-Mala, uskačem u čamac!

-Opet si vulgaran! Zar se ne možeš ljepše izraziti?

-Eto ga na! Pa po Jungu ‘čamac’ je naše tijelo, brod, ljuštura kojom postižemo obnavljanje, ponovno rođenje duha i tijela. To je isti qrac, kao da kažem ‘uterus’!

-Fuj! Ovo je tek prosto!

-Ali uterus je upravo to - čamac, ‘brod’ koji u kruškolikoj šupljini nosi novi duh i tijelo, novo rađanje!

-Ali zvuči neromantično i gadno kad ovako kažeš!

-Znaš što? Jebi se sama!
13.11.2005., nedjelja
posted by Wall at 01:08 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
31.10.2005
Tvornica čokolade doktora T.

Tvornica čokolade doktora T.

“Doktore što se to događa sa mnom osjećam se čudno imam 37 godina i vrijednu diplomu uznemiruju me noćne polucije boli me glava profesor sam na srednjoj školi tamo predajem neka lijeva prava onanija mi je redovna mjesečna plaća mizerna”

Doktor T. volio je slušati AZRU, posebno stvar o Šezdesetosmoj, njegovoj godini rođenja. Još nešto mu je bilo zajedničko s tom pjesmom. Bio je poznati drkadžija. Ne, ne mislim u onom uobičajenom smislu nadrkanog karaktera, svadljive prirode, zajebanta i seronje. Ništa od toga! Bio je obični onanist, frajer koji je drkao barem triput na dan - ponekad iz fizioloških potreba, često zbog iznenadne žudnje, koja bi mu se prišunjala i napala iznenada, bez upozorenja.

Drkanje i čokolade bile su mu dvije konstante u životu i hvalabogu - na obje je mogao utjecati. Naravno, izbjegavao je baratati objema istovremeno, a nekad bi ga šuškanje staniola izluđivalo. Ali, čokolade je obožavao. Razmišljao je čak, da s ušteđevinom od profesorske plaće kupi neku manju tvornicu čokolade u Švicarskoj i svijetu ponudi neke revolucionarne koncepte u konditorskoj industriji. Već je imao i viziju brand imena- Wanker čokolade! Obuzeo ga je osjećaj zadovoljstva spoznajom, da bi njegove čokoladice u svijetu sigurno postigle ogroman uspjeh. Istina, sigurno bi ga napala Katolička crkva, njihov kler uglavnom ne drka, već upražnjava socijalno prihvatljivije rješavanje seksualne napetosti, dječje guze posebno. Ali, doktor T. nije želio razmišljati o nastranostima – veći dio ponedjeljka bio je rezerviran za maštanja o vlastitoj tvornici čokolade. Smatrao je, da tako genijalne zamisli kao njegove pripadaju cijelom svijetu, baš kao i Wikipedia, s koje je već uzeo tekst za brand ime. Bio bi tiskan drečeći crvenim slovima na zlatnoj podlozi, a pisalo bi sljedeće:


Wanker is a pejorative term of British origin, also common in Australia, meaning one who wanks (masturbates). It is particularly used of someone (usually male) who is self-obsessed or a show-off. It has the same meaning and approximately the same overtones as the American "jerk" or "jerk-off". Although masturbation is acknowledged as a widespread practice, the insulting properties of these terms still remain. As with many profanities it is onsidered much less shocking today than would have been the case in the 1950s. The insult can also be conveyed using a hand gesture involving curling the fingers of the (usually right) hand into a loose fist and moving the hand back and forth in symbolic imitation of the act of male masturbation. This is most commonly used during altercations between motorists. "Merchant Banker" is Cockney Rhyming Slang for "wanker".

WANKER čokoladice za svakog dječaka i djevojčicu, u svim krajevima svijeta! Naravno, trebalo je smisliti efikasan način zaštite digniteta imena i samih čokolada, možda stavljati upute o kvalitetnom drkanju na energetske chocolate bars za prezauzete yuppije, poslovne žene na Wall Streetu ili londonskom Cityju. To je dovodilo u pitanje poslovnu strategiju, ujednačenu kvalitetu, savršeni spoj tehnologije i uposlenika. Najbolje bi bilo uvesti one razvikane Umpa-Lumpene iz Istočne Europe, mislio je doktor T., dok je mahinalno raskopčavao šlic za jedan brzinski, prije početka teškog i napornog poslovnog dana. Na sam dodir omiljenog mu ekstremiteta, u glavi su potekle slobodne asocijacije: rijeke i vodopadi čokolade s najmanje 70% kakaoa, stakleni liftovi koji idu u raznim smjerovima, sadistički otac-zubar iz loših filmova o Vladu Drakulu, nakrivljena kućica iz djetinjstva. Doktor T. imao je brojne traume, koje su mu sad u srednjim godinama konačno počele nositi neke koristi. Bio je član nekoliko terapijskih grupa, gdje je bio omiljen i tražen. Pacijenti kojima je on ispirao mozak, uglavnom su nakon njegovih tretmana postajali društveno priznati umjetnici s vizijama, koje su donosile svjetska priznanja, nagrade i laude stručnjaka i šire publike. Recimo, nakon par mjeseci na njegovom kauču profesionalnog terapeuta, njegova je pacijentica spoznala svoje sposobnosti, te postala božica plodnosti jednog egzotičnog plemena u amazoniji. Druga je, opet, počela kao na traci pisati trash-literaturu za mlade žene, tzv. chick-lit, te ostvarila milijunske naklade. Pri tom je uvijek isticala da sve duguje doktoru T. i njegovim revolucionarnim metodama razotkrivanja tokova svijesti. Istina, u jednom se interviewu neoprezno izlanula da dio otkrovenja duguje i doktorovim božanskim udovima, posebno prstima, treniranima za pronalaženje kundalini točke kod svakog ženskog bića na planetu. Poslije se izgovarala, da je mislila u prenesenom značenju, ali doktorova aura od tog je članaka krenula meteorskom brzinom u nebo.

Bilo kako bilo, doktor T. imao je brojnu klijentelu, skoro pa sljedbu, koja mu je slijepo vjerovala. Nedavno je zadnja dobitnica Nobela javno od Nobelovog komiteta u Oslu zatražila da se Nobel ravnopravno, osim njo,j dodijeli i dotkrou T., iako ni slovca u životu nije napisao. Ustvari, jeste, ali jedan je maliciozni kritičar to nazvao ‘drkanjem po papiru’. Nije znao, da time samo daje komplimente dobrom doktoru.

Dakle, čokolade i drkanje više-manje bio je sukus življenja doktora T., dok jednog dana u njegov život nije ušetala jedna poprilično neortodoksna mlada žena, sjebane glave, traumatičnog djetinjstva i s izraženom potrebom za ljubavlju bez granica. Prvo što je na kauču ponudila doktoru, bio je neobavezni seks, koji je on s gnušanjem odbio, pozivajući se na Hipokrata, grčkog boga Onana i još neke stručne autoritete. Međutim, cura nije imala milosti. Zadržavši distancu pacijent-liječnik, te nastavljajući oslovljavati doktora s ‘vi’ i uz dužno poštovanje, prišla mu je odlučno, kleknula, otvorila rasporak i nabrzinu mu ga izdrkala. Dok se doktor nije stigao niti osvijestiti ili pobuniti, stvar je više-manje bila u njezinim sposobnim rukama. Šokantna je stvar za doktora bila, dok je kasnije šokirano vrtio film u glavi unatrag, što je osjećaj zadovoljstva bio skoro podjednak njegovom vlastitom, stručnom, profesionalnom, vještom višegodišnjem drkanju, uz pritiskanje na pravom mjestu i pravom jačinom i frekvencijom. Nije to bila atomska znanost, doktoru je bilo jasno da moraju postojati i drugi autoritetu u drkanju osim njega. Ali, ovome se nije nadao. Ona je kružila žiroskopskim kretanjima oko osi, baš kako treba, masirajući vene i kontrolirajući vrhovima palca i kažiprsta dotok krvi. Zastala bi na pravom mjestu, popustila stisak gdje treba, zagrebala noktom po korijenu kao da je slijedila doktorove upute! Bilo je to poprilično zastrašujuće, da je netko praktički nepoznat toliko znao o doktorovoj vlastitoj fiziologiji i tehnikama, koje je godinama usavršavao.

Posebno je šokantno bilo, što je u jednom trenutku izvadila žvakaću gumu iz usta, zalijepila je iza uha, nabrzinu odmotala komadić čokolade iz staniola, te ga jezikom pritisnula na vrh penisa. Auuuuu! Doktor se skoro onesvijestio od užitka. Ova je znala znanje, priznao je u sebi, dok je pogledom tražio neki rukohvat, ručku kišobrana, nekog vraga za uhvatiti se. Jer, pacijentica u njegovom krilu žiroskopirala je po njegovom periskopu tako vješto i energično, da je podmornica bila vrlo blizu izranjanja.

U tom se trenutku doktoru T. prosvijetlilo: znao je da će WANKER čokolade imati fantastičnu budućnost. Uz dobar marketing, mozgao je, dok ga je kosa pacijentice škakljala po trbuhu i bedrima, sreća stotina tisuća usamljenih ovisi o njegovom izumu. Vrtilo mu se u glavi od nadolazećeg orgazma, ali nije mogao dozvoliti da ga tih desetak minuta svršavanja, bacakanja po podu i plaženja po zidovima, smete. Odgurnuo je pacijenticu i nespretno podižući hlače zaglavinjao prema telefonu.

-Oprostite, stvar je hitna! Budućnost i sreća čovječanstva ovisi o ovome - promucao je, nespretno tražeći telefonski imenik.

Aha, evo ga! Švicarska, okolica Geneve, gradić Versoix, ulica Tertasse 2.

- Allo, allo? Tvornica čokolade Favarger? Dobar dan. Trebam hitno novog vlasnika. Imam za njega ponudu, koju ne može odbiti!

Da, recite gospodinu Luki Rajiću da kupujem!

31.10.2005.
posted by Wall at 01:09 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
12.10.2005
Makedonija

Makedonija

Tamo gdje sunce vječno sja,
tamo je Makedonija!
Narod i zemlja koju volim ja
Kad si sam, kad je sve
tužno - ti se sjeti nje
Makedonija ti pruža ljubav i sne…

Trgovački sam putnik i prodajem antikorozivna sredstva. Putujem uzduž i poprijeko kroz balkanske gudure, od nevolja i uroka zaštićen veselom naravi, njemačkom registracijom službenog auta firme i odličnim izborom glazbe s brojnih CD-a, koje uvijek nosim sa sobom na put. Zlu ne trebalo, imam i one gadne pjesme, koje mi služe kao repelanti za sačuvati glavu u opakim krajevima. U Sloveniji pale polke i kekec-himne. Za Hrvatsku imam, recimo, sve ratnohuškačke i kvazidomoljubne pjesmuljke tipa Thompsona i Škore. U Bosni (ovisno od kraja ili kantona) puštam turske, sevdalinke, ali i raznorazne Cece i Brene. Jedino ne svraćam u Hercegovinu. Tamo prolaze istovremeno i najljepše i najmrskije, ruku pod ruku, pa taj kraj zaobilazim u širokom luku još starijeg Starog mosta. Za Srbiju, spremne su mi kafanske, ciganske, turbo-folk. Čak imam nešto i na čistom albanskom, za čisto Kosovo.

Ali jedino stvarno uživam, kad dođem u Makedoniju. Vi sad možete sitničariti pa reći - da je ona sve većim dijelom ionako etnički albanska. Da je bure baruta. Da je Grčkoj ukrala antičko ime, Aleksandra Velikog, ono prekrasno sunce sa zrakama na zastavi. Sve bi to u nekom paralelnom svijetu moglo biti istina. U mojem, Makedonija su ljudi i pjesma. Pjesma najviše.

U početku svojih putovanja po Makedoniji, da odagnam strah koji je morao osjećati još austrougarski general Poćorek u ovim gudurama, puštao bih samo lokalne radio stanice. Uživao sam u tom poetičnom makedonskom jeziku, kojeg sam uglavnom razumio, a ono što nisam - zvučalo je smiješno i zabavno. Sjećam se kao danas, kad sam na kiosku s bozom ugledao vrećice u izlogu, s misterioznim natpisom KUKUPUKU. Dugo sam mozgao, ali me bilo sram pitati. Sigurno nekakav nacionalni prozivod, mislio sam. Poslije se otkrilo da je to obični kikiriki na ćirilici. Dobro, u Hrvatskoj ćirilica nije omiljena, a prosječno obrazovani Hrvat misli da je to srpsko, dakle, neprijateljsko pismo. Brus! Koliko mi je moja baba Stana pričala, ima poprilično jezika koji su koristili ili se koriste ćirilicom: abaski, abhaski, adidžeji, ajsorski, altajski, avarski, azerijski, balkarski, baškirski, bjeloruski, bosanski, bugarski, burjatski, čečenski,čuvaški, čukčijski, dargvaski, dunganski , evenkski, ganguški, jakutski, kabardijanski, kalmički, karačejski, karakalpački, karelijanski, kakaski, kantski, kazaški, kildinski, kirgiški, komijski, korjački, kumički, kurdski, lački, lezgijanski, makedonski, mansijanski, marijski, moldavski, mongolski, mordvinski, nanajski, nenecki, nogajski, orijatski, osetski, romski, rumunjski, saamijski, selkupski, srpski, tabasaranski, tadžički, tatarski, turkmenski, tuvanski, udeganski, udmurtski, ukrajinski, uzbečki…. Uf, umorih se nabrajajući. Ali, baba je uvijek govorila: “Sinko, kad citiraš-sve navedi!” Ako mrzite ćirilicu, samo preskočite ove redove! Otkad sam naučio što znači kukupuku, mnogo se bolje osjećam.

Makedonija! Posao me prvo poveo u Skopje. Na stanici sam s pažnjom gledao živi spomenik velikom potresu iz 1963., kad je poginulo 1.700 ljudi. Podsjeti me, na kakvom smo buretu baruta mi na Balkanu. Doduše, Grčka tih potresa ima više, ali tako im i treba! Priroda ih je nepravedno obdarila s tisuću prekrasnih otoka. Poslovni mi partner pozdravlja s vrata: Dobrodojdovte !
Sa sjetom priča o velikom potresu i kaže: “Moj šef so mal potres na mozokot!” Umirem od smijeha, te u mislima zaželim i vlastitom šefu ovakvu sudbinu. Skopje je prastari grad, osnovali ga Dardanci još 3 stoljeća prije Krista. Tu nikad ne propuštam pregaziti most preko Vardara i zakoračiti, kao iz vremeplova, u neki davni zaboravljeni svijet starog Skopja. Tu su baščaršije u malom, pravoslavne crkve sa prekrasnim drvenim rezbarijama, džamije sa šadrvanom, uske kaldrmisane ulice i face koje su inspirirale i jednog Henryka Sienkiewicza.

U Skopju sam poznavao jednu Anđu, kao iz pjesme. Uvijek bih na povratku svratio, a Anđa bi ispekla svježu kafu u šišu, pjevušeći u pola glasa meni omiljenu:


Ajde slušaj, slušaj
Kaleš, bre, Anđo
što tambura sviri
tamburata sviri

Volio sam Anđu. Neredovito, doduše, kad bi me putovanja nanijela u njezinu blizinu. Stanovala je na najvišem katu nebodera i šalila se, da svatko, tko se popne do nje, (lift je često bio u kvaru) kao da se penje na planinu Golem Korab. Nisam planinar, ali zbog Anđe i njene kafe rado sam planinario. A onda bismo se pozdravili, do novog susreta, a ja bih zapalio cestom dalje, prema jugu. Ravno, bez zaustavljanja, prema Strugi.


...Dajte mi krilja ja da si metnam
i v naši strni da se preletnam
na naši mesta jas da si idam
da vidam Ohrid, Struga da vidam...

Kad bih prešao Crni Drim, znao sam da je Struga blizu. Tu sam uvijek dobro prošao, prodao naše proizvode ili ne. Gazda nije imao pojma, što su to Struške večeri poezije. Ali, ja sam uvijek uredio poslovni put u to vrijeme. Rat na Balkanu zauvijek je omeo moje planove, a Struga postalo još jedno mjesto, u koje nikad više neću otići. Pjesnici iz cijelog svijeta zdvajali su, kad je Struga postala samo albanska, a poezija samo politička. “Poeziji treba voda, meni nedostaje Jezero” – rekao je moj prijatelj iz Nizozemske, pjesnik Hans van de Varsenburg. Struški laureat, Portugalac Vasko Grasa Moura, nije razumio što su to Večeri otpora. Jednom je jedan pjesnik B.Š., rođen u Skopju, rekao da nema poezije i muze šute, dok zvecka oružje.

Iako na radiju svira Leb i sol, dječačke uspomene na partizanske filmove zasvirale su mi u glavi jednu drugu pjesmu, jednu ratnu:

Teče Crni Drim, nosi ranjenike
Leši kapetan vodi osvetnike
zrno ga ne bije, oči ga ne ide
nikad se on ne krije kad u borbu ide
Cvjeta jorgovan, idu ljetnje noći
Leši kapetan, kada ćeš nam doći?

Zloslutna jer to pjesma u Makedoniji, u koju se prelilo Kosovo. Pokušavam je iz glave istjerati, pjevušeći neke nevinije, čistije pjesme. Iako, sad mi ne leži nit’ Biljana, nit’ njezino naivno, bijelo platno. Uostalom, bijela je boja znak žalosti, a ja ne želim tugovati. Makedonija može biti elegična, ali nikad tužna. U glavi sam ulovio jednu romantične prirode. Pjevušim je, tresući pepeo cigarete kroz prozor automobila. Zamišljam kabriolet, kosu kako vijori, zagrljaj djevojke pored sebe i praznu cestu pred nama.


Jovano, Jovanke
tvoja ta majka mori
tebe neće pušta
kaj mi ne da dođes dušo
srce moje Jovanko.

Sanjarim u vožnji, a to je opasno. Pogotovu što u prtljažniku vozim lakozapaljive kante antikorozivnog materijala i brdo samizdat knjižica buntovničke poezije. Vozim na buretu baruta. Ja sam bure baruta, ispravljam se. Razmišljam, čemu uopće napustiti Makedoniju? Čemu se i kome vraćati? Žena me ionako vara, a jedini, kojem je bilo stalo do mene, bio je Garo, moj pas. Sutra će biti godinu dana, kako sam ga zgazio, neoprezno izlazeći iz garaže. Okrećem automobil u drugom smjeru. Ne vraćam se. Preda mnom prazna cesta, a u spremniku dovoljno goriva. Puštam muziku u glavi do daske i pjevam iz petnih žila:

Dimitrijo, sine Mitre
zar ne vidis sine Mitre
da te žena vara?

Ako, ako, mila majke
barem je ubava.
12.10.2005.
posted by Wall at 01:11 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
8.10.2005
Hajde, uzmi me sa sobom!

Hajde, uzmi me sa sobom!

-Pokaži mi sve što znaš - rekao sam gorljivo. Bio je to naš prvi susret. Povela me na film i kokice. Nije puno govorila, uglavnom se smješkala. Imala je hladne ruke i bila je to odlična prilika da ih zagrijem. Ionako sam gorio, zašto ne iskoristiti priliku za oboje, pomislio sam. Što gledamo? – nisam znao na koji me film izvodi, a onda su slova zaigrala na ekranu: «Šezdesetosma i kako smo upoznali boga». Glazba u pozadini bila mi je odnekud poznata. Neka su lica izronila kao iskrivljene slike iz prošlosti, gledane kroz vizuru debelog stakla. Izgledali su tako stari, ti muškarci i žene koji su govorili na ekranu. Toplo su govorili o nekom mitskom biću ili bogu, kojeg su upoznali, doživjeli, a koji im sada nedostaje. O tom nekom blagom, nenasilnom buntovniku s posuđenom gitarom i pregršt pjesama koje su mu ispadale iz džepova. Zavrtjelo mi se u glavi - čudan osjećaj, kao u pokvarenom vremeplovu ili napuštenom vrtuljku s Coney Islanda. Kao da sam Pinocchio, potopljen ispred Manhattana, koji staklenog pogleda zuri u Plavu vilu od plastike.

- Dosadno je, idemo se ljubiti – nelagodno sam se promeškoljio na sjedalu, pokušavajući je poljubiti u vrat. Vješto je izmicala, ne skidajući pogled s filma. Ipak nije izvukla svoj dlan iz mojega, naprotiv. Još dublje ga je zaronila u moju šaku i rukav jakne. – Psst, gledamo film! – rekla je nekako značajno, a ja nisam shvaćao važnost slika na ekranu. Moja službeno dijagnosticirana amnezija očito je imala veze sa svime ovime. Ona je znala nešto, što ja još nisam shvaćao. – Ako se strpiš, bit će ti jasno na kraju – obećala je. Imao sam čudan osjećaj da ne zna lagati.

Odjednom je zasvirala poznata melodija, nešto egzotično, elegično, makedonski. Nekako sam već znao riječi, bile su mi na vrh jezika. Ajde, slušaj, slušaj kaleš bre Anđo. Slike su bile poznate, zvukovi bliski, ali bez puno smisla. Neki ostarjeli hipici, s prorijeđenom kosom na tjemenu i konjskim repom, pričali su sa sjetom i divljenjem o nekom svom davno izgubljenom prijatelju. Zvučalo je kao žal za prohujalom mladošću. Djevojka pored mene mirisala je na cvjetne mirise, svježinu vjetra, mrvice duhana iz lule. Čudna mješavina, mrmljao sam joj u uho, nosa zaronjenog u kosu, pokušavajući odgonetnuti hoće li mi dozvoliti da je otpratim kući. Hoće li me pozvati gore. - Kad ćemo se ljubiti? – pitanje je bilo više retoričko. Onako uronjen u njezin vrat, obasipajući ga sitnim poljupcima, pokušavao sam je zainteresirati za sebe. Pogleda, prikovanog za ekran, kao djetetu mi je strpljivo i blago šapatom objašnjavala da šutim i gledam. Da će mi na kraju sve biti jasnije. Nisam imao izbora, nego je poslušati. Pokušavao sam pratiti radnju filma. Nije je bilo - tek rastrzane priče ostavljenih vjernika, koji su već izgubili nadu, ili su bili na najboljem putu da je izgube. O tom nekom tipu, Isusu valjda, pričali su kao o bogočovjeku, koji je jednom davno hodao zemljom kao oni, sa njima dijeleći kruh, vino i zajedničke trenutke. Uočio sam, da su ga unatoč svemu, smatrali krivim što ih je napustio. Vjera im je očito bila opasno poljuljana. Neki su otvoreno izjavljivali, da poslije njega nemaju volje za starim životom. Da su promijenili vjeru, okrenuli se drugom bogu. Da traže istinu u whiskeyu, fotografiji, uredskom poslu od 9 do 5. Nije me impresionirala radnja, ali glazbena podloga koja je išla uz ove nasumično odabrane likove i njihove životne priče – postajala je sve bolja. Ulovio sam se kako pjevušim neke buntovne stihove o Poljskoj, barikadama, o nekom Mikiju i Juri. A onda me pogodilo ime. Gracija. Znao sam ga odnekud. Duh iz prošlosti. Djevojka koju sam očito nekad davno poznavao. Možda u periodu, dok me gruba realnost još nije lupila po glavi i upisala kao klinički slučaj jednodnevne amnezije. Imao sam tek viziju, nejasnu sliku, a crte lica su mi izmicale. Počeo sam sve glasnije pjevušiti, mumljajući riječi, motajući ih po ustima kao vruće kestene. Ona je nagnula glavu bliže mojoj i u pola glasa mi počela objašnjavati da je film autorski rad njezine prijateljice Ines. – Volim te kad pričaš – šapnuo sam joj na uho vrelim dahom. Samo se jače stisnula uz mene. Ruke su joj bile u totalnom neskladu, negdje između zbilje i sna. Na ekranu je polako išla odjavna špica, a ona me konačno poljubila. Imala je usne - zrele višnje i radoznalost djeteta. Uzela mi je glavu među dlanove, zagledala mi se u oči i jednostavno upitala: - Sjećaš li se još ičega, Branko? Odmahnuo sam glavom. Čak mi je i ime, kojim me nazvala, zvučalo nekako strano, nepoznato. Film je završavao. Još u mraku, dok se svjetla još nisu upalila, ponovila je: - Sjećaš li se ičega? Johnny?

Prenuo sam se iz obamrlosti, pogledao oko sebe, upalio svjetlo. Bio sam sa­m u dnevnom boravku, a na TV-u je film upravo završio. Odjednom je na ekranu mobitela zasjala poruka. Čitao sam: «Uživala sam gledajući film s tobom». Sjetio sam se. Bili smo udaljeni stotine kilometara, a opet bliski. Blizu. Zajedno. Upravo smo bili na našem prvom izlasku u kino. Jedino sam zaboravio kupiti kokice.

Možda sljedeći put.
08.10.2005.
posted by Wall at 01:13 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
4.10.2005
Strava na koncertu klasične glazbe

Strava na koncertu klasične glazbe

- Idemo na koncert barokne glazbe - gnjavila me danima, iako je znala da ne volim klasičnu glazbu. Dobro, volim gledati Vanessu Mae, ali ja općenito volim skladna i vitka azijatska tijela, na primjer, one slatke Kineskinje, posebno gimnastičarke, žene od gume, glumice u pornićima. Jednostavan sam čovjek jednostavnih zadovoljstava. Klasična glazba i ja imamo razmirice još od osnovne muzičke škole i moje nacistički raspoložene nastavnice solfeggia. Ali, to je jedna posve druga priča. – Sviraju glazbu s dvora kralja Artura - bacila je mamac, znajući kako ću se upecati. Obožavam bajke, a ona o Camelotu i vitezovima Okruglog stola moja je omiljena. – Ma, što kažeš? Idemo odmah! - pristao sam i počeo se spremati za put u Cardiff, gdje je taj Velški barokni orkestar imao koncert. Pažljivo sam pročitao program – prva violina i solistica zove se Marianne. Nije baš Camelot, više kao Robin Hood i Sherwoodska šuma, ali dobro.

Ušli smo u dvoranu u zadnji tren. Glazbenici su već ulazili, raspoređujući se na pozornici, zauzimajući stolce, namještajući stalke s notama. Zadovoljno sam odahnuo - uglavnom gudači: violine, par viola, violončela, kontrabas. Dirigent se naklonio i odmah sjeo za smiješnu kutiju, ružni križanac pianina i dječjih orgulja. – Gle, klavičembalo! - uzbuđeno je kazala moja žena, pokazujući prstom na rugobu na sred pozornice. Tip se predstavio kao Andrew Wilson-Dickson, te odmah sjeo za čembalo. Zašto ti napuhanci moraju imati barem dva prezimena – upitao sam glasno, više retorički, a nekoliko ljutitih faca zmijski je psiknulo da zavežem. Pa sam zavezao.

Počelo je glasno, pa naglo prešlo u tiho muziciranje. Pogledao sam na program – ‘The Fairy Queen’ preludij nekog Henryja Purcella iz sedamnaestog stoljeća. Nije zvučalo loše, iako je moj prirodni otpor prema klasičnoj glazbi, makar i ovom razbarušenom, baroknom pridjevu pokušavao pronaći razloge protiv. Za desetak minuta sasvim sam se uživio u svirku. Iako s minimalnoim glazbenim odgojem (već na prvoj godini izbačen iz muzičke škole), ocem pijanim jazzerom i vlastitom opsjednutošću bluesom, brzo sam prepoznao Bachov koncerto za čembalo i gudače s dvostrukim A (allegro, adagio), pa zatim Vivaldija i Handela. U sebi sam počeo bezglasno pjevušiti, naznačavajući zamišljene taktove i mašući glavom kao slijepi Lemon Jefferson ili Ray Charles, da nabrojim tek dva, od meni omiljenih slijepaca. Žena me gurkala laktom u rebra, a bijesni je pogled prenosio ‘smanji doživljaj’ poruku. Pa sam smanjio ton u glavi i prebacio se na vizualni doživljaj. Orkestar je imao oko dvadesetak izvođača, prevladavale su violine, a robusna je prva violina Marianne (poslije sam u programu vidio da je porijeklom Mađarica) živčano, ali osjećajno gudalom izvlačila najfinije tonove. Mađarica je, sa svojih metar osamdeset pet izgledala kao nordijska heroina: gusta joj je kosa padala do polovice leđa, a klasična joj se koncertna haljina s mukom borila s oblinama dostojnih Boticcelijeve Venere. Njoj nasuprot, čembalist mišjeg izgleda svirao je i dirigirao orkestrom, isto kao što je vjerojatno gazdovao u vlastitoj kući - plašljivo i s respektom prema gorostasnoj violinistici.

Prvi red violina bile su žene neupadljivog izgleda, zatim jedan ostarjeli dvometraš s ofucanim konjskim repom, pa starija gospođa, glave zaronjene u violončelo, dva trubača s izgledom i napuhanim stavom srednjevjekovnih minstrela.

Kad sam pogledima dobro obradio orkestar, prebacio sam se na publiku. Uglavnom starija gospoda, odjeća i maniri. Vidjelo se da uživaju. Neki su možda, sudeći po izgledu i godinama, možda i živjeli u doba te glazbe, cinično sam pomislio i nastavio skenirati dvoranu. U drugom redu do nas, mlađi muškarac s brkovima vrpoljio se na sjedalu, kopajući po džepovima i šuškajući nekim papirima. Nije se obazirao na utišavanje susjeda. Izgledao je, kao da je na koncertu po kazni. Možda je i njega žena namamila lažnim obećanjima, kao mene. Pogledao sam prema prvoj violini – savršeno koncentrirana na glazbu, letjela je gudalom po žicama, parajući zgusnuti zrak kao maslac nožem. Ali, više nije svirala zatvorenih očiju. Zaintrigiralo me, videći kako je usnice stegnula u tanku crtu, da su pobijelile. Očito joj je brkati muškarac iz publike išao na živce i remetio koncentraciju. Sad je intenzivno gledala u njega, a gudalo je vrhom bilo okrenuto prema njemu. Položaj njezinog tijela i crte lica kao da su poručivale da se utiša, ako ne želi biti utišan na silu. U jednom mi se trenutku učinilo, kao da je skočila iskrica u tom mađarsko-velškom pogledu. Marianne nije imala vidljive dlačice nad gornjom usnicom, ali ja sam ih lako mogao zamisliti, kako ih depilira voskom svaki mjesec, psujući sočno na mađarskom. Lijepo sam razaznao ustima oblikovane riječi atok, tepofarkas, gyulolet. Pitam se, je li to bilo nešto u stilu ‘vrag te odnio’? Moja je baba uvijek govorila, ‘sinko, čuvaj se brkatih žena i Mađarica’. Zanimljivo, ali nakon par minuta fokusiranja pogledom nemirnog brkonje, Mađarica je ponovno muzicirala sklopljenih očiju. Valjda se tip smirio, pomislio sam, listajući pogledom dalje po dvorani. Prenuo me pljesak, dvorana je bila na nogama, frenetično aplaudirajući. Očito, pauza u polovici koncerta. Ustao sam, protežući noge na izlasku prema foajeu.U gledalištu je bilo neko komešanje. Uskoro su se pojavili bolničari s nosilima. Nisam mogao suspregnuti radoznalost - nekome je pozlilo na koncertu. Opla! Bio je to nemirni brkajlija! Ruka mu je beživotno visjela postrance, a staklasti pogled odavao nekog, tko se trajno odjavio s ovog svijeta. Pa tko veli da klasična glazba koristi! Čudila me neobična podudarnost mojeg opažanja za vrijeme kocerta i nagle smrti u gledalištu. Sad će sigurno prekinuti koncert, pa možemo na put kući. Daleko je London od Walesa! Ali vraga! Očito Velšani smrt u teatru doživljavaju prirodnije nego mi u metropoli - koncert se, uz kratko pojašnjenje iz uprave koncertne dvorane, nastavio. Gledao sam prvu violinu – energično gudalo prelazilo je iz pospanog ritma u stakato, a raspuštena kosa vijorila u divljem ritmu nečeg, što Talijani dobro opisuju kao ‘vivace’ - živo, živahno uz dobar tempo. Viole su ublažavale oštrinu tonova, violončela usporavala i uspavljivala. Ali, Mađarica je gudalom parala, probadala, jurila i sustizala, tek na trenutak padajući u taktu i jačini tona, prepuštajući čembalu da nosi neprekinuti zvuk, kao splav na divljoj rijeci.

Publika je bila fokusirana, pažljiva i prijemčiva. Debela žena sa smiješnim šeširom, točno ispred mene, pratila je trenutnu izvedbu simfonije Williama Boyceja u D-duru, opus 2 br.5 nekako krivo, barem se meni činilo. Bio je allegro, tempo di gavotta i di minuetto, ali glupača je trzala glavom u krivom taktu, kasnila u mimici i pokretu glave, usporavala tempo i očito krivo suflirala ostalima u dvorani. Koja krava! Očito su joj glazbeni uzori Spice girls ili nešto isto tako budalasto. Unaprijed me brinulo, kako će prva violina reagirati na ovu očitu provokaciju iz gledališta. Bio sam u pravu da će je zasmetati, jer je namrštenih, debelih obrva ljutito gudila u furioznom maniru, desnog lakta visoko podignutog, što joj je zategnulo svilenu haljinu, preusku na bokovima. Na haljini se pojavio ružan nabor i bilo je vidljivo da Mađaricu zateže u struku. Manje jedi, komentirao sam u sebi, ipak se diveći antičkim proporcijama prve violine. Gospođa sa šeširom očito je bila zadovoljna privučenom pažnjom i pogledima solistice i glavne zvijezde koncerta. Smješkala se neukusno namazanim usnicama drečavog ruža i sjajila, koje bi trebalo zabraniti zakonom. Čini mi se, da sam ista usta vidio u jednom freak-show transvestita na West Endu. Stisnuo sam vlastitoj ženi ruku, predosjećajući da će se nešto u redu ispred nas dogoditi. Bio sam u pravu. Veliki se šešir odjednom zatresao u neobičnom trzaju i sletio s glave, otkrivajući užasnuto lice gledateljice. Iz nosa joj je krv obilno curila, natapajući satensku haljinu i ogrtač od neke oderane životinje. Nesigurno je ustala, gazeći po nogama susjeda, pokušavajući što prije izaći iz reda. Orkestar se nije dao smesti. Furiozno su završavali Boyciejev komad, a maleni je čembalist sa smiješkom odobravanja gledao u prvu violinu. Well done, Marianne, čitao sam mu sa usana. Dok sam kradomice pogledom ispraćao hendikepiranu gledateljicu okrvavljenog nosa, obuzela me čudna misao. Što, ako je Mađarica vještica? Velšani imaju čudan keltski jezik, baš kao i Mađari. Obje su nacije imale debelog iskustva s vješticama, a Marianne izgleda kao velika svećenica nekog pretkršćanskog kulta. Možda je pogledom izazvala moždani udar u prvom činu i krvarenje iz nosa u drugom. Nema drugog racionalnog objašnjenja.

Odjednom sam postao svjestan, da nisam baš idealni slušatelj ovakvog koncerta. Vrpoljim se, ne pratim, zvjeram pogledom po dvorani. Možda mi se samo pričinjava, ali Marianne kao da gleda u mom smjeru. Brzo spuštam pogled na koncertni vodič u rukama. Sranje, listovi papira šuškaju. Neopazice virim u smjeru prve violine. Ona sad otvorenih očiju fiksira moj red. Nisam praznovjeran, ali neka bi molitva protiv uroka sad dobro došla. U panici, sjetio sam se jedne, od svega par riječi na mađarskom. Formiram bezglasno usnama tu riječ u neprekinutom nizu i otvoreno gledam u Marianne. Čini se da pali. Njen se pogled ublažio, nestalo je hladnoće u njenim očima, a usnice joj se razvlače u smiješak.

Bezglasno u sebi zahvaljujem: hvala ti Almasy, hvala ti filmska umjetnosti. Spasila me obična riječ. Szeretlek. Volim te.
04.10.2005.
posted by Wall at 01:14 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
30.9.2005
Rujan je imao 31 dan

Rujan je imao 31 dan

- Kaži, što želiš za rođendan?- popravljajući frizuru u ogledalu upitala me poluzainteresirano. Znao sam da joj kućni rođendani, osim njenog vlastitog, predstavljaju gnjavažu.- Neku knjigu, svejedno – promrmljao sam, gledajući vlastito upalo lice, podočnjake i sjedine na sljepoočnicama. Najviše su me brinule bore oko usana: postajale su sve dublje, zakrivljene, otkrivajući duboko nezadovoljstvo, taloženo godinama.

-Znam, sjetila sam se!- zadovoljno je uskliknula. – Rođendan ti je sutra, prvog rujna. Poklonit ću ti tečaj jednomjesečne ljubavne škole u onom novom seksološkom institutu. Vidjela sam im reklamu - tvrde, da njihove učiteljice ljubavi mogu zadovoljiti muškarca seksom za cijeli život u tih mjesec dana. Sam znaš, da me svaki tjedan barem jednom gnjaviš za odurni seks. Još bolje ti je poznato, da mi je seks odbojan. Onda dosađuješ, moljakaš, ja pristanem – na kraju požalimo oboje. Ti gunđaš da sam hladna i nezainteresirana, a ja šizim zbog pokvarene frizure, tvojeg znoja, još jednog bespotrebnog tuširanja. Ta škola se reklamira kao vrhunska poduka u ljubavi, seksu, ali i umjetnosti, poeziji, slikarstvu. Cijeli se rujan možeš baviti tim smiješnim pokretima i svi ćemo biti na dobitku: nećeš gnjaviti mene, bit ćeš zadovoljniji, a imat ću i više vremena za prijateljice. Baš sam se dobro sjetila!- pljesnula je rukama oduševljeno, pogledala još jednom u ogledalo i poslala si poljubac. Bila je savršena - frizura, šminka, lak na noktima, odjeća. Kao lutka iz izloga. – Znaš dobro, maco, da se uređujem zbog tebe. Zbog mene ti prijatelji zavide, šefovi imaju više povjerenja u tebe.

Koji rođendanski poklon! Osjećao sam se zbunjeno i frustrirano. Žena me šalje na terapeutski seks s profesionalkom, kako bi me skinula s vrata. Grozan je osjećaj kad si nevoljen. Svanuo je prvi dan rujna, a iz mene su navrla sjećanja na na prvi dan škole u djetinjstvu. Bio je to dobar osjećaj uzbuđenja, neizvjesnosti, nade i nekakvog poleta. Još nisu počele zadaće i problemi, a početak škole je obećavao nova lica, možda poneko prijateljstvo.

Učiteljica je bila sitne, krhke građe i smeđe, ravne kose do ramena. Neodređenih godina, mirnih, staloženih pokreta, graciozno je sjela u stolicu nasuprot meni. Ruke je mirno držala u krilu i pogledala me u oči otvoreno, sa iskrenim interesovanjem. – Veoma ste sretni, što imate suprugu koja vas toliko voli i cijeni, da vam je poklonila jednomjesečnu školu ljubavi. Ne morate se bojati - od vas ništa ne očekujem, meni se ne morate dokazivati. Ovo jednomjesečno druženje zovemo škola samo zbog toga, što klijenti uče o sebi samima. Ja sam tu da vam ispunjavam želje i potrebe, ali i pomognem za čim najviše žudite.

Polako sam se opuštao. Imala je meke usne i jednu posebnu kvalitetu, da upija sve što sam govorio glasom, pogledom ili pokretom. Uzvraćala je istom mjerom, prirodno, bez uobičajene ženske retorike, glume, fingiranja otpora. U očima joj nisam mogao pronaći ni zrnce nezainteresiranosti, koliko god tražio. U predahu između dva zagrljaja, prstima je putovala po mom tijelu, pa zatim vodila moju ruku po njenom. Nesvjesno se igrala kosom, stavljala je u usta oboma, stavljala pramenove ispod nosa i glumila braću Marx, svakog od njih naizmjence.

Već u prvim danima rujna recitirala mi je poeziju, onako gola, u krevetu. Nevjerojatno, ali napamet je znala cjelokupni Shakespearov opus. Počeo sam se veseliti svakom novom danu, posebno spremati, pažljivije brijati. Čak sam nabavio i novu kolonjsku vodu. Dan je trajao vječnost, pa opet, proletio bi kao tren. Na kraju dana, opraštali smo se citatima iz Romea i Julije. Dok bi izgovarala ‘Parting is such sweet sorrow, that I shall say good night till it be morrow' imao sam dojam da to govori meni, da iskreno misli svaku riječ. Moj pozdrav, kao odgovor, zvučao bi šuplje, pa ipak bih ga svaki put izgovorio: 'Sleep dwell upon thine eyes, peace in thy breast! Would I were sleep and peace, so sweet to rest! Iskreno, Shakespeare mi je bio nekako izvještačen, možda zbog jezika. Ali, ona ga je izgovarala kao vlastite osjećaje, lako kao povjetarac.

Jednoga sam jutra sa užasom primijetio, da na kalendaru piše 30.rujan. Bio je to naš zadnji dan. Dočekala me potpuno obučena, sjedeći na stolici, s knjigom u rukama. Izgledala je žalosno, gotovo kao da izjavljuje sućut obitelji pokojnika. S tugom u očima me pogledala i pružila mi knjigu na poklon. Bila je to zbirka poezije o kojoj smo razgovarali prije par dana. – Neka vas ovi stihovi podsjete na mene - rekla je jednostavno. – Sjetite se svega što ste u ovih mjesec dana naučili o sebi. Kad vam bude teško, uvijek ćete imati svoje novootkrivene osjećaje. A umjesto uspomena na naš rujan, svakog zadnjeg dana u ovom mjesecu napišite par stihova za nas. Tako se rujan nikad neće završiti.

Vratio sam se kući, sretan i tužan istovremeno. Žena je bila u dnevnom boravku, okružena prijateljicama. Igrale su novu društvenu igru i nisu ni primijetile da sam ušao. – Lesi se vraća kući – pokušao sam se našaliti ukradenom forom jednog davno zaboravljenog pjesnika i pisca. – Nemoj zaprljati tepih – odgovor je bio sasvim u tonu.

Eto, danas je na kalendaru zadnji dan rujna. Ali, za mene rujan ima 31 dan. Zato se nikada ne može završiti.
30.09.2005.
posted by Wall at 01:15 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
28.9.2005
Klošar

Klošar

Imaš dva dinara? - mršavi muškarac, obrastao u prosijedu bradu i šumu kovrčave kose, pitao je gledajući ustranu. Očito, nije dugo klošario, jer mu se na licu čitao stid zbog svojeg jadnog stanja i nevolje. Iskreno, ne dajem novac često prosjacima. Imam osjećaj, da su me zajebali, a ponekad ih ulovim kako se pobjedonosno smješkaju krajičkom usana. Nešto kao, još jedna budala, baš sam dobar u ovom što radim! Možda ja to samo umišljam. Sigurno je među njima puno nevoljnih jadnika, koji su tek spletom okolnosti završili na cesti, pod mostom, u napuštenoj kući na kraju ulice.

Svejedno, hvala! - klošar je rezignirano odmahnuo rukom, nakon što od mene nije dobio nikakvu reakciju. Ipak, sažalio se i spustio gard, kad je spazio da sam izgubljen skoro kao on. –Nema veze ako nemaš, ne mora ti biti neugodno. Dok sam bio zaposlen i imao obitelj, često sam hodao bez prebijene u džepu.

Obuzela me nelagoda, jer prosjak je mene tješio, umjesto ja njega. – Čekajte, našao sam nešto sitnog -- posramljeno sam promrmrljao, vadeći kovanicu od 5 kuna i pružajući mu je. -Nemam sitno za uzvratiti ostatak - našalio se muškarac, a oči su mu zaiskrile. Umišljao sam, da je sretan što je u sebi još mogao pronaći mrvice ljudskosti, volje za šalom, igre riječima. Došlo mi je da se nasmijem i potapšem ga po ramenu, ali me odbijala prljavština njegovog ofucanog balonera, poderanog na ramenu. Dok sam ja zaudarao na udoban život, sapun i kolonjsku vodu, njegov me vonj po ustajaloj mokraći i starim, vlažnim novinama, na kojima je očito spavao, podsjetio na ogromnu razliku među nama. - Nema veze, prijatelju. Znam ja kako je to – značajno mi je namignuo. - Jeste li za pivo? – želio sam ga odobrovoljiti, popraviti mišljenje o samome sebi - gnjilom malograđaninu, koji zatvara oči pred tuđom nesrećom i boji se dodira i mirisa siromaštva.

– Ne biram, ali radije bih bocu jeftinog vina. Bolje grije i duže traje – klošar se nasmiješio bijelim, zdravim zubima. Nekima ni nesreća ne može oteti ono, s čime su rođeni, mislio sam skoro zavidno, gledajući bujnu kosu i zube. Kupio sam mu vino, a on me pozvao da sjednemo na klupu u parku. Polako sam se opuštao. Više me nije bilo strah zaraze, niti me odbijao vonj. Čak smo se i rukovali, a zbog te sam činjenice u sebi osjećao i stid i ponos istovremeno.

- Nećeš vjerovati, ali i ja sam nekad imao posao, obitelj, prijatelje. Sad klošarim, spavam gdje stignem, povremeno žicam. Prosim, ustvari, ali žicanje ljepše zvuči. – Sigurno vas je neka gadna nevolja natjerala na ovakav život - oprezno sam počeo, nadajući se zanimljivoj priči. Iskreno me zanimalo.

- – Varaš se, prijatelju. Moja je priča obična, ni po čemu posebna. Bio sam pijanac i zato sam ovako završio. Na kraju me žena ostavila, odselila u drugi grad. Na posao nisam odlazio danima, bili su prisiljeni otpustiti me. Nije, da me nisu pokušavali spasiti. Sredili su mi podugo bolovanje, pa onda neplaćeni dopust, ostavljajući mi dovoljno vremena da se saberem. Ali, jednostavno nije išlo. Tako sam završio na ulici.

- Znam kako te alkohol može uništiti. Doduše, ja ne pijem, ali otac je bio liječeni alkoholičar – s nelagodom sam priznao. Začudo, odmah mi je postalo lakše. – Ma, daj!, Govoriš o njemu u prošlom vremenu, očito je umro. Pričaj, kakav je bio – klošar nije gubio vrijeme. U međuvremenu je vješto otvorio bocu vina i potegnuo dobar gutljaj. Kao opčinjen, slušao sam grgljanje i gledao kako mu jabučica na vratu poskakuje. – Pa, eto… pio je od svoje petnaeste. U dvadesetoj se oženio, ubrzo dobio mene……odonda se nije trijeznio. Imali smo periode njegove bolesti, kad danima nije mogao ustati iz kreveta. Zatim periode bijesa, razbijanja namještaja po stanu, dok je tražio novac, koji je majka skrivala od njega. Tukao ju je, naravno, a i ja bih dobio svoje, čim sam bio dovoljno velik da se umiješam. Slijedili su periodi paranoje, manije proganjanja. Svi smo bili špijuni, pokušavali smo ga otrovati, svi koji su kod nas svraćali, radili su mu o glavi. Ubrzo više nitko nije dolazio. Prijatelje je vrijeđao, posuđivao novac ne vraćajući… Za par godina ostali smo sami. Sretni su periodi bili, kad bi ga policija i hitna na silu odvodili na prisilno liječenje. Zabarikadirao bi se u kući, sve gađao predmetima iz stana, pa bi na kraju policija morala razbijati vrata. Njega bi vezivali i odvodili na liječenje, a mi smo danima čekali majstora da popravi odvaljena vrata i razbijene prozore.

Riječi su iz mene tekle kao buijica. Bio sam zapanjen s koliko otvorenosti sve pričam pijancu u parku, čak stvari koje ni moja vlastita obitelj ne zna.

– Volio sam starog gada, iako ga je teško bilo voljeti. Ali, to smo obojica shvatili tek na kraju, kad je već umirao od ciroze jetre. Bio je manji od makovog zrna, kad je shvatio da mu se bliži kraj. Moljakao je i preklinjao, obećavao brda i doline. A kad ga je konačno samrtni strah dočepao kandžama za vrat, danima nije progovrio niti riječi. Samo bi bezglasni vrisak provirivao iz njegovih očiju. Bilo ga je teško gledati, i ja sam prečesto bježao iz njegove bolesničke sobe. mama je, naravno, ostala do kraja. Nikad mu nije oprostila, a njemu je to bila neopisiva kazna. Još je samo to htio postići- da zaboravimo i oprostimo.

- Pričaj dalje, šta je bilo s tobom? – klošar je već bio na zadnjoj trećini boce. Činilo se ipak da pozorno sluša.

- A, čujte! Alkoholičare prezirem i žalim, ali u svakome vidim i oca. Najradije bih im pomogao, ali unaprijed znam, da tu nema pomoći. Žao mi ih je, iskreno. Sâm sam strog roditelj, pazim na djecu i previše. Vjerojatno niti ne opraštam lako, a volio bih. Sa ženom sam često u svađi, ali ona me ne razumije. Živi se, ipak. Rate kredita, muka, odricanje, problemi na poslu. Guram nekako. Sa užasom sam shvatio da se jadam i žalim nepoznatom prosjaku u parku. Pogledao sam ga. Boca je već bila na kraju, i on je polako ustajao s klupe. – Hvala ti, stari, za vino – rekao je podrigujući i brišući zapletenu bradu od prolivenih kapi. – Nemoj misliti, da te nisam pažljivo slušao. Ali, vidiš- takvih se priča ja naslušam svaki dan. Nemaš pojma koliko nesretnih ljudi hoda po gradu u dobrim odijelima kao tvoje, namirisani i urednih frizura. Ali, žive jadno. Ja sam, vidiš, svoju sudbinu prihvatio. Ne žalim se.

- Pa, dobro. U pravu ste- rekao sam posramljeno, ustajući i pružajući mu ruku. – Za svojeg oca znam - propio se zbog društva. Bio je veseljak, ali slabić i nije se znao oduprijeti pijanim ponudama društva da nastave piti. Malo po malo, postao je ovisnik. Kako je počelo kod vas? – već sam odustao od zanimljive priče, ali sam svejedno pitao iz pristojnosti. Nakon što sam mu se povjerio, osjećao sam se lagan, oslobođen mračnih tajni koje su me predugo pritiskale.

Klošar je slegnuo ramenima. – Moja je priča klasična. Političar mi je, vozeći pijan, zgazio dijete. Ana je imala samo pet godina. Na mjestu je ostala mrtva. Suđenje je trajalo tri godine, a sud ga je osudio na godinu dana, uvjetno. Pukao sam i jedne noći sam ga izbo nožem na parkiralištu. Dobio sam dvanaest godina, uz olakotne okolnosti. Sudac je tvrdio da mogu biti zadovoljan presudom. Pustili su me zbog dobrog vladanja nakon odležanih pet godina. Za cijelo vrijeme, žena je bila uz mene: iI dok je mala poginula, dok je trajao sud, svih tih godina zatvora. Ali, jebeš ga. U zatvoru sam se propio. Nisam mogao spavati po noći, pa sam preko veze nabavljao alkohol, pio i malo-po malo, postao alkić. Kad sam izašao, već sam bio propao čovjek. Od izlaska iz zatvora, žena je izdržala samo mjesec dana. Rastali smo se mirno, bez svađe. Život se desi svakome – završio je filozofski i potapšao me po ramenu.

Dok se gegao u mrak, mislio sam samo jedno - svaki je čovjek otok.
28.09.2005.
posted by Wall at 01:16 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
21.9.2005
Antička priča

Antička priča

Svi znamo da su antičke priče dosadne, ali poučne. Nedavno se i meni jedna takva dogodila. Od tada posve drugim očima gledam na starog Herodota i njegovu pričicu o kralju Lydije i njegovom omiljenom tjelohranitelju Gygesu. A evo i zašto.

-Molim te, pojebi mi ženu!- ozbiljnim mi je glasom predložio dobar prijatelj, s kojim se znam godinama. Da parafraziram, iste smo godine bili rođeni, od istih bolesti cijepljeni, na ista mjesta izlazili. Na sveučilištu su nam se životne staze razdvojile. Tomo je izabrao dosadno, ali unosno pravo, a ja - njemu nerazumljive jezike. Obojica smo se rano oženili prvim ljubavima sa studija, a njegova Mirjana i moja Maja poznavale su se otprije. Na kraju smo obojica i završili u istom poduzeću, doduše, on kao mlad i perspektivan pravnik, budući član Uprave - ja, kao sitni kotačić u ino-nabavi. Unatoč klasnim i financijskim razlikama, koje su nas polako vodile ka krajevima spektra, postali smo kućni prijatelji.

Tomo se, nakon vrtoglavo uspješne karijere, konačno okrenuo obitelji. Samo, izgleda da im pravljenje djece nije baš išlo. Znao sam da novaca i želje nije nedostajalo. Dok smo žena i ja već pakirali djecu u osnovnu školu, moj bi prijatelj često uzdisao i kao u šali tražio recept. – Ti si se, majstore, dokazao! Imaš kćer i sina, znanje je to! Imaš li kakav savjet? – poluozbiljno bi pitao, a zatim brzo mijenjao temu, kao da je pitanje bilo retoričko.

- Kažem ti, pojebi mi ženu!- Kad je tu neobičnu molbu konačno prevalio preko usana, pogledao sam ga u čudu. Očekivao sam, kao i obično, zezanciju i okretanje teme. Ali, Tomo se, izgleda, ovaj puta nije šalio. S nelagodom i gledajući u stranu, nastavio je: – Gle, ne šalim se! Ti znaš da smo Mirjana i ja pokušavali godinama. Jebiga, čini se da ništa od toga. Krivnja je na meni. Ustanovilo mi smanjen broj spermija, a i to malo je slabo pokretno. Usvajanje ne dolazi u obzir – o tome smo nebrojeno puta razgovarali i imamo čvrste razloge protiv. Izbor nam je veoma ograničen, ostaje da ona zatrudni s nekim drugim muškarcem. Pa opet, da me prevari s mojim znanjem ili bez njega - to bi nam razorilo brak. Počelo bi sumnjama, paranojom, raspravama, izludio bih sebe i nju. Na kraju bi se morali razvesti! Jedini je logičan ishod, da ona to učini s nekim kojeg poznajem u dušu, koga volim i poštujem kao osobu. Nekog s dobrim genima, a tko se opet dokazao kad su djeca u pitanju. Tvoje dvoje djece ne sliče kao jaje jajetu, nisu pljunuti ti ili tvoja Maja. Imaju miješanih gena i vaših roditelja. Meni je to idealna kombinacija.

Ti nisi normalan!- konačno sam ga uspio prekinuti, napola ne vjerujući ušima. Pa opet, Tomina tirada, izgovorena u jednom dahu, njegovo ozbiljno lice i logičnost argumentacije, uvjeravali su me da on misli ozbiljno.

- Daj, razmisli! Na tebe ne mogu biti ljubomoran! Djeca bi nam se ionako družila, možda i bila kao braća i sestre! To je samo razlog više. Gledaj na to kao doniranje koštane srži, bubrega. Znam da bi to za mene učinio, da zatreba i da smo kompatibilni. E, pa ovo sigurno možeš!

-A moja žena? Tvoja? Kako bi njima bilo? Takvo se što ne može skrivati u našoj maloj sredini – teoretizirao sam, ne prihvaćajući ozbiljno Tominu sumanutu ideju.

-Mirjana bi se sigurno složila - rekao je Tomo lakonski. - Znam da te cijeni i voli, a i ono jednom kad smo se svi napili i pipkali međusobno, nije baš bilo između potpunih stranaca – Tomo nije popuštao.
– Bili smo trešteni pijani i toga se uvijek sjetim s nelagodom – uzvratio sam.

Tjedan dana nakon našeg razgovora, Mirjana me pozvala kod njih na kavu. –Znam da je tvoja Maja kod roditelja. Tomo je na službenom putu, negdje u Sloveniji, a meni se baš druži s nekim danas - dodala je kao usput, iako je morala biti svjesna da znam, gdje mi je direktor ovih dana. Odmah sam posumnjao: Tomo i ona već su se dogovorili, a Mirjana me poziva na seks i pravljenje djece. Bilo mi je nelagodno, ali sam pomislio kako je to odlična prilika da je odbijem i usput joj nasamo izložim, zašto takvu glupu i opasnu ideju treba odlučno odbaciti.

Znao sam da moram preuzeti inicijativu i ideju sasjeći u korijenu. – Gle, Mirjana! Vi ste mi oboje dragi. Da je potrebno, rado bih donirao krv ili koštanu srž. Jebiga, možda i bubreg, da je frka i da sam pogodan donor. Ali, ne mogu biti otac tvoje djece!

Mirjana me začuđeno pogledala, a ja sam, brzajući s argumentima protiv, izbacio sve što mi je bilo na duši. Nastojao sam da moje odbijanje ne shvati osobno. – Ti si mi zgodna, a ja nisam svetac. Sigurno bi nam bilo dobro oboma, ali djeca bi ostala kao trajni podsjetnik svega neprirodnog u našim odnosima. Ja to zaista ne mogu učiniti! Uostalom, moja je teorija, da sva moja djeca moraju živjeti pod jednim krovom.

Što sam više govorio, sve sam se više upetljavao, a Mirjana postajala sve bljeđa u licu. Očito ju je moje odbijanje uvrijedilo, a spoznaja da im je savršen plan propao zbog mene, bacila u očaj. – Ne brini, već ćete naći nekoga – ponudio sam jadnu utjehu.

Mirjana je polako ustajala, a srdžba u očima prelijevala se sa lica u grč i grimasu.

- Kad si započeo s pričom, nisam ništa shvaćala. Sad mi je ipak jasno: moj muž me ponudio kao ovcu na pladnju najboljem prijatelju. Pa još za napraviti dijete! Od Tome se takvoj suludoj ideji nisam nadala. Istina, u zadnje me vrijeme izokola ispitivao, kako bi bilo da ja s nekim zatrudnim. Nabacivao bi, da tu ne bi bilo suvišnih pitanja. Ni u snu nisam imala pojma da je već sve isplanirao s tobom!

- Pa, nije sa mnom! Sve je, očito, sam isplanirao, ti i ja smo trebali biti tek glumci u očajničkom pokušaju da konačno postanete roditelji – rekao sam mekim glasom, shvaćajući kako je morala biti povrijeđena. – Razumijem sluđenost dugogodišnjim bezuspjelim pokušajima, ali ovo je previše drastično rješenje čak i za mene, koji se smatram liberalnim! Zaboravimo da smo uoće razgovarali o ovome - predložio sam.

- Nikada me nitko nije ovako povrijedio! – Mirjana se tresla od ljutine. Ustala je, koračajući u malim krugovima, kao razjarena lavica. –I kako je gospodin to zamislio? Jedno jebanje, dva, tri? Kad se očekuju rezultati? - počela je vikati. Ustala je, prišla mini-baru i natočila dvije čaše čiste votke. Bila mi je okrenuta leđima, a ramena su joj se tresla od plača ili ljutine. Možda i jednog i drugog, razmišljao sam. Kad se okrenula, bila je potpuno sabrana: - Gledaj, ovako ćemo! Pojebat ćemo se, tu ćemo mu želju ispuniti! Ali, neće to biti onako kako je želio! Nema ga do kraja idućeg tjedna, dakle, imamo pet dana. Uzet ću godišnji i biti svaki dan slobodna za tebe. Kažu, inače, da je najviše preljuba pod radnim vremenom. E, pa to ćemo i nas dvoje isprobati! A kad se vrati s poslovnog puta, nastavit ćemo se viđati ponedjeljkom. On taj dan ne dolazi kući do navečer.

- Čekaj malo! Gora si od njega! Ni on me nije pitao, što ja mislim o svemu! Ja to ne mogu, niti neću! Ti si zgodna, možda bi povremena ševa i bila dobrodošla promjena u mom braku, ali ne bih volio, da se o mojim vanbračnim izletima dozna. A djeca pogotovu ne dolaze u obzir!- ljutito sam uzvratio.

- Gle, više nemaš izbora! Ako me odbiješ, reći ću tvojoj ženi da si to sve sam smislio - izbacit će te, dok kažeš keks! Tomi ćeš se zamjeriti još više: znat ćeš njegove najgore tajne i biti stalni podsjetnik na sramotu i propale planove. Budi siguran da će pronaći izgovor da ostaneš bez posla!

Mirjana me stjerala u kut. Nisam mogao trezveno razmišljati. – Ovo je odvratna ucjena! Samo, neće vam to proći! Ne bih mogao podnijeti, da mi djeca rastu u tuđoj obitelji, razdvojena od mojih dvoje u braku. Dakle, od mojeg djeteta s tobom ništa!

Glupane! – Mirjana me pogledala, likujući otvoreno.- Naravno da ništa od djece! Misliš da bih se toliko ponizila, puštajući Tomu da se izvuče? Tako, da mu ispunim želju? Budi siguran, dragi moj, da će naš seks - a mogu ti obećati baš sve, što si ikad u seksu poželio ili pomislio – biti s dvostrukom zaštitom! Bit će to moja osveta Tomi!
……
Od ovog je našeg razgovora prošlo već šest mjeseci. Mirjana me čeličnom šakom ucjene i mamca ludim seksom drži za jaja. Doslovno. Na poslu, a i kod kuće, blijed sam, izmoren i neispavan, s prikladnim podočnjacima i bezvoljnog držanja. Žena misli, da me na poslu izrabljuju i da previše radim. Na poslu vjeruju, da bolujem od štitnjače. Tomo sumnja, da glumim kako bih se izvukao od obaveze, koju sam neizravno preuzeo - naime, da mu omogućim Mirjaninu trudnoću.

Samo ja znam, kako je osveta žene monstruozna, a mržnja duboka. Ja sam među Mirjaninim bokovima najmanje dvaput ponedjeljkom. Prezervativ je obavezan, a Mirjana koristi tablete i – Tomo nema pojma - spiralu. Ja svršim po desetak puta, a kod kuće se izgovaram na umor ili glavobolju. Najgore je, što viđam još neke poznate muške face iz firme pred Mirjaninim vratima. Kad razmišljam o tome, sebe prijezirno nazivam gospodin Ponedjeljak. Onog Branka iz Kadrovske zovem gospodin Utorak, Slaven iz Održavanja za mene je gospodin Srijeda… ovih dana, sa strahom i užasom viđam i neke žene na stubištu. A Mirjana? Ona cvjeta. Ljubazna je i ima neki poseban sjaj u očima, kad se sretnemo. Ja, naprotiv, odvraćam pogled i samo u prolazu promrmljam:

- Ovo nije Lydia, ja nisam Gyges…..ali ti bi mogla biti Medeja.
21.09.2005.
posted by Wall at 01:18 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
12.9.2005
Kismet

Kismet

- Poljubi me, Kato! - vikao sam za njom na Širokoj ulici. Nije se osvrnula. Niti jednom. -Takav ti je kismet, to ti je sudbina, dragoviću – otpovrnuo mi je Ziegfeld i otišao svojim poslom. Nije niti slutio, da mi je upravo dao ideju za novi mjuzikl. Bio je prosinac 1953. godine, a ja izbjeglica s Balkana u srcu New Yorka. Radio sam u noćnoj redakciji jednih opskurnih novina, a opći štrajk pred Božić bacio me na ulicu.

Budim se u znoju. Kismet, New York, 1953. godina? Mora da haluciniram! Sinoć, kad sam legao na počinak, bila je 2005., a ja trgovački putnik u Sarajevu, daleko od obitelji i prijatelja, samo s uzorcima satova tvrtke koju zastupam.

Kroz prozor hotelske sobe ulazili su zvukovi i boje probuđenog grada, žamor šetača, brujanje automobila s obližnjih prometnica. Što bi rekao jedan od naših kupaca s Baščaršije - još jedan dan, još jedna konvertibilna marka. Do pola osam, već sam bio obučen i spreman na tipično sarajevsko jutro: burek i jogurt u obližnoj aščinici, kahva u onim smiješnim džezvama od mjedi i okruglim fildžanima bez drške, pa bacanje u poslovne pregovore sa sajdžijom Icom. On se, istina, zove Ismet, ali sam ga prekrstio u Icu, po uzoru na očevog dugogodišnjeg prijatelja, poznatog karikaturista Voljevicu.

-Đes’ ba, Ico! – vičem mu još izdaleka. Zanimljivo, ali kad god dođem u Sarajevo, u glavi je prijelaz sa zapadnjačkih, suzdržanih manira hladnoće i distanciranosti lagan. Postajem, baš kao i Ico, dobroćudni galamdžija iz kojeg Balkan nikad istinski nije istjeran, već čuči pritajeno i mjerka priliku da iskoči.

Nakon podužeg uvoda, poslovne pregovore obavljamo u pet minuta, a onda me Ico zagrli, šeretski namigne i kaže: - Da te upoznam! Predstavlja mi ženu neodređenih godina, moglo bi joj biti tridesetak i nešto. Mislim, možda je i mlađa, nikad nisam siguran u ženske godine. – Čitala sam vaše pjesme, dok ste još pisali u onoj Jugoslaviji - govori mi i pruža ruku, a oči joj se smiješe. – Znam i koje – odgovaram, smijući se. – Moja prva i zadnja zbirka pjesama, za koju sam dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ako je to uopće nešto za hvaliti se – oprezno dodajem. Znam kako su ljudi nakon devedesetih bijesni i na sam spomen Jugoslavije ili njenih simbola. – Nemojte tako! Ja još pamtim imena tih sedam sekretara. Bili su to ljudi, vrijedni pamćenja. Evo, znam ih naizust: Josip Debeljak, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Janko Mišić, Zlatko Šnajder, Josip Kolumbo i Pero Popović Aga

Auuuuu, pa vi k’o prava mlada partizanka! - našalim se i značajno joj namignem, stavljajući joj kao slučajno šaku na golo koljeno. U žaru priče, tijesna crna minica popela se skoro do bedara, otkrivajući bjelinu donjeg rublja i tamnu sjenu dlačica u sredini. U tom je trenutku zapucketalo od statičkog elektriciteta, a moja je sugovornica uplašeno odskočila. – Gle šejtana, ožeže me strujom! Početni je šok i nevjericu zamijenila ironijom.
-Je l’ vi tako osvajate ženskinje? Onesvijestite ih strujom, pa onda iskoristite? Samo, premali vam napon! - namignula mi je šeretski. Obuzela me nelagoda i ruke su mi se počele znojiti.
– Oprostite, previše sjedenja uz kompjuter, kojekakve elektronske đinđuve, pa lako na čovjeka prijeđe!
– Ma, ti samo trebaš pravu utičnicu za to! - namignula mi je i razmaknula do tad prekrižene noge. Uf! Odmaknuo sam stolicu, da je slučajno ne dodirnem koljenima. – Ma, ne boj se, ne ujedam! - ironično je dodala, sama se primaknula bliže i šapnula mi na uho: - Dodirni mi koljena, to bih baš voljela!

Ico je već ustajao. – Idem ja, da vam ne smetam! - netaktično je bubnuo, ne obazirući se na moje crvene obraze i vidljivu nelagodu. Oprostili smo se, a moja me nova poznanica povukla za rukav da sjednem. Nervozno sam počeo petljati s torbom s uzorcima satova i cigaretama na stolu.

-Čuj, Ismet veli, da imaš svašta zanimljivo za pokazati. Hajdemo u tvoju sobu, nisi je valjda već odjavio? - rekla je skoro poslovno, uzimajući me pod ruku.

-Zašto? Imaš nešto za mene? – ohrabrio sam se i prihvatio igru. Za pet minuta bili smo u hotelskoj sobi. Sjela je na rub kreveta. – Raskomoti se, dok ja skoknem u kupatilo – rekla je s iskrom u očima. – Spremam ti pravo iznenađenje! Mislim, ja nisam stidljiv i neiskusan: svašta sam već doživio u poslu trgovačkog putnika zadnjih petnaest godina. Bilo je i seksa s dokonim domaćicama, petinga i maženja sa radoznalim školarkama, čak i bliskog susreta s profesionalkom, u kojem sam izvukao kraći kraj.

Sjedim gol na hotelskom krevetu, a ona izlazi iz kupaone u negližeu i nešto skriva iza leđa. - Voliš li da te cure vežu? - pita i ne čeka odgovor, već vadi svilene rupce i veže mi zglobove obje ruke za uzglavlje kreveta. Jeza niz kralješnicu, ali penis u tvrdoj, pretvrdoj erekciji. Opkoračila me, nasađujući se se polako, a njezine su mi dojke i kosa potpuno prekrili lice. Kad se uspravila u sjedeći položaj, u rukama je držala knjigu. Dok se polako nabijala, počela je čitati stihove, istovremeno kružeći bokovima. Kao u bunilu, prepoznao sam ‘Modru rijeku’.

Nitko ne zna gdje je ona, malo znamo al je znano
Iza gore iza dola, iza sedam iza osam,
I još huđe i još luđe, preko mornih preko gorkih…

E, sad sam se i sam napalio od stihova iz mladosti, uz koje sam se zaljubljivao i tugovao.

Preko gloga preko drače, preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje, Iza devet iza deset

Ritam nabadanja na mene se pojačao, a kruženje bokovima postalo ubrzano, ali neskladno i nepredvidivo.

I još dublje i još jače, iza šutnje, iza tmače
Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga

Uh- oh, uh-oh… Sad smo oboje bili izvan sebe. Vitlala je kosom, dugačkom, kestenjastom, dok joj se znoj cijedio između dojki kao slap. Krajičkom oka sam pratio te postojane kapljice znoja: spajale su se s drugima i neumitno tekle preko Venerinog brijega ka Moru tišine.

I jos huđe i jos luđe, iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka, široka je duboka je
Sto godina široka je, tisuć ljeta duboka je

Čekaj, svršit ću! - kriknuo sam, pokušavajući se izvući ispod nje, ali su me njezini bokovi čvrsto držali u zarobljeništvu vreline.

O duljini i ne sanjaj, tma i tmuša neprebolna
Ima jedna modra rijeka, ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Vidio sam joj na licu, da i sama svršava. Oči su joj bile poluotvorene, fiksirane na rastvorenu knjigu, što je držala pred sobom. Lice, zamrljano šminkom i znojem, bilo je neprepoznatljivo zbog pramenova kose, koji su kao slijepljene zmije činili križaljku, rebus koji nisam mogao odgonetnuti.

Bože, ovo je prvi put da sam svršio na poeziju! - htio sam se našaliti, da razbijem nelagodnu tišinu, koja je nastala. Ona je napola klonula u stranu, teško dišući. Ali, pokreti bokova nisu sasvim prestali.

Još sam bio u njoj, onako ljepljiv i polutvrd, kad se sagnula, poljubila me nježno, obzirno, kao da se ispričava za sve i šapnula mi na uho: - Još samo jednu kratku!

Pokušao sam joj uzvratiti poljubac tek je okrznuvši usnama. Činilo se, kao da je u nekom transu.

Nisam te niti pitao za ime – bio je više moj komentar.

– Stari su me Grci zvali Nemesis, ali ti me možeš zvati Sibila - odgovorila je zagonetno. Nisam pridavao pažnju ovom kriptičkom odgovoru. Još jedna fantazmagorija uspaljene ljubiteljice poezije.

-Koju ćeš mi sad pročitati? - zagrlio sam je oko bokova i jače povukao na sebe, osjećajući obnovljenu živost u preponama.

-Ovu sigurno znaš- odgovorila je uz sjetan osmijeh.

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema
I nema kraja, smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda…

Više je nisam slušao. Moji su krikovi nadjačali njezino monotono mrmljanje, a soba se odjednom počela vrtjeti. Kao u snu, vidio sam vlastito tijelo u agoniji i tu luđakinju kako me probada komadima stakla.

Konačno mi je poezija došla glave, iz svijesti mi je blijedila posljednja misao. Ako se već mora, ako je takav kismet, dobro da odlazim uz Maka Dizdara
12.09.2005.
posted by Wall at 01:18 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
11.8.2005
Valkyra

Valkyra

Bila je u Zagrebu na prisilnom radu bez pratilaca mislio sam čudno za takvu rasnu ljepoticu profinjene crte lica visoke jagodice i tužne duboke oči kao jezera rekla je da se zove Bruna pogađao sam Njemica Poljakinja ne Norvežanka iz Stavangera nisam znao gdje je to bio sam uporan Bruna bi moglo bit i talijansko priznala je da je ustvari Brynhilda e sad sam se smrznuo toliko smo učili iz nordijske mitologije znam da je to glavna valkyra koja nosi smrt po želji Odina doduše ratnicima na bojnom polju a ja se oružja grozim čak ni ratne filmove ne gledam stotinu mu gromova Thor mi je ime i drago mi je da sam te upoznao rekla je ti se rugaš mom imenu naciji našoj povijesti rekoh nije to povijest to su bajke samo se nasmiješila zagonetno a imala je vrelinu mediteranskog ljeta na usnama kasnije sam otkrio i među bedrima moja Bruna toplokrvna je životinja ne ljubi hladno proračunato skandinavski stoput sam bogu zahvalio što ju je poslao prvo me utopila u svojim dubokim očima onda kao utopljenika spašavala padao sam do samog pakla ili je to bila Valhalla s petstočetrdeset vrata i vukom što čuva dvorane umrlih heroja imala je neki poluosmijeh kojeg sam odnekud znao blagi ironični osmijeh praštanja tuge ili podsmijeha tko bi pogodio kosa joj je mirisala na ledene fjordove u šali sam je nazivao raznim imenima nije joj se dopalo šuti ne govori riječi uvijek sve pokvare kako je samo bila u pravu sve je bilo sjajno ponori i vrhunci stopljeni u jedan neprekinuti zagrljaj šest dana sedam noći da spojim sve ukradene sate u hotelu uz kolodvor najbolji su ipak bili trenuci kad bi otvorila vrata i soba bi zasjala nosila je tu svoju aureolu lako kao da nije svjesna kako zrači držao sam je u zagrljaju prejako očajnički da mi ne umakne s prvim zalaskom sunca kako su sjene postajale sve duže padala bi u šutnju pogledavala otvoreno na sat mrzio sam sve zbog neumitnog kraja ali ni slutio nisam da je Brynhilda došla po mene pokosila me uz osmijeh grim reapera ali ni blizu smiješnim TV serijama tada mi se vrijeme s njom činilo prekratko ali trajno postojano sad iz ove perspektive s druge strane groba znam da sam je imao tek na trenutak iako nisam nordijski heroj iako nemam plavu kosu ona je bila moja valkyra a ova je Valhalla precijenjena.
11.08.2005.
posted by Wall at 01:21 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
9.8.2005
Vampiri

Vampiri

Tanja ima tek sedamnaest i još ne zna, da je već neko vrijeme plijen. I dalje izlazi s društvom skoro svaki dan i petkom ostaje do jutra. Ponekad se vraća treštena pijana i s osjećajem da se odlično zabavila. Ali, negdje iz podsvijesti, sve češće izbija nemir, nezadovoljstvo samom sobom, osjećaj da nešto nedostaje. Naizgled, sve je tu: dobro društvo, dečki koji se uvijek motaju oko nje, roditeljska briga, čak i solidni džeparac za poneku krpicu po želji. Pa ipak, svi joj već pomalo idu na živce: cure su glupe, a dečki površni i nezreli. Teško je povjerovati, ali je odjednom od krpica više privlače knjige. Zato često luta po knjižarama i antikvarijatima. Tanja još ne zna da je ulovljena.

Nedavno su je na ICQ trojica zabavljala istovremeno. Dok su joj prsti letjeli po tastaturi, Tanja se osjećala sjajno, mnogo bolje nego u bilo kojem diskoklubu. - Chat s trojicom istovremeno bolji je od speeda u red bullu - rekla je neki dan najboljoj prijateljici na kavi. - S jednim se dogovaram za izlazak, s drugim razmjenjujem cybersex rečenice, prepune ‘oooooooohh’ i ‘aaaaaaaahhhhhhhh’, a s trećim….. je nekako najnapetije! S njim se prepucavam oko knjiga i poezije ! Samo, tip je super načitan i brz na jeziku, pa moram paziti na svaku riječ i znak. Ubacuje štosove i dvosmislene citate, a neki - iako izvučeni iz poznate literature – kod njega zvuče uzbudljivo i napaljujuće! Prijateljica je, naravno, ne razumije. - To je glupo, sigurno je neki mlohavi starkelja od četrdesetak godina, koji drka na intelektualno preseravanje s curama. Ili neka lezba, koja se pretvara da je muško pa tako lovi komade. Ili, štajaznam, neki manijak koji te želi izjebati i raskomadati u svom podrumu. Bolje pripazi! Tanja se samo ironično osmjehuje.

– Ti to ne kužiš! Taj tip mi se uopće ne nabacuje. Naprotiv, čim ja ubacim neku seksualnu aluziju, on se povlači. Frajer je faca, ne hvali se svojom pameću, a vidi se odmah da je genijalac. Odmah mi je rekao da ima curu. Na forumu je s nama, ponekad se sve troje zezamo na istoj temi. Njih dvoje su tako cool.

Tanja, naravno, nije djevica još od svoje četrnaeste. Njoj seks baš i nije nešto posebno napeto, ali čar osvajanja, ushit zbog kontrole koju u seksu ima nad svakim muškarcem - jest. Daje joj osjećaj nadmoći koji opija. Ona ih obožava gledati u oči dok se gube u orgazmu, dok moljakaju za još. Svaki, ali baš svaki, u njezinoj je vlasti - od konobara iz njenog omiljenog kafića, do onog zadnjeg, oženjenog tridesetogodišnjaka.

U zadnje se vrijeme Tanja pred svojim društvom srami priznati, da radije čita Nerudu nego Cozmo. Njezine prijateljice ga nisu čitale niti za lektiru. One nemaju pojma kakve je božanstvene stihove o ljubavi taj Čileanac napisao. Posebno je se dojmilo, što frajer s neta (predstavio se kao Lestat, sigurno lažno!) zna malo poznate detalje iz pjesnikovog života. Šlag na tortu bila je činjenica, da mu je čak znao i pravo ime. Rekao joj je: - Tko bi još vjerovao stihovima osobe, koja se zove Neftalí Ricardo Reyes Basoalto! Za krepati! Ali, Pablo Neruda - to odmah zvuči tako sanjalački, romantično, ime kao sama pjesma.

Uglavnom, u zadnje vrijeme Tanja sve više provodi na netu, ali brbljanje o glupostima i cybersex više je ne privlače. Visi u chatroomu, gdje su njezin net idol i njegova cura starosjedioci. Čim vidi da su online, pozdravlja ih i oduševljeno se baca u razgovor o svemu i svačemu.
........

Ana polaže velike nade u kvalitetu mamca. Upravo objašnjava Lestatu, svom partneru u lovu, kako se u njezinoj vrši ulovljeni muškarci i žene lagodno i dobro osjećaju. Oni ne slute da su lovina na nevidljivoj žici, list u ljudskom herbariju skupljača. Danas ih je troje, ali ana najveće nade polaže u sedamnaestogodišnjakinju. Druge dvije žrtve su muškarci u krizi srednjih godina, lovina ni po čemu posebna ili izuzetna. Takvih se ljeti ulovi najviše, a njezina oklada s Lestatom, tko će ih u mjesec dana više upecati, još je neizvjesnog ishoda. On ima tri mlađe djevojke i dvije udate tridesetogodišnjakinje, ali ona vodi u kvaliteti i senzibilnosti lovine.

Ana i Lestat, koji na chatu koristi ime domaće, prijemčivije ime, uigrani su lovački par već stoljećima. Oni su bezvremenski kolekcionari emocija, uspomena i strasti. Pažljivo postavljaju svoje stupice kao paukovi filigranske mreže. Njihov je ulov skoro siguran, a vještina se iskazuje tek u finesama - navođenju lovine da se dobrovoljno, ponekad s nestrpljenjem i strašću, baca u razapete mreže. Ipak, količina ulovljene emocije vrhunski je kriterij lova.

Danas Lestatu ponestaje ideja s najnovijom lovinom, Tanjom. Ipak, ona ima tek sedamnaest. Fali joj osobnog iskustva iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, jer tad još nije bila rođena. Zato uobičajeni mamac - knjige, glazba i filmovi iz tog toba – teško prolaze. Ona, doduše, poznaje i sluša EKV, Azru i Film, ali ništa je emotivno ne veže za taj period. Srećom, poezija kod nje pali. Lestat trlja umorne oči, dok mu svjetlo monitora titra pred licem. Ana je već od ranog jutra online i kao lavica vješto tjera plijen pred njega. Ova djevojčica ništa ne sluti. Oduševljeno priča o Americi, o Pixies, beatnicima, Kerouacu i romanima ceste. Dok Lestat teško prikriva prijezir, Ana joj s blagom dozom ironije kontrira, dajući primjere iz vlastitog iskustva s Amerikom. Istina uvijek zvuči manje vjerojatno od laži, a lovci imaju nepisani kod i fetiš istine po bilo koju cijenu. Njihova je sreća da žrtve apsolutnu istinu ne žele. Teško je prihvaćaju, negiraju je, a na kraju budu njome privučene kao mušice svjetlu. To je igra u kojoj nema pobjednika. Ana i Lestat partner to znaju, za razliku od njihove lovine.

Citat na citat, stih na stih, odlično kontriranje i suprostavljanje Tanjinom naivnom pogledu na današnji mamac, stihove Calderona de la Barce ‘Život je san’. Malo sofizma, malo izvrtanja teza – i curica je ulovljena u mrežu vlastitog divljenja. Ona ovog muškarca skoro obožava, tip je to koji nevjerojatno zrači preko ekrana, koji je obara s nogu. Već je njegova i prije nego to zna. Njegov završni rez je asocijacija na Tanjinu obožavanu figuru oca.Sigurna je to igra, baš kao kod svake druge žene, bez obzira na godine. Lestat fingira udaljavanje: - Ja bih ti mogao biti otac!- rečenica je koja uvijek upali.

Tanja je ulovljena i presretna što je ovaj cool par prihvaća kao svoju. Dala bi im sve i prije nego su išta zatražili. Čak je razmišljala, da joj možda suptilno nude trojac za seks i igrice. Iako ne zna kako ovo dvoje izgledaju, jer još nisu razmijenili slike, Tanja zna u sebi da pristaje na sve. Uostalom, ideja da ljubi njega i nju istovremeno nekako joj u mašti izgleda prirodno, očekivano. Nije još imala iskustva u trici, ali se o tome naslušala od svojih muških frendova, kojima je to uvijek vrhunska maštarija.

Tanja obožava svoje odole s Interneta. Svakodnevni, višesatni chat ostavlja je iscrpljenom i praznom. Pa ipak, zadovoljna je i sretna. Ona više ne izlazi u kafiće, sve joj je glupo i besmisleno, a njezino društvo se sve češće pita što je s njom. Nije se zaljubila, znali bi. Istina, visi na netu, piše pjesme i ponekad filozofira o svemu i svačemu, kad je rijetko ipak nagovore na izlazak.

Tanja ima podočnjake, upale obraze i uvijek je umorna. Njezina mama sumnja na štitnjaču, ali pretrage pokazuju normalnu krvnu sliku. Ona se zatvara u svoj kutak, a monitor njezinog kompjutera jedino je svjetlo u sobi. Kad je u rijetkim prilikama uspiju natjerati da prošeta ili ode do trgovine, svi zamjećuju kako bezvoljno vuče noge. Primjećuju da njezin nekadašnji savršeni ten i šminka ustupaju mjesto nekoj novoj osobi s neurednom kosom, nenašminkanim, kao duh blijedim licem. Ona gleda u prazno iskriva ruke s izgriženim noktima.

Najuporniji prijatelji, koje nije uspjela otjerati od sebe grubim i nemarnim ponašanjem, zabrinuto vrte glavom i šale se: - Tanja je žrtva vampira!

Nisu niti svjesni, koliko su u pravu.
09.08.2005.
posted by Wall at 01:20 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
19.7.2005
Tama

Tama

Mrak je već padao, dok je Anja žustrim korakom žurila prašnjavim puteljkom uz šumu.Pratilo je šuštanje trave i hipnotička pjesma zrikavaca. Povremeno se osvrtala, napeto zureći kroz koprenu crnila, koje se spuštalo na nju i okolne livade uz Dravu. Tek bi ritmični zov ćuka povremeno razbio Anjine misli. Hoće li stići prije noći? Bojala se da je potpuna tama stigne na otvorenom.

Nije to bio neki razložni strah. Godinama se ovuda prolazilo, a da se nikome ništa posebno nije dogodilo. Ponekad bi rijeka izbacila utopljenika i to je bilo jedino zlo za koje je čula u ovom kraju. Pa ipak, osjećala se nelagodno i sa strahom bi se povremeno osvrnula. Negdje iza nje, visoka se trava razmicala, polegla od težine stvora koji se kretao. Nije bilo sumnje da je netko ili nešto prati. Vijuganje se iz trave nastavilo kroz žito, a šuštanje pojačalo. Činilo se da se stvor kreće četvoronoške, jer nikakve sjene iznad klasja nije bilo. Anja je ubrzala korak, držeći na oku talasanje vlati, što se povijalo kao pod težinom anakonde.

Obuzeo je potpuno iracionalan strah. Zamišljala je mitsko stvorenje s napola ljudskim obrisima, kako je sustiže na raskrižju, nekih stotinjak metara ispred. Da potrči? Procjenjivala je svoje šanse da stigne na obližnji proplanak. Nekako je slutila da neće stići u sigurnost doma i da će je stvor sustići i na vratima doma razderati u komade. U njenoj glavi nije bilo sumnje – ono što je slijedilo nije bio čovjek, a niti obična divljač u potrazi za plijenom. Pokoja divlja svinja uz Dravu ili srndać još bi se tu i našli od krupnije divljači, ali su lovci ovdje najčešće išli na lisice ili fazane. Čovjek to nije mogao biti. Vijuganje kroz travu i žito nastavljalo se već dobrih petnaestak minuta, a da stvorenje nijednom nije usporilo, zastalo.

U glavi je Anja nejasno nazirala mutne obrise stvora, dajući si tek mrvice njegova izgleda, kako bi lakše racionalizirala vlastiti strah. Jedino u čemu se podsvijest odvažila definirati lik, bile su neljudske oči od užarenog ugljevlja i naznaka zašivenih, sraslih čeljusti. Bilo je nešto užasavajuće u spoznaji, da stvor nema usta. Anja nije bila plašljivica. Već je godinama živjela u kući na osami izvan sela, a najbliži susjedi bili su dobranih pet kilometara uz Dravu. Otkad je muž ostavio, a firma otišla u stečaj, ništa je više nije vezalo za Osijek. Podstanarsku sobicu napustila je laka srca, a ono malo stvari u par kutija dala prevesti u naslijeđenu didinu kuću kod Kneževa. Puškaš je bio blizu, a rukavci Drave i brojni ribiči uskoro su joj zamijenili negostoljubivi, poslijeratni Osijek.

Možda sve umišljam, mislila je krajičkom svijesti. Razvila je u glavi teoriju, da su joj konačno došle glave sumorne priče Đalskog i Kozarca. Mrak je sada bio gust, skoro opipljiv pod prstima. Večernja hladnoća od mrtvaja Drave zapahnula bi je povremeno, oblila po nogama i vratu. Stisnula je rubove stare djedove jakne, iskrzane na laktovima, dižući revere do usana. Da je samo dida živ! On je oduvijek znao sa zvijerima. Na tren je hladni dah okrznuo po vratu, kao zagrljaj smrti. Stresla se, a koža joj se naježila. Nije vjerovala u boga, a odjednom su joj s usana potekle davno zaboravljene riječi didine molitve. Izbavi nas od zla, izbavi nas od zla, mrmljala je nepovezano, zvjerajući očima kroz crnilo noći.

Anji se činilo kao da trči usporeno, s nogama od olova, a cilj joj na dohvat ruke uporno izmiče, kao na užetu koje neka nevidljiva sila povlači, igrajući se sa njom. Osjećala je grč u lijevoj nozi, a trčanje se pretvorilo u šepesanje. Izbavi nas od zla, izbavi! Molila se gluhom, nevidljivom bogu, kojega nikad nije osjećala, niti mu se utjecala na pomoć. Sve do ovog trena, vjerovala je u prirodu, u zadano, kozmičku neumitnost, sudbinu kao kismet. Ali nikad u boga. Čega da se bojim, pokušavala se ohrabriti. Zastani, osluhni! Sigurno si sve umislila! To mora biti neka zvijer u potrazi za hranom, a putevi su nam se slučajno ukrstili. Naježena koža i sitne dlačice na vratu govorile su suprotno. Tijelo se nije dalo prevariti, zavesti jeftinom racionalizacijom.

Sad je raskrižje bilo nadohvat ruke, mogla je skoro dodirnuti prašnjavu tablu i smjerokaz za Topolje i mađarsku granicu. Činilo joj se, neki je ljepljivi prsti grle oko vrata i vuku ustranu, prema šumi koja je sad glasno škrgutala. Sjene grana nadvijale su se nad nju i nad stazu na kojoj je stajala. Nije više mogla bježati. A i čemu? Osjećala je da je bijeg uzaludan, a stvor koji je prati samo se njome poigrava, kao mačka s mišem, prije nego ga konačno proguta. Usprkos trčanju i naporu od kojeg je bila sva zadihana, ruke su joj bile ukočene, a prsti ledeni. Anja je sjela uz rub puta. Obgrlila se koščatim rukama, više ne mareći što će se s njom desiti. Konačno joj se sinulo da je svaki bijeg ionako bio uzaludan. A misao o neminovnosti onoga što konačno dolazi kroz travu po nju - odjednom je bila divna, oslobađajuća. Nek’ bude što mora bit’, bila je još jedna uzrečica dide Janka. Anja se pomirila s vlastitim strahom, sa samom sobom i odjednom više nije bilo strašno okrenuti se prema polju i crnom lelujanju kroz tminu. Bila je skoro zahvalna stvoru, što će sve njezine dileme i strahovi nad budućnošću, ovime biti konačno razriješeni.

Stvor se više nije žurio. Na pet metara od sebe, Anja je mogla osjetiti njegov vreli dah i auru topline, koja se od njega širila kroz mrak. Nejasni obrisi stvora, za nijansu crnjeg od najcrnje tame koju je ikad vidjela u životu, polako su se počeli formirati pred njezinim očima. Obrisi mraka nalik grifonu, oči kao ugasle zvijezde, najcrnje crno što kaplje iz mraka i onaj dio lica, gdje je Anja samo slutila usta kojih nema, nadvili su se nad nju na raskrižju. Otegnut krik ćuka vrisnuo je umjesto nje.

………..

- "Izgovorite već jednom to jebeno 'Uzimam'!”- ljutito se oglasio matičar.
“ Ovo je najdulja šutnja koju sam doživio vjenčavajući nekoga!"
19.07.2005.
posted by Wall at 01:22 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
16.6.2005
Morana

Morana

Morana je stajala pred zgradom, gledajući u prozore vlastitog stana u mraku. Noć se još borila s jutrom, a praskozorje se tek naziralo na udaljenom horizontu. Sve je spavalo. Nijeme su zgrade usamljeno stajale, razbacane bez nekog plana, betonsko drveće na ogoljeloj krčevini predgrađa. U ruci joj malena torba otežala, iako je u sebi skrivala tek album s požutjelim fotografijama i nešto rublja. Prije su pripreme za put bile temeljite, a torbe i koferi prepuni. Na kraju se uvijek tražila još poneka sitnica, da se nađe ako ustreba. Ovaj je puta bilo drugačije. Ovaj se put nije namjeravala vratiti.

Rano jutro, autobusna stanica s mamurnim putnicima, klošar na klupi mrmlja u snu i jače grli promrzla rebra. Kondukter nervozno pogledava na sat. - Polazak za Berlin, uđite gospođo! Glava među rukama, obraz na hladnoj površini torbe. Umjesto sna kaleidoskop slika, vrtuljak dragih lica koje ostavlja zauvijek. Od muža se već godinama udaljavala, njegove crte počele su blijediti mnogo prije odlaska. Majka, koja se nakon očeve smrti preudala, neće previše nedostajati. Njezino kvocanje nad svime i svačime, od frizure do odgoja djece – za nju nikad nije bila dovoljno dobra kći. Ostavlja par prijatelja, koji će u prvo vrijeme biti iznenađeni, povrijeđeni i ljuti. Neće razumjeti, zašto je otišla bez riječi objašnjenja. Što joj se događalo pred našim očima, a da nismo vidjeli, pitat će se. Vremenom će ostati tek daleka slika nekadašnje prijateljice, koja je iznenada netragom nestala i za koju se više ne čuje. Odgađala je pomisao na djecu do zadnjeg momenta. Djeca, naravno! Što će prvo pomisliti, kad je ujutro ne zateknu u stanu, hladnoj kuhinji, bez doručka koji im je uvijek pripremala? Žitne pahuljice, maslac, med i topli kakao. Morala je hitno u trgovinu, pomislit će. Vraća se uskoro. Kad je ni do podne ne bude, zabrinutost će prerasti u otvorenu paniku. Nešto joj se dogodilo! Možda je imala ljubavnika i konačno pobjegla s njim? Negdje stradala? Čitali su o osobama, koje izađu po kruh i mlijeko, dožive nesreću, pa u nekoj bolnici bez dokumenata i svijesti čekaju da ih pronađu, identificiraju? Njezina djeca! Ramena su joj se tresla u bezglasnom plaču bez suza. Dok je autobus gutao kilometre i odnosio je u nepoznato, samo se nadala da će je vremenom zaboraviti.

Morana, vi imate težak oblik duktalnog karcinoma, glas iz daljine je ponavljao. Kao odvojena od vlastitog uma, jasno je čula nerazumljive riječi. Kristalno jasno shvaćala je da umire. Možda ne sutra, ali ubrzo. Pred njom su bili teški dani operacije, mučnih kemoterapija i zračenja. Liječnik je ozbiljnim glasom navodio nuspojave koje tek može očekivati, ali ga nije slušala. Samo je vidjela vlastiti lik kako postaje izmučeno tijelo, izbodeno iglama, u bolovima i grčevitoj borbi za zrak, san, još koji uzdah. Vidjela je vlastitu djecu, kako sa užasnutih očiju gube majku u makabričnoj agoniji umiranja. Takav kraj nije mogla zamisliti. Pomisao da djecu izloži poniženju svoje degradacije u zapleteni čvor bolova i propadanja tijela. Doktor je i dalje govorio, hladnim i distanciranim glasom bez emocija, kao da izlaže postupak štavljenja u izradi bundi.

Na tren bi profesionalna znatiželja zanatlije u njegovim riječima otkrila uzbuđenje zbog još jednog izazova. Znate, mogli bismo pokušati kombinaciju liječenja…. Riječi su se izgubile u kakofoniji misli. A što ako, trebalo bi, kad bi samo, možda ipak… Znala je da svjesno pokušava ostati sabrana i mirna, iako bi urlala. Zašto baš ja? Zašto sada? Buka u glavi je utihnula, a na površini se iskristalizirala pomisao – ne želi umiranje pred očima djece, ne želi degradaciju u bespomoćnog bolesnika, koji čeka da netko isključi uređaje. Želi umrijeti daleko od očiju najbližih. Po vlastitim pravilima.

Sljedeća stanica Berlin, najavio je kondukter nazalnim glasom, okrznuvši je sumnjičavim pogledom u prolazu. Oči su joj bile crvene, a lice podbuhlo od suza. Krenule su same, bezglasno, već na prvom graničnom prijelazu i nisu prestajale. Oplakivala je sebe, propuštene prilike, sudbinu. Izgovorene riječi. Još više one neizgovorene. Na odlasku iz bolnice, liječnik je pomalo uvrijeđeno rekao: – Ako odbijete liječenje, umrijet ćete već za šest mjeseci! Bit će to dovoljno, pomislila je, da se u nepoznatom gradu skrasi i sama suoči s propadanjem i smrću.

Berlin. Pod prstima je osjećala papirić s nažvrljanom adresom i presavijene novčanice. Barem se skrivena štednja za crne dane pokazala korisnom. Morana je iznajmila sobicu blizu Sveučilišta. Sjetila se priča najbolje prijateljice, koja je kao dijete gastarbeitera tamo studirala, gnjaveći pričama o lijepim danima u tom dijelu grada. Nakon tjedan dana boravka u sobi, zatvorena sa sobom i vlastitim crnim mislima, zaželjela se zraka i ljudi. O svojima nije htjela ni razmišljati, iako su u zakutku mozga njihova lica promicala kao na vrtuljku. Tad bi sliku i vrtuljak svjesno ubrzala mislima, dok lica ne bi postala neprepoznatljiva. Tupa je bol prešla točku koja se mogla izdržati. Sad više nije boljelo.

Morana, neobično ime! - rekao je profesor Pankow, nudeći je kavom u svom kabinetu. - Trebamo mirnu i pouzdanu ženu. Kućanski poslovi nisu vaša obaveza. Dovoljno je da djeci spremite doručak i ispratite ih u školu. Morana je šutke klimnula glavom. Za sada, dok nema vanjskih znakova bolesti, dobro je da misli okupira tuđim licima, nepoznatom djecom i blizinom ljudi, prema kojima može biti ravnodušna. Bez grižnje je savjesti prešutjela bolest i crne prognoze. Kad osjeti da više ne može, samo se neće pojaviti.

Mjeseci su prolazili, a osim mučnine kad god bi pomislila na obitelj, vidljivih simptoma bolesti nije bilo. Nejasno se u glavi počela rađati luda nada. Možda je bolest u regresiji? Možda se potpuno povuče?

Jednog je jutra Moranu profesor sačekao na ulazu, držeći njezine nalaze u ruci. Izgledao je ozbiljno zabrinut. – Našao sam vaše papire na hodniku, mora da su vam ispali – rekao je. - Ne govorim vaš jezik, ali latinske sam dijagnoze odlično razumio. Pitao sam kolegu liječnika i sve mi je objasnio. Ne mogu vjerovati da ste tako ozbiljno bolesni, a da ste o svemu šutjeli.

Morana nije odgovorila ništa. Samo je bespomoćno slegnula ramenima. Riječi su ionako bile suvišne. Profesor je bio uporan: - Ugovorio sam vam hitni pregled na jednoj od naših najboljih klinika za tumore. Idete već danas – prijateljski je, ali odlučno konstatirao. Nije nudio niti predlagao. Jednostavno, o tome nije moglo biti pregovora. Kad su za njom zatvorili vrata bolničke sobe, Morani se učinilo kao da se vraća u Zagreb i period života kad je još imala obitelj.

Pretrage su bile obavljene prilično brzo. Ali, iznenađenja su tek uslijedila. - Vi ste potpuno zdravi. Višestruko ponovljeni nalazi nisu otkrili tragove bolesti. Pulsiranje u glavi odjednom Morani zamućuje vid. Pred očima joj u kovitlacima jure slike vlastitog prijašnjeg života, obiteljskog mira, djece i njihovog odrastanja. Svega, čega se teško odrekla, prigrlivši pomisao o skoroj smrti.

Tek je godina dana prošla od Moraninog odlaska, ali lice koje vidi u ogledalu, sama ne prepoznaje. Otišla je kao mlada žena u tridesetima, sjajne, crne kose i lica bez bora. Sada joj u ogledalu pogled uzvraća starica sijede kose, lica izbrazdanog borama, stranac kojeg ne prepoznaje.

Morana u sumrak stoji pred zgradom nekadašnjeg stana, a jarko osvijetljeni prozor čini joj se kao jureće svjetlo vlaka na kraju tunela. Ono juri prema njoj, dok ona kao srna na cesti, ulovljena farovima automobila, čeka udarac i susret sa sudbinom. Prsti su joj blizu zvona. Morana stoji i čeka. Vrijeme za nju je prestalo postojati.
16.06.2005.
posted by Wall at 01:23 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
20.5.2005
Ljubav

Ljubav

Voliš li me?

-Znaš da te volim.

-A koliko?

-Najviše na svijetu!

-Ali to je tako uopćeno. Daj reci, koliko točno? Jel’ bi ubio nekog za mene?

-Daj adresu i kad je zadnji rok?

-Ma, to je retoričko pitanje! Više me zanima što sve bi, a što ne bi uradio.

-E, pa tako reci, sunce malo! Evo, ubio možda i ne bi, al bi mu/joj noge polomio, kad bi poželjela. Pa onda, krao, varao, lagao. Štajaznam, reci konkretno.

-Ma, ne želim nikome zlo! To ja onako, da saznam granice tvoje ljubavi. A, da li bi me mogao dijeliti s još nekim muškarcem?

-Misliš istovremeno?Pa majku mu, kako ti pada to na pamet? Zar ti treba još netko istovremeno? Ko je on? Reci, gurnut ću ga niz stube, tu u staračkom!

- Ma nitko zlato, to ja onako teoretiziram. A da se ja ne mogu odlučit između vas dvojice, da li mi me htio takvu neodlučnu?

-Pa znaš da bih! Istina, ludio bih jedno vrijeme od brige i ljubomore, ali morao bih se navići, ako bi bilo ‘ili-ili’.

-Joj, kako si sladak! A što, ako bi ih bilo više istovremeno? Štajaznam, jednog sam ti recimo priznala, jednog prešutila a dvojicu upoznam u međuvremenu?

-Sanja, ljubavi! Ti me izluđuješ! Hoćeš reć’ da bih trebao pristati na više njih?

-Pa, znaš, emocije se ne važu, ljubav se ne ograničava. Recimo, volim vas sve podjednako, istovremeno, isto snažno i isto iskreno. Je li bi i to mogao?

-Srce, ako ne bih poludio odmah, sigurno bih mogao. Mislim, nije to nešto o čemu sanjam, ali kad bi me stavila pred svršen čin, morao nih birati između tebe, koliko god ti možeš i hoćeš- i bez tebe uopće - MORAO bih izabrati tebe. To znaš. Ne mogu bez tebe! A jel’ ti mene to pripremaš na neko takvo iznenađenje?

-Zorane, pa znaš da te volim! Kako u to možeš sumnjati?

-Pa ne sumnjam, samo se bojim. Što ako ustanoviš da ti nisam potreban uopće uz toliko drugih muškaraca?

-Pa, to je rizik ionako. Ništa nije zagarantirano, zar ne? Glupo je razbijati glavu nad nečim takvim.

-Dušo, imaš pravo. Na sve pristajem, samo dok me voliš.

-Onda dobro, ali tvojoj ženi i mojem mužu ni riječi o ovom svemu, važi? To bi ih povrijedilo.

-OK, oni su posljednji koje želim povrijediti, maco. Ne brini!

-Znaš, Zorane, čini se da ti baš nisi čvrst i beskompromisan muškarac, kakvim si se predstavljao. Ne želim da budeš toliko ovisan o meni, da mi povlađuješ. Znaš da mi imponira osoba s vlastitom pameću, odlučna i koja zna što hoće.

-Ali, ja to jesam, zlato! Ja znam da hoću tebe, po svaku cijenu!

-Da, ali osoba koja pristaje na sve, samo da zadrži partnera, malo mi je jadna, slažeš se?

-Pa, ako je taj partner ljubav negovog života, zašto ne? Mislim, pogledaj nas! Oboje imamo po 111 godina, našim supružnicima tajimo našu vezu već 60 godina. Mislim, s tvojom privlačnošću i seksepilom mogla bi i u ovim godinama imati ljubavnike za koje niti ja ne znam, a i da znam, pristao bih na njih, čak i da me se pita.

-Zorane, a o čemu smo ono razgovarali? Mislim, kako ti znaš za moje druge ljubavnike? Jesam ti ja rekla?

-Rekla što? Da si ‘Kraljicu oceana’ ti bacila s Titanika 1912.? To svi znaju, otkad je snimljen onaj popularni film. A ona te engleska debeljuca odlično odglumila.

-Ne to! Nego, da je žensko srce misterija i takvo za muškarce treba i ostati, zar ne?

-Hmpf!
20.05.2005.
posted by Wall at 01:25 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
4.5.2005
Kako je baba Stana spoznala da nema Boga

Kako je baba Stana spoznala da nema Boga

Jutros je baba Stana vadila vodu iz bunara na dvorištu, na onaj starinski đeram, kakvih još samo ponegdje ima u Slavoniji. Uprla tako Stana, digla se kanta, ona priskočila pridržat i hop - povuklo je u bunar. Jadna je baba imala sreće, jer nije glavom lupila o ciglu sa strane, nego ravno do dna. Poslije prvog šoka, osovila se na noge, stala u tih metar studene vode studenca i počela zapomagati. Ali uzalud! Jer, baba Stana živi sama na kraju Belog brda, a prvi joj susjedi dva kilometra daleko. –Upomoć! Pomagajte! Kukala stana sat-dva, dok joj od hladnoće noge nisu odrvenile, a grlo od vike osušilo. Izmolila Stana stotinjak očenaša i zdravomarija, ali ništa nije pomoglo. voda sve ledenija, a jedino što je čula bila je jeka vlastitog glasa, koji je strašno ječao u bunaru, vraćajući joj se podrugljivo.

Molila se ocu i sinu i duhu svetome amen, nije pomagalo. Sjetila se kućnih svetaca, svetog Antuna Padovanskog – ništa. Arkanđela Gabrijela i svetog Petra, apostola i samoga Boga - uzalud. Sa svakom je molitvom bivalo sve teže, jer su se stijenke bunara počele sužavati, a cigle, od mahovine zelenim zubima, kesile. Daj babo glavu, podrugljivo su se cerekale, a baba se Stana križala po stoti put i ljubila krunicu i križ oko vrata. Čuda nije bilo na vidiku.

Posustala od vikanja, sleđena od hladnoće, premještala se kao roda s noge na nogu, a široke se suknje i podsuknje mokro lijepile za tijelo i probadale kičmu. Toliko je puta tu rashlađivala lubenice, pivo za svog pokojnog. Jednom je u ratno vrijeme, za jedne rijetke, dugotrajne suše, u bunar spustila zadnju šunku, da je sakrije od ustaša. Dobro joj je služiotaj starac od bunara, kojeg je po dobru pamtila još od djetinjstva. skoro nikad ne bi presušio, a imali su vode i kad je drugima žeđa morila stoku i čeljad po kućama. Nije škrtario, davao je i pojio znane i neznane.

Znala je baba Stana, nema puno nade da bi tko naišao i čuo njezino zapomaganje. Dugo je već živjela sama, a u selu baš i nije bila omiljena.

Ostalo joj je samo ufanje u Boga, sve svece i velečasnog, koji bi znao po milodare svraćati sve češće, pa čak i njoj bez mirovine ili ikakvih prihoda. Ona bi uvijek poneku crkavicu, zasluženu od prodaje jaja, gusaka i pataka, znala imati skrivenu za crne dane. Crkvenjak bi to uvijek vješto znao izmamiti, nudeći joj zauzvrat oprost grijeha i najmekše paperjaste oblake u Raju. Stana nije bila glupa, znala je da milodar ide crkvenjaku, a ne Bogu, jer velečasni je bio poznat kao strastven kockar i pijanac, kojeg su se čuvale udane snaše, a neudane za njim gubile glavu. Pa ipak, rado je davala, jer je znala da njemu treba više nego njoj. Ona je bila zadovoljna skromnim ručkom, komadom sira uvečer, kavom od cikorije i korom kruha ujutro. Drugo joj nije trebalo.

Stana nije znala, koliko je vremena prošlo otkad je pala u bunar. Znala je samo, da ruke i noge više ne osjeća, a hladnoća je odjednom više nije smetala. Čak joj se učinilo, da su joj nekakvim čudom molitve uslišene, na neki čudan način. Više je kostobolja u križima nije mučila, niti reuma u kvrgavim šakama i zglbovima. U glavi joj postalo lako, a molitve koje su tekle s usana, odjednom počeše same od sebe zvučati šuplje, baš kao i bunar u kojem je stajala. Odjednom je prosvijetlilo da Boga i nema, da su ljudi oduvijek sami, a rađanje i smrt dođe prirodno, bez nekog reda i obzira, ne hajući za nečiju pobožnost ili svetogrđe. Učini joj se molitva svetom Antunu smiješna, baš kao i velečasni Jozo, debeo i rumen Hercegovac, na prekomandi po kazni u njihovo selo. Čovhjek je on, od krvi i mesa, ništa svetiji od mene, pomisli Stana i prvi joj put bude žao novaca, koje mu je davala. Dobro se sjećala kako ju je zapeklo, što prosjacima i putnicima namjernicima, koji bi ponekad svraćali, nikad nije dala ni novčića, izgovarajući se na neimaštinu, nedostatak prihoda i slično, ljubomorno čuvajući ušteđeno za popa.

Dok je lagano tonula u ledeni san, babi Stani se učini da je maleni vrag, kao na biblijskim slikama, gleda iz okrhnute stijenke bunara. Njegov je glas zvučao brižno i zabrinuto, dok je pitao treba li joj što, može li joj pomoći.

- Spusti kantu, đavle, da se u nju popnem, a ti me izvuci!- prošapta Stana modrih usnica, sa zadnjom mrvom snage u tijelu. Odjednom začu čekrk i zveket željeznog lanca, kako škrgućući juri prema njoj odgore. Stana podignu pogled, a zadnje što je vidjela bila je kanta kako se strelovito okomljuje na njezinu glavu pod mokrom maramom. Zatim je potonula i jedno vrijeme nije znala za sebe.

Kad je polako došla sebi, vidjela je vlastito tijelo, opruženo na ledini pred kućom, par susjeda i velečasnog u razgovoru. Nešto su se žustro prepirali. Stana osluhne bolje – čini se, da je pop odbijao održati ukop i misu zadušnicu, kako su susjedi tražili. Čula ga je kako veli – Bez novaca nema ni svećeničke službe!

Tad Stana prokune Boga i odluči čvrsto – tamo, gdje ide, bit će bezvjerka. A kad ispod njezinog oblaka promakne koji svećenik, pljunut će na njega, kako je trebala za života.
04.05.2005.
posted by Wall at 01:24 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
2.5.2005
Indijanci

Indijanci

Kao mali, često sam se igrao Indijanaca i kauboja. U našem kvartu nitko nije želio biti Inidijanac, jer oni nisu imali srebrne pištolje i šerifske zvijezde. Ja sam bio manji od većine klinaca i zbog manjka kandidata često sam bio negativac, švabo il Indijanac. Već sam tada znao, pa i na vlastitoj koži,. što znači biti nevoljena manjina, ogoljena na kokošje pero u kosi ili zamrljane boje na licu. Zato sam iz inata naučio imena većine sjevernoameričkih indijanskih plemena, njihovu povijest, imena poglavica. Iako često pogrdna, zvučala su moćno: Ludi Konj, Bik Koji Sjedi… Učiteljica se jednom grubo poigrala s ta moja dva nadimka, rekavši poslije jedne moje školske eskapade - Konju, sjedi! Nikad joj to nisam oprostio.

Sjetio sam se svega jučer, dok su u sunčano nedjeljno prijepodne, na glavnom trgu našeg malog grada, četvorica raspjevanih i rasplesanih Indijanaca iz Bolivije donosila dašak svježine u provinciju.

Na prvi pogled, bila je to uobičajena scena putujućih zabavljača, pomalo izlizanih instrumenata, prašnjavih cipela, jeftinih i loše krojenih crnih hlača s resama, u rasparanim prslucima od skaja. Četvorica muškaraca markantnih crta lica, orlovskih noseva i otvrdlih, kao ugljen crnih očiju, imali su na glavama nevješto skrojene ukrase od lažnog orlovog perja, potpuno netipične za južnoameričke Indijance i njihov folklor. Štoviše, pjesmom i plesom imitirali su sjevernoameričke Apache i Arapahoe. Uz njihove sirotinjske rekvizite na klimavoj rasklopnoj stolici stajali su glazbeni CD-i za prodaju, vlastiti proizvod u kućnoj radinosti. Iskreno zainteresiran, prišao sam sasvim blizu i u ruke uzeo disk. Natpisi su bili na njemačkom, kao i oprema naslovnice. Štrecnulo me oko srca, osjećaj lažnog i izdaje sličan onom u djetinjstvu, kao kad sam čuo da Winnetou govori njemački. Da budem siguran, upitao sam na pristojnom španjolskom otkuda dolaze. Iz Minhena, na dobrom hrvatskom odgovorio mi je vođa benda, lukavo škiljeći i mjerkajući me pogledom od glave do pete. Očito je procijenio da sam mogući kupac njihove glazbe, pa je još ljubaznije nastavio: - Ja sam Kike, a ovo su moji prijatelji Manolo, Ernesto i Camacho. Pa, otkuda vi, s glazbom sjevernoameričkih Indijanaca i njemačkim boravištem, pobogu?- upitao sam, ne razumijevajući ništa. Tada me Kike povuče na stranu i reče: - Ostanite do kraja našeg nastupa, platite nam pivo i ispričat ću vam cijelu povijest. To me zagolicalo, jer sam naslutio priču unutar priče.

Sjedio sam na zidiću na trgu i slušao njihov nastup. Bili su zanimljivi: više grubo izrezbarenih panovih frula, podugačke šuplje trske, nalik na didgeridoo australskih aboridžina, proizvodile su duboke zvukove vjetra i kliktaje orlušina; frule, koje su jecale kao najfiniji klarineti i flaute; tikvice, koje su zveckale kao ritam session jazz-perkusionista; ofucana gitara i njihov pjevač, Kike, koji je glasom izvodio borbene pokliče Navaja, kao iz američkih western limunada, plešući ratne plesove oko zamišljenog totema. Koja zbrka vizualno i glazbeno pomiješanih lončića, pomislio sam zadivljeno, dok su izvodili svoj bastard od tobožnjeg indijanskog miš-maša. Mora da je nastup po državicama istočne Europe brižljivo pripreman po receptu Karla Maya, zajedljivo sam mrmljao sebi u bradu. Svejedno, cijeli taj nastup bio je upečatljiv, a glazbenici su se cijelo vrijeme činili odsutni duhom, usput prizivajući Manitua i ostale strane duhove i bogove, daleko od vlastitog zavičaja.

Konačno je show program bio završen. Gledatelji su škrto ubacivali kovanice u kutiju ispred muzičara, a ovi pomireno skupljali instrumente i polako pakirali sirotinjsku opremu na ramena. Ubacio sam 5 kuna u kutiju, mahnuo im i grupica je krenula za mnom prema kafiću. Izabrali su najjeftinije, domaće pivo i polako, štedljivim gutljajima počeli ispirati žedna grla. Bili su šutljivi, a Kike je bez nutkanja započeo priču. Bilo je nadrealno, jer bi riječi hrvatskog koje su mu nedostajale često zamijenio njemačkim, a naposljetku i španjolskim. - Mi smo iz Bolivije, gradića uz Amazoniju po imenu Urubicha, što na imenu mojeg naroda Guarayo znači Crna voda. Još su u sedamnaestom stoljeću kod nas jezuiti osnovali katoličku misiju, misleći da će u amazonskim ravnicama život ipak biti lakši. Gadno su se prevarili, amigo, jer ih je sušni period od svibnja do listopada ostavljao gladnima, a kišna bi sezona do travnja - kad bi rijeke nabujale i po četiri, pet metara - potapljala veći dio džungle, pa tako i misiju. Vode su kod nas opasne i puno je svećenika stradalo, posebno uz rijeku Rio Blanco. Neki od anakonde, neki od piranha, a mnogi i od električnih jegulja. Senor, mi smo jedna od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike. Nas osam milijuna govori 45 jezika ! Moje je pleme Guarayo, što na našem jeziku znači ‘divlji’. Pa ipak, većina učitelja i obrazovanih dolazi iz našeg plemena. Yuracare, Yaminahua, Tapiete i još deseci drugih plemena jadni su divljaci. Neka su plemena skoro nestala, kao Uru i Shinabo. Još se moj djed čudio, kako ih rijetko susreće po džungli. Danas ih možda više od stotinu i nema. Ali ne Guarayo, senor! Ja sam, na primjer, u Boliviji stekao diplomu učitelja, ali posla je vrlo malo, a život pretežak. Ženu i djecu napustio sam još prije dvadeset godina, odlazeći s jednim njemačkim misionarom, koji mi je kao obrazovanom mladiću obećao posao i bolju budućnost u Europi. U početku sam stanovao kod njega, a stan i hranu plaćao sam, dozvoljavajući da mi dolazi u krevet svake noći. I tako teških pet godina, senor. Pa opet, bila je to mala cijena za dom, toplo i suho pod nogama i dvadesetak dolara koje bih mjesečno slao u Boliviju, obitelji. S tih dvadeset dolara mjesečno, moja je žena školovala tri sina, kupila maleni stan i štedjela za imanje koje smo željeli kupiti.

Jednoga sam dana pred katedralom u Koelnu natrapao na ove moje zemljake, s kojima od tada stalno nastupam. Složna smo obitelj: svatko od nas četvorice imao je svog njemačkog domaćina i ‘dobročinitelja’, kojem su zapeli za oko siromašni indijanski mladići. Camacho je prvi među nama dobio ideju da ih ubijemo i pojedemo, kao u obrednom ritualu naših najljućih neprijatelja, Callahuaya, onih koji oduvijek liječe travama i povremeno jedu misionare da dobiju viziju. Ja sam svojeg jeo mjesecima, jer je bio izrazito krupan čovjek. Od tada lutamo Europom: u svakoj od zemalja ostajemo mjesecima, dok ne naučimo jezik. Preživljavamo lako, jer smo navikli na malene obroke, kišu i spavanje na otvorenom. Ponekad nam ponude i smještaj, ali izbjegavamo ljubaznost stranaca. Zakleli smo se, da je meso naših njemačkih dobročinitelja bilo prvo i posljednje ljudsko meso koje ćemo ikad okusiti.

Povremeno nas uhvati nostalgija za rodnim krajem, pa kampiramo uz rijeke. Ukrademo čamac, pa se spuštamo rijekom sve do ušća. U Rumunjskoj nas ne vole i često tjeraju iz gradova i sela, kroz koje prolazimo. Mislim da ih previše podsjećamo na njih same. Najbolje prolazimo u Češkoj i Slovačkoj, gdje nas djevojke dočekuju sa simpatijama, a djeca nas darivaju kolačima i osmijesima. Vaš kraj nije loš, jer su ljudi relativno darežljivi s novcem, ali svi očekuju nešto zauzvrat. Ili se moramo slikati s njihovom djecom, ili objašnjavati odakle smo i zašto dobro govorimo lokalne jezike. Ili, kao sada senor, osjećamo obavezu pričom se odužiti za poneko pivo, koje nam plate.

Štrecnulo me oko srca na ove posljednje riječi Indijanca. Prepoznao sam u finoj ironiji porugu i žalac, iako mu je glas i dalje bio smjeran, a ton jednoličan. Shvatio sam, da unatoč mojem prepoznavanju izmiješanih glazbi, odjeće i stilova, ipak sam u ovoj priči ja neuki Indijanac, koji ove uklete Holandeze iz Bolivije iskorištava i spušta na cirkuski nivo.

Nabrzinu sam se oprostio, zahvalivši im na priči i na mene utrošenom vremenu. Kike me ispratio, rukujući se sa mnom i opraštajući uz enigmatski smiješak na usnama: - Ne bojte se, senor! Nijednog trenutka nismo bili u iskušenju zadržati vas na večeri! Hvala vam za ljubaznost prema strancima.

Vraćam se posramljeno kući, uz čvrstu namjeru da sinovima više ne pričam priče o Indijancima i kaubojima. Previše je neistina i šablona u tim pričama. Umjesto toga, pričat ću im o sirotinjskim narodima, koji raseljeni lutaju po svijetu, za crkavicu zabavljajući razmažene Europljane. Onima, koji za krajcaru nude dašak svoje kulture, miris prašnjavih cesta u sezoni suše, nemušte znakove Chipaya, potomaka Maya, pogled na iskrzane veste od dlake ljama.

Peče me, što sam za sve to bogatstvo platio tek bijedni, ponižavajući novčić od pet dinara.
02.05.2005.
posted by Wall at 01:26 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (1) | Posalji komentar
18.4.2005
U sjeni križa

U sjeni križa

Hodam zamišljeno, zureći u pukotine na pločniku. Čudno je, kako primjećujem prljavštinu, opuške, odbačene papiriće, skorenu pljuvačku u tim sitnim pukotinama. Kao da odjednom imam rentgenski vid. Vidno mi je polje suženo na tih par metara ispred sebe, dok kao robot ravnomjerno koračam. Ne znam kuda sam krenuo. Primjećujem druge noge kako mi koračaju ususret, noge u patikama, staromodnim ženskim cipelama, modno osviještenima sa štampanim uzorkom. Cipele čiste, blatnjave, nemarno navučene na rasparane čarape. Samo svoje vlastite ne primjećujem. Ipak, podsvjesno znam, da s lijeve kaplje krv dok hodam.

Na uglu skrećem u pokrajnju ulicu, zagušenu parkiranim automobilima, kontejnerima i razbacanim smećem, koje raznosi vjetar. Stajem na naslovnicu odbačenih novina, s kojih vrište naslovi o mrtvima u Iraku, gladnima u Africi, turističkoj sezoni na Jadranu. Kao u usporenom filmu, uspijevam pročitati naslove koji promiču, čak i prvih par rečenica novinskih članaka. Ipak, koliko dugo hodam, ne znam.

Na kraju je ulice skladište. Izgleda napušteno i prazno, a kolni prilaz zatrpan je prevrnutim kantama za smeće. Očito ga dugo nitko nije koristio. Na vratima piše ‘nezaposlenima ulaz zabranjen’, ali nekako instinktivno znam, da se to na mene ne odnosi. Bez ikakvih voljnih ili svjesnih pokreta vadim iz stražnjeg džepa snop ključeva, a jedan od njih savršeno pristaje. Škriputava vrata i miris vlage sijevnu mi u mozgu kao trenutno prepoznavanje. Čega? Ne mogu se sjetiti, osim da me mirisi truleži i vlažnih zidova nepogrešivo vode kroz mračni hodnik prepun paučine, a ruke sigurno napipaju nova, manja vrata u dnu hodnika. Otvaram, a dnevno me svjetlo zabljesne iznenada, da mahinalno podižem ruke prema očima. Polako se navikavam na promjenu, upijam pogledom cijelu, poveliku prostoriju golih, išaranih zidova i prozora s razbijenim staklima. Na sredini prostorije je starinski pisaći stol i dvije stolice, jedna nasuprot drugoj. Od stola prema vratima u ravnoj crti vode krvavi tragovi, otisci cipela odaju pravilnoću da se radi o nekom, tko je znao točno što radi i gdje ide. Obaram pogled, uspoređujem krvave mrlje na vlastitim cipelama s tragovima. Poklapaju se! Sve je kao u nekakvoj noćnoj mori, dok pratim vlastito tijelo kako pristupa stolu. Za stolom otromboljeno tijelo muškarca, s glavom naslonjenom na rubu, kao da drijema, ne iznenađuje me. Ne vidim mu lice, ali instinktivno znam da ga poznajem. Ispod njega se širi povelika mrlja tamnocrvene, guste tekućine, klizi i osvaja nove milimentre poda. Nešto mi govori da je ubijen, iako vidljivih znakova nasilja nema.

- Podigni mu glavu, pogledaj ga! - zapovjednim glasom šapuće netko nevidljiv i moje ruke poslušno slijede naredbu. Ne iznenađuje me što vidim vlastito lice na nepoznatom mrtvacu. Ne pitam se, kakvom sam to čarolijom dobio dvadeset godina mlađi izgled, gustu, smeđu kosu, kamo su nestale duboke bore na čelu i oko usana. To sam ja kao mladić - kristalno mi je jasno, da ovo mora biti san, jer drugog, pogotovu logičnog, objašnjenja nema.
Letimično pregledam torzo ubijenoga – nema vidljivih rana na tijelu. Ne vidim odakle kaplje krv. Na licu je zaleđen pogled pun iznenađenja, poluosmijeh spoznaje, kao kod nekog, kome je pokazan sveti graal, otkrivene najveće tajne svijeta.

Lijeva ruka ubijenoga, stisnuta u šaku, beživotno visi uz tijelo, a između prstiju proviruje papirić. Bezuspješno pokušavam rastvoriti prste. Rigor mortis očito je nastupio prije više sati, jer šaka ostaje neotvorena. Nekako znam, da je papirić od životne važnosti. Nerado to činim, ali nemam drugog izbora. Lomim mrtvacu prst po prst, a zvuci prelomljenih kostiju odzvanjaju praznom prostorijom kao pucnji. Možda ustvari čujem zvuk nastao prije, zarobljen u nekom drugom vremenskom kontinuumu? Pucnje, koji su nepoznatom muškarcu s mojim licem prekratili život? Šaka se polako rastvara kao cvijet i papirić ispadne na pod, ravno u ljepljivu skrletnu tekućinu. Saginjem se, uzimam ga, otresam zgrušanu krv.

Na papiru su samo dvije riječi: ljubi, ljubim.

Pokušavam dosegnuti smisao tih riječi, dok moji koraci odzvanjaju hodnikom na povratku. Svježi me zrak ulice i zvukovi velegrada vraćaju iz obamrlosti. Satima hodam, naizgled bez cilja, iako me noge precizno nose prema najvećem gradskom groblju. Bez muke pronalazim aleju, parcelu i grob. Na nadgrobnoj ploči piše “Ljubim, ljubi”. Nema imena, godina, ožalošćenih. Ne čudim se ničemu. Odjednom su mi noge od olova. Moram sjesti, odmoriti se. Po uvijek užurbanim grobnim alejama, žamoru posjetilaca, cvrkutu ptica i zvonjavi zvona kapelice pada neka čudna izmaglica. U njoj ja vidim sve, a mene nitko. Opružit ću se pored humke samo malo, tek da odmorim umorno tijelo. Grob nema križa, već samo kamenu ploču s te dvije enigmatske riječi, a ja grlim hladni kamen i tonem u olovni san bez snova.

Iza aleje čempresa Golob recitira ‘U sjeni križa’.

Pitam se - kome?
18.04.2005.
posted by Wall at 01:30 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
13.4.2005
Volim što volim

Volim što volim

volim te kad pričaš kao navijena. kad ushićeno praviš planove za nas dvoje, kojima su drugi već odavno uredili život. zazidali u prvih deset petoljetki. bacili ključ i otišli za svakodnevnim poslovima.znali su da ima bića, koji iz nacrtanog kruga ne znaju pobjeći. ne mogu. volim kad oduševljeno pričaš o nevažnim sitnicama. kad ti se obrazi zažare, oči usjaje, a riječi sustižu jedna drugu, prevrću se preko glave kao ždrijebe koje tek uči hodati. volim kad nehajno vraćaš majicu ispod rubova traperica, dječački obučena, ne mareći što netko misli o tvojem oblačenju.te majice uvijek djeluju tako ženstveno. zamišljam kako izgledaš u iznošenoj pidžami, s dječjim motivima medvjedića ili ivančica. kad na krevetu nemarno jedeš čips, prosipaš mrvice po plahtama i vraćaš naočale za čitanje, koje ti povremeno skliznu do ruba nosa. volim te naočale, obične, jednostavne, nepoznate marke i porijekla. volim strast kojom se predaješ malim stvarima. običnim olovkama i gumicama. razbacanim knjigama posvuda. volim tvoje prste, nokte bez laka, dječje, male šake koje odlično idu uz smeđe oči, dok se pretvaraš da ne viriš, a ja negdje skrivam posljednji komad čokolade.volim kako ti se boja glasa promijeni dok razgovaramo, dobije neke niže, čulne tonove, koje valjda samo moje istrenirano uho čuje. nešto kao psi i niskofrekventni tonovi, nečujne zviždaljke. to mi je jednom objašnjavao prijatelj. nisam mu vjerovao. do tebe. u tebi nema ni zrnca koketnosti, niti klasične ženstvenosti. možda baš to volim. pitam se, je li to znak da se podsvjesno plašim žena? ili to iz mene ipak govori iskustvo gole kože i opekotine, koje nisu vidljive golim okom. volim kad se strastveno prepiremo oko gluposti. ti tvrdiš da su bolji pljesnivi sirevi, a ja ih žestoko napadam. kažem, pljesnivo je pljesnivo. izvlačiš Pasteura, pasterizacije i peniciline, ali ništa ne pomaže. ja sam za polutvrde, argentinske, koji dolaze s pampa. ili baby edamere, napravljene od mlijeka malene teladi. hahaha, smiješ se, baš duhovito, ali ti kravu ili tele uživo niti nisi vidjela. zašto svinje imaju utičnicu na nosu, pitala si mamu još kao mala. odlutao sam. nabrajanja me uvijek iscrpe. da zaključim: volim sve na tebi. a posebno, volim što volim.

13.04.2005.
posted by Wall at 01:31 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
8.4.2005
Black Magic Woman

Black Magic Woman

Lutam bezvoljno ulicama. Prosjaci i redovni žicari, koji me znaju kao bolećivog i darežljivog, odjednom me izbjegavaju u širokom luku. Izgledam čudno. Majica poderana na rukavu, mrlje od kečapa na lijevoj strani grudi. Pogled koji bludi preko krovova zgrada, nekud kroz prljavosive oblake našeg grada. Daleko iza, iza horizonta.

Već danima sam u ovom čudnom limbu, bez volje, vlastite svijesti, potrebe da se vratim obitelji, poslu, dnevnim obavezama, koje su mi nekad tako puno značile. Organizirani život, red u univerzumu, kojim sam donedavno vladao. A danas, ja sam guščje pero na vjetru, vlat trave koju povija iole slabašni povjetarac.

Presudan je bio odlazak na taj buvljak, u potrazi za antiknim stvarčicama za moju kolekciju. Ja, naime, skupljam starine i knjige, onako, bez reda i mjere, za vlastito zadovoljstvo i svoju poveliku zbirku na tavanu zajedničke zgrade u kojoj živim. Nađe se nedjeljom raznih čuda, kod raznih čudaka. Međutim, te prošle nedjelje desilo se nešto čudno. Zastao sam kod nemarno odjevene djevojke u ranim dvadesetima, sitnih šaka i smeđih, tužnih očiju. Stajala je ispred hrpe krame i nešto knjiga koje je prodavala. Ličila mi je na Profesorovu kćer iz Papićevog Izbavitelja. Nešto me privuklo tim očima, zastao sam i stupio s njom u razgovor. Ispalo je, da nije odavde, i da nema bogzna što ponuditi, osim par knjiga i malene kutijice od alabastera, s čudnim travama i crnim prahom. Tvrdila je, da trave imaju posebne moći i da prstohvat praha na nečiju ruku može tu osobu zauvijek vezati uz onoga tko je poželi.

Nasmijala me prostodušna seroiznost djevojke, uvjerenje, koje joj je izbijalo iz očiju, da govori istinu. Odobrovoljen, odlučio sam kupiti par knjiga, koje je prodavala za sitne novce, nevrijedne spomena. Dok sam listao već požutjele korice poluraspadnutog 'Proljeća Ivana Galeba', ona mi odjednom ponudi da će mi kutijicu i prah pokloniti uz kupljene knjige. Nisam znao kako odbiti, pa sam poklon nespretno uzeo zajedno s knjigama. U taj se tren kutijica prevrne i prah se prospe po našim rukama. Trgnula se kao opečena i žustro je ruku počela brisati o rub suknje. Obuzela me nelagoda, jer je izgledala istinski uplašena.

- Ne bojte se! Oženjen sam, u godinama, imam sređen život i ne pada mi na um bez razloga se zaljubiti u nekog na buvljaku - ironično sam rekao, želeći je oraspoložiti. Ali, moj je loš humor šuplje odzvanjao, dok je ona, ne gledajući me, žurno skupljala svoje stvari na odlasku.

Kod kuće sam požurio ispričati ženi što mi se dogodilo. Slegnula je ramenima i samo promrmljala - Naši se strahovi nakraju uvijek obistine! Nisam imao pojma na što aludira.

Prvi su znaci, međutim, da se sa mnom nešto čudno dešava počeli već sutradan. Listajući tu Desničinu knjigu sa buvljaka, neprestano sam pronalazio potcrtane citate o smrti, umiranju, transformaciji, vilenjaštvu. Znao sam otprije da je to knjiga o bolesti, introspekcija čovjeka i njegovog života kroz vizuru bolničkih dana, ali nisam mogao razumjeti potcrtane citate i moju nepogrešivu sposobnost da knjigu otvorim uvijek na istoj strani. Iako je sama knjiga bila bez mirisa, osim plijesni, vlage i prašine, same ruke počele su mi odjednom čudno mirisati. Koliko god ih prao, miris se nije gubio. Sve me to opsjedalo i počeo sam već pomišljati da me prodavačica s buvljaka urekla na neki način, bacila čini vudu rituala na moje ruke i knjigu, koju mi je prodala.

Nakon par dana sve je postalo neizdrživo. Boje su mi se prelijevale, pogled nisam mogao fokusirati, a koža ruku me počela svrbjeti i peći. Prao sam ih nebrojeno puta u raznim otopinama, tekućim sapunima i lužinama. Uzalud! Već me počela opsjedati suluda pomisao da ih natopim benzinom. Pokušavao sam odagnati tu budalastu ideju, sluteći nekako da je odatle do paljenja šibice - samo maleni korak u ludilo.

Jedna od nuspojava, koju sam ubrzo otkrio, bila je sumanuta potreba za telefoniranjem. Njoj, toj djevojci, kojoj nisam znao ni ime ni telefonski broj. Zatim prijateljima, koje davno nisam čuo, pa dalekim rođacima, koji su desetljećima prije prestali mariti za mene. Potreba da nazovem neki broj, oslušnem dah s druge strane žice, izgovorim 'halo', koje se uz jeku odbija u iskrivljenoj boji vlastitog glasa......sve je postajalo opsesivno.

Na kraju više nisam mogao izdržati. Prekjučer, u pola sjednice vijeća čiji sam predsjednik, naglo sam ustao i počeo svlačiti sako i košulju, na zaprepaštenje prisutnih. Tek kad sam skinuo teški zlatni sat, poklon guvernera banke za uspješnu suradnju, osjetio sam olakšanje. Okrenuvši se na peti, bez pozdrava sam išetao sa sastanka, ostavljajući kolege u nevjerici.

Od tada nisam spavao, jeo, otišao obitelji. Lutam ulicama, prolazim ispod mostova, zagledam u lica prolaznica. Nadam se, da ću pronaći tu čudnu djevojku, koja mi je prodala knjigu i priču, poklonivši mi pritom kutijicu praznovjerja i prstohvat ludila. Želim joj pogledati u oči i upitati je, osjeća li se isto ovako čudno kao i ja? Svrbe li i nju ruke, na koje nam je pao crni prah tog nedjeljnog prijepodneva? Pitao bih je, da li mi je prodala komadić paranoje, ili otvorila oči? Pokušava li to ona od mene, uspješno uklopljeni kotačić Velikog plana, napraviti vraga? Čovjeka kamenog srca? Ili, možda, slobodnog čovjeka?

Sjedim na klupi u parku. Prekoputa, iz obližnjeg kafića, čuje se glazba, a ja odjednom shvaćam da svira ona stara Petera Greena, ' Black magic woman'.

08.04.2005.
posted by Wall at 01:31 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
29.3.2005
"As Time Goes By" (Balkan-way)

"As Time Goes By" (Balkan-way)

Kako ono ide ‘As Time Goes By’? Dok ekranom dominira unjkavo-kenjkava Bogie faca, žutijeh zuba, nazalnoga glasa (Play it again, Sam), nakrivljen šešir, ruka s prstenom pečatnjakom, pogled koji lijeno klizi po zadimljenom lokalu?

jebešmisve, isto ,sve je baš bilo isto kad je Miralem emigrir'o, bjež'o iz Sarajeva, za 200 maraka preko veze otiš'o u Nađkanjižu u Mađarskoj, neki izbjeglički logor, vodili volonteri neki iz Amerike, ja pomag'o toj curi da nabavi Miralemu dokumente;

unutra jad i čemer, svako veče iste face, čekaju vizu, da ih pripuste u te njihove lijepe, daleke zemlje; Miralem tražio Ameriku, jebiga, nije znao da će završit na Aljasci, a ne u Kaliforniji, kako je to on meni prič'o;

uglavnom, gostiona k'o iz Kazablanke; svi čekaju da nekud odu; nije bilo Sama, nego je neki raštimani džuboks zavijao neke ljige, nešto kao “16 žutih ruža, tata će ti dati,oooooooooooh”; užas; sumrak; i onda dolazi taj švercer s lažnim potvrdama da smo iz ratom zahvaćenih krajeva, preduvjet za vizu; napili smo se ko mile majke; Miralem se i sad, 8 godina nakon toga još ponekad žali na glavobolju, kaže da mu je iz tog izbjegličkog kampa i pijanke sa mnom;

velim ti, prava Kazablanka. samo jebi ti to, nije bilo Ingrid, a ni Isabele Rosellini. al mi, dok živim, neće trebati akordi, da čujem il odsviram u glavi As Time Goes By.

-------
You must remember this
A kiss is just a kiss, a sigh is just a sigh.
The fundamental things apply
As time goes by.

And when two lovers woo
They still say, "I love you."
On that you can rely
No matter what the future brings
As time goes by.

Moonlight and love songs
Never out of date.
Hearts full of passion
Jealousy and hate.
Woman needs man
And man must have his mate
That no one can deny.
It's still the same old story
A fight for love and glory
A case of do or die.
The world will always welcome lovers
As time goes by.

Oh yes, the world will always welcome lovers
As time goes by.
--------

sad živim u Kanadi, predaleko od topline, presjeverno od srca. nema dana da se ne sjetim Casablance, Ingrid, Sarajeva, Osijeka, Rijeke, Pule. Izgovorim naglas imena gradova, u mislima zagrlim uspomene i slike. Sretan sam.

29.03.2005.
posted by Wall at 01:35 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
29.3.2005
Corazon Forte ™

Corazon Forte ™

Budim se sporo i teško, baš kao i svakog radnog dana. Budilica još nije zazvonila, ali moj unutarnji sat zna da je vrijeme ustajanju. Polako se protežem, pružam noge do ruba kreveta. Osjećam pod nožnim palcima nešto hladno, mekano i ljepljivo, nešto što na dodir pulsira. Odjednom mi adrenalin glavu oblije vrelinom, a jeza širi zjenice. Naglo povlačim noge, u strahu odbacujem prekrivač, a oči užasnuto skeniraju dno kreveta. Palcem i kažiprstom lijeve ruke povlačim prekrivač preko ruba. Slika, koju vidim, iz jefitinih je horor filmova B produkcije: komad okrvavljenog mesa, što sliči na ljudsko srce, vibrira u ritmu srčanih otkucaja! Ne mogu vjerovati vlastitim očima. Mislim da još uvijek sanjam. Snažno se uštinem za nogu, jauknem od boli, a u taj se čas oglasi i budilica s noćnog stolića. Izgleda da sam budan i da se netko gadno našalio sa mnom. Moja poslovična radoznalost i sklonost bizarnome ipak pobjeđuje vlastitu gadljivosti i strah od nepoznatoga. Očito da se radi o ljudskom srcu, jer prepoznajem oblike, klijetke i arterije, baš kao na prvoj godini medicine. Uzimam radoznalo to pulsirajuće srce u ruke, začuđen što se kontrakcije nastavljaju bez ikakve logike i razuma. Čini se živo i savršeno u svojem stezanju izvan nečijeg tijela. Držim ga na dlanu kao opčinjen. Osjećaj nadrealnog prevladava i kroz glavu mi više ne prolaze misli poput ‘kako’, ‘zašto’, već – ‘otkuda’. Čije je to svježe iščupano srce i što radi u mojem krevetu?

Ustajem, odlazim u kupaonu, stavljam srce na perilicu rublja. Perem ruke, neprestano pogledavajući u ogledalo. Srce savršeno kontrahira, otkucava nečiji život, izvantjelesno i izvanrazumski. Bacam pogled na sat – debelo kasnim! Na brzinu perem zube, oblačim se. Odustajem od brijanja, premalo je vremena. Razmišljam je li pametno ostaviti to nepoznato srce u ovoj neurednoj kupaoni. Može li doći do infekcije? Hoće li od kontrakcija pasti na pod? Krajičkom uma okrznem ideju, da je srce nekome uzeto, oteto, izvađeno i da je taj netko sigurno mrtav. Možda se radi o zločinu iz strasti, ili poludjeloj domaćici, opsjednutoj vudu ritualom? Trebao bih potražiti i tijelo ubijene osobe – možda je zločin izvršen u mojem stanu. Uostalom, srce obično nije daleko od vlasnika i domaćina.

Jurim u lift, putem vežem kravatu, dok aktovkom žongliram pod pazuhom. Moje savršene cipele, u kojima se obično ogledam putem, ovog su puta bez sjaja. Trljam jednu, pa drugu, o stražnji dio nogavica hlača. Otključavam automobil, bacam aktovku na suvozačko sjedalo, startam motor i naglo dodajem gas. Stopedeset konja Volvoa poslušno juri prema odredištu, neboderima u centru grada. Na semaforu treperi žuto i jače pritiskam gas, dok motor urla omiljenu oktansku budnicu. Odjednom udar tijela o haubu, kao kad na šumskom putu okrzneš neku sitnu životinju. Ne stajem, nemam vremena. Uostalom, otkud životinje usred Zagreba? Stižem na posao, putem vadim fasciklu s dnevnim redom sastanka na koji kasnim. Da, neugodno. Danas treba otpustiti desetak ljudi iz Odjela nabave. Štednja, downsizing, cest la vie! Kolegij čeka samo na mene, kava je već popijena i žamor glasova utihne mojim ulaskom.

Dobro jutro, počnimo, napamet govorim brojke, statistiku. Projekcije, planovi, blabla, poznato i prežvakano štivo. Ovo sam već radio i govorio još prošli tjedan, kad je restrukturiranje tvrtke otpočelo. Negdje u pozadini mozga, pritajena pomisao na okrvavljeno ljudsko srce i njegovog nesretnog vlasnika proleti mi mislima. Da nije onaj pisac s trećeg kata? Ili švercer cigaretama, što stanuje u potkrovlju? Svejedno mi je, osim blage radoznalosti da saznam ime i sudbinu vlasnika.

Sastanak završava, odsutno primjećujem suspregnutu ljutnju i zabrinutost većine prisutnih. Šefica Nabave izgleda uplakano. Ljudi su danas preosjetljivi.

Tražim od tajnice da me spoji s mojom bivšom. Sjetio sam se da očekuje alimentacijski ček, koji nisam poslao. Halo, govorim u slušalicu, moj odvjetnik tvrdi da si ostala bez posla jer piješ. Misli da imamo osnove žaliti se na sudsku presudu. Mislim da od alimentacije neće biti ništa, jer ako piješ sada, sigurno si to činila i u braku. Možda si me i varala, ne znam. Kad razmislim, to je moguće, još prije sam mislio da mi sin uopće ne sliči. Koji je on sada razred? Da, moj odvjetnik će te nazvati. Spuštam slušaslicu, zadovoljan kako sam smireno podnio neugodni razgovor. Uopće se ne uzrujavam, kako sam nekad znao. Niti jednog povišenog tona, bez ikakvog uzbuđenja, kao da govorim o vremenu. Sjajno.

Pogled mi privlači hrpa neotvorene pošte. Uzimam perorez, energično povlačim. Krv pošprica stol. U k.urac! Tražim maramicu da zaustavim krvarenje, Začudo, ništa ne boli. Zamotavam posječeni prst, tražim alkohol za dezinfekciju. Radoznalo promatram duboku posjekotinu, opipavam je. Ne boli, ne pulsira. Bit će, da sam sinoć popio više nego je dovoljno za lokalnu anesteziju.

Možda biste trebali do liječnika, govori tajnica. Idem radije doma prileći, odgovaram odsutno i oblačim kaput. Na parkiralištu tek sad zamjećujem da mi je prednji lijevi blatobran ulubljen i krvav. Životinjia koju sam udario mora da je poveća. Ne razmišljam o tome previše, iako mi u podsvijesti kucka pomisao da bi to mogao biti i neki pješak.

Ipak, jedino što me istinski zanima jest, čije je srce i otkud u mojem krevetu. Otključavam stan, razvezujem kravatu i bacam je još u predsoblju. Idem ravno prema kupaoni. Hoću li se upravo probuditi i ustanoviti da su jutrošnji događaji samo san? Otvaram vrata i gledam prema perilici rublja. Srce je još tamo, a ispod njega tamna mrlja krvi polako curi na pločice. Ono i dalje pulsira, naizgled samodostatno, kao vatreni organ neke mitske kreature iz paralelne dimenzije. Uzimam ga u ruke i razmišljam, je li i moje vlastito ovakvo? Suluda ideja polako dobija obrise. Otkopčavam košulju na grudima. Što ako je to moje vlastito srce? Petljam s gumbima na košulji, Prsti ne slupšaju. Skliski su. Ljepljivi, Nespretni. Ne žurim se previše. Osjećam da bi za mene bilo najbolje da se probudim. Odlažem srce, prestajem se raskopčavati. Štipanje za obraze ne pomaže. Potrebno je nešto drastičnije. Ohrabren spoznajom da jutrošnju posjekotinu nisam ni osjetio, uzimam najveći kuhinjski nož. Mislim da ću si ga zabiti u lijevu stranu grudi, tek da se osvjedočim da ispravno sumnjam. Nekako znam da mi neće biti ništa.Da si time ne mogu nauditi.

Ako nemate srce, ako niste živi, malo krvarenja vam neće nauditi.

29.03.2005.
posted by Wall at 01:33 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
29.3.2005
The First Time (Ever I Saw Your Face)

The First Time (Ever I Saw Your Face)

Play Misty for me - rekao sam prigušenim glasom u zadimljenoj prostoriji, dok je jazz laganica odzvanjala prostorijom. Robertin nazalni južnjački glas milovao je zrak, uspavljivao kao eterom natopljena krpa preko Donninih usta. Mirisi polja pamuka i močvare Virginije i North Caroline isparavali su te 1971. kao nikada do sada. Miss Mills, probudite se! - zvao sam, lagano je pljuskajući po obrazima. Uzalud, nije se odazivala.

Režirao sam svoj prvi film, policijski triler, gdje se radnja događala oko Monterey jazz festivala. Trebali smo imati vruću ljubavnu scenu, Donna Mills i ja, ali ona se opet napila i lelujala prostorijom. Oči su joj bile poluotvorene, kapci s prekrasnim, dugim trepavicama teški i pospani. Još jedna neuspjela scena. Previše cuge, tableta i nostalgije, koja je izvirala iz glasa barske pjevačice.

The first time, ever I saw your face…

Roberta se smiješi preko podija, a njezin Motown glas rastapa izmaglicu i alkoholne pare noćnog kluba. Donna posrće prema ženskom toaletu, dok snimatelji i tonmajstori nervozno brišu znoj i namještaju opremu. Još jedan neuspjeli pokušaj ključne scene.

Čekam pred vratima wc-a, čujem Donnino povraćanje iznutra. Obuzima me spokoj. Palim cigaretu na već poluugasli opušak. Razmišljam o Roberti. Njezine pune usne, tamne, pomalo tužne oči plaše me i privlače istovremeno.

The first time, ever I saw your face… Kad me pogleda preko svih barskih stolova i stolica, blago isturi bradu i nagne glavu, kao da poziva u zagrljaj. Roberta je ukrala mjesec i zvijezde s neba, koje sad visi prazno, opustošeno nad nama. Glas joj na drugoj strofi podrhtava, baš kao ptica iz pjesme, uhvaćena ptica na dlanu.

Mislim da od snimanja vruće ljubavne scene s Donnom danas nema ništa. Ona bi još i bila u stanju, ali ja ne. Ne više, nakon što me Roberta, već treći put zaredom, s istom nježnošću obavila svilom svojeg glasa. Glas, kao ruke od pamuka, kao prohladni saten Juga, koji rastapa glečere.

The first time, ever I saw your face…

Donnu sređuju šminkerice na setu, ona popravlja frizuru i briše krajičak usnice. Kako bi bilo da sad probamo onaj poljubac? – kaže maznim glasom, koji odzvanja šuplje, izvještačeno, kao da prodaje osiguranja ili nešto drugo nevažno i nepotrebno.

Gledam prema Roberti. Sklopljenih očiju, obrglivši vlastita, gola ramena, šalje mi poruke ljubavi. Osjećam se totalno promašeno. Moj redateljski prvijenac, koji je trebao ispasti detektivski film noir, pred mojim se očima pretvara u ljubavni trokut.

The first time, ever I saw your face.

Razmišljam o dodiru Robertine kože, načinu na koji se potpuno predaje dok pjeva. Zabaci glavu, poluotvorenih usta, ispusti tek maleni uzdah i ……. tada držim cijelu zemaljsku kuglu na dlanu.

Donna me promatra. Žene imaju tu mačkastu intuiciju, koja ih čini tako superiornim bićima. Na drugoj strani seta, moja žena sve promatra sa strane, sjedeći uz sam rub scene. Glavni kamerman sa užasom primjećuje naše poglede koji rigaju unakrsnu vatru. Prekasno. Roberta i ja se preko podija promatramo kroz trepavice. Donna, koja konačno sve shvaća i razumije, odnekud ispod haljine vadi damski pištolj sa sedefastom drškom. Kroz slow-motion moja razgoropađena žena gnjevno podiže redateljsku stolicu, u namjeri da me opali po glavi. Jedan je bodyguard koljenom pritisnuo grudi Robertinog poludjelog vjerenika. Prvi asistent režije uzalud stišava jazz band, koji opušteno uživa, svirajući varijacije na glavnu glazbenu temu. Usporeno, kao ispod površine, pružam ruke prema Roberti.

Miss Flack! – govorim uljudne riječi, koje odjednom zvuče lascivno, kao poziv na razmjenu vrelog daha, zvonki sudar zuba u vrelini poljupca.

Odnekud, pucanj čepa na šampanjcu prigušeno odjekuje. Otkud slavlje, kad scenu nismo uspjeli snimiti? Razmišljam, dok rastreseno rukom razmazujem lažnu krv, koja kaplje s moje košulje na prljavi barski pod. Kako je crvena!- razmišljam u čudu, dok posrćem prema Robertinim punim usnama, koje me privlače u praiskonskom zovu.

The first time, ever I saw your face.
29.03.2005.
posted by Wall at 01:32 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar
14.2.2005
Valentinovo u Đurđenovcu

Valentinovo u Đurđenovcu

Vi možda ne znate gdje je naš gradić, ali je Đurđenovac poznat već odavno. Naročito nama, mladima Đurđenovca, kojima je slavonska šuma, drvno-industrijski kombinat i srednja šumarska cijeli naš svijet.

Otkako je onaj propali režiser Izvrdoljak napravio ono poetsko sranje of filma o Slavoniji, ponekad me stid priznat da sam iz Đurđenovca. Jednom sam se našao s curom u intimnom trenutku, na salašu i tad ona izvali: “Joj, Stipane, tvoja tamburica u srce me dira!” Mislim da mi nikad u životu nije bilo tako neugodno. A samo sam htio jebat. Dobro, zabrazdio sam. Ovako stvari stoje.

U Đurđenovcu je život zamro još tamo 1990-tih. Od rata naovamo, nema vam kod nas nit’ kina, nit’ zabave, nit’ kazališta. Sve što imamo jebena je šuma, pilana, drvna industrija, cjepanice.

Al odnedavno, Hrvatska Demokratska Ženska Zajednica aktivna je u našem malom gradu. Kako su se - što bi mi ovdi na selu rekli ad hoc (ili još češće: Hic Rodus, hic salta! ) – osnovale nabrzinu, radi lijepljenja tisuća plakata naše Suzane Mančić zvane kao ‘kosorka djevojka’, nakon izbora ponestalo im programskih aktivnosti. Pa su žene smislile odličan plan: organizirat će zaljubljivanje, proslavu dana istog i podizanje kvalitete života u Đurđenovcu. Tako su nam jučer osvanuli plakati, koji pozivaju na proslavu Valentinova vatrogasno-lovačkom zabavom u Društvenom domu.

Naslov je bio “Valentinovo na lovački”.

Ja sam se odmah počeo spremati: čisto donje rublje, novi paketić kondoma (s 3 okusa), hitni tečaj plesa kod teta Anke. Od lege sam nabavio jeftino 1 duvan marice, ako šta bude od seksa, da kasnije zapalimo, ona i ja, kako to već ide na filmu. Želio sam sve da bude baš filmski.

Tu sam curu odmah zapazio, jer je izgubljeno zvjerala pogledom pred ulazom, baš kao i ja. Očito je bila sama, il friško ostavljena. Priđoh joj, rekoh bog i hvaljen Isus, kako je to već običaj kod nas na selu i razvezemo priču. Ispalo je, da je u gostima kod rođaka, da inače živi u slobodoumnoj i liberalnoj Dalmaciji (Opa! pomislih, bit će tu seksa zasigurno!). I tako uđosmo kao par, sjedosmo blizu furune il’ peći kako to neki vele i odmah skinemo šalove, kape i rukavice. Vidim ja, ženska se odmah skida, lako i bez prenemaganja. Mislim opet, super! Bit će i seksa i petinga i maženja i paženja. Pričali malo, došli i apetajzeri, hladna predjela, tj. čvarci i švargle. Jede, kao da nikad svinjetine u usta nije stavila! Mislim se ja, možda joj vjera brani gice u usta stavljat, možda kod kuće jede nešto košer, il vitamninski, ko Cher, ili samo ovčetinu nedajbožeisvisveci, pa sad nadoknađuje. Al nije. Cura samo ima zdrav apetit! Jelo se, pilo, i “Vatrogasci” bili, mislim nije ništ’ gorilo, samo su dečki svirali. Onda neko muzikašima nabacio da opale neku našu, domaću, pa se svirala Ceca i Zorica Brunclik, pa onda Đej i svi veliki hitovi. Al, ne lezi vraže, bilo tu i branitelja, pa zabranili. Kao, to je neprijateljska muzika. Pa kako muzika može bit - neprijateljska? Pitam ja jednog, jel’ daso, jel’ i Wagner neprijateljska muzika, znaš, onaj Švabo? A on kaže: “Švabe su uvijek bili na našoj strani. Živijo Genšer!” I tako, slušamo mi domaće stvari iz Hercegovine, sa Zmijanja i to. Al’ nema veze.

Ova se cura rastopila u mojim rukama, pleše, na mene nalegla, a sise joj, da prostite, stisnule mi reklu da mi je sve vruće. Uf, kažem, ajmo se malo skinut, ovdje je pakleno. A ona isto crvena u ilcu, iako joj ruke led ledeni, pa kaže: “ Važi!” I tako, otišli mi u skladište do dvorane, skinuli se i onako, nastojećki, dobro izjebali. Jadnici u početku bilo hladno za stajat na betonu tog skladišta, pa sam je podigao, i držao tako jedno vrijeme. Uglavnom, bilo je odlično! Svršila je barem pet-šest puta, jer je najmanje toliko puta zajauknula, onako jako, kao kad se nabiješ na hrđav čavao, jebo ga đavao! A možda se i jest nabola, jer u tom skladištu ima svakavih dasaka s čavlima. Da ne duljim (jer me još ruke bole), obukli se mi, kako smo znali i umjeli u mraku i hajd‘ sad na zabavu. Uđemo, a tamo ples naveliko. Još braca na mikrofon najavljuje, da slijedi Ples srdaca, za Valentinovo, a glavna nagrada - vepar!!! Znam, čudite se: u vašem gradu nema tako bogate nagrade. Eeej, cijeli vepar! S krznom, kljovama i sve! Pa sam odmah zamislio krzno, kako ponosno visi kod mene u vikendici, na salašu, a ja podvaljujem priču, kako sam ga golim rukama zadavio!

Idemo plesat, velim maloj, a ona sva crvena i sretna očito (jer se stalno smješkala i popravljala kosu) uzme me za ruku i na podij. Samo, pazi, velim joj, pametno i tehnički besprijekorno, jer ti kod nas u Đurđenovcu svi znaju plesat pa je nagradu teško osvojit! Pitam je još, jel’ gledala Paklenski šund i Travoltu. Da mi onako moramo plesat, ona ko Uma, a ja ću već lako. Išao sam ja u disko već krajem sedamdesetih i Briljantin gledao!

Plešemo ovako, onako, piruete i sve. Cura odlična, pametna, ima ritma. Nije me više od dvaput nagazila, a i ja sam pazio, jer je imala tanke cipelice. Sigurno sad mislite da smo osvojili vepra. Al nismo, nažalost! Nekom su ga mućkom dodijelili gradonačelnikovoj ženi. Tobože, ta najbolje pleše! Koja glupost! Istina, ta najbolje puši i barem pola mojeg šora to može potvrdit, al za ples je truba! Nepravda, graknem ja! Idem do sudaca, mamicu im potkupljenu! A ova moja curica sve širom oči i čudom se čudi: i vepru, meni, sucima..baš svemu. Al vidim da je ponosna na mene, hrabar sam, dobar materijal. Jer, curi je gadno ak’ je dala slabiću i kukavici. To geni imaju posla, jer žene traže jake mužjake koji će ih oplodit. Dobro, ne baš uvijek oplodit, al znate na što mislim.

Na kraju, iznenađenje večeri! Milan, predsjednik lovačkog društva, za ovu je priliku izvadio jednog svojeg vepra iz zamrzivača i daje ga na tombolu! I da ne duljim, šapnem i ja neku Milanu (oženjen mojom rođakom) i voila! Moj broj na tomboli izvuku! Vepar, cijeli cjelcati! Jedino gad nema krzno, kaže, bacio, a kljove već poklonio Milki.

Tako sam nakraju ipak imao sreće. Bilo je seksa, mesa i odojaka, a pao i vepar. Što kaže moj prijatelj B.Ćopić: “ …I divlja svinja pade ko kruška, smače je zimus lovačka puška…”.

Jedino još Milku da navabim da mi dadne kljove!
14.02.2005.
posted by Wall at 01:34 | in:
Permalink | obavesti prijatelja | Komentara (0) | Posalji komentar