23.12.2004
Kako je Garinča ukrao Božić

Kako je Garinča ukrao Božić

Mi, zaposleni u našoj maloj firmi Konzalting i financije d.o.o. crnčimo i teglimo kao magarci dvanaest mjeseci godišnje. Mislim, zaozbiljno! Bez godišnjih odmora, osim tri dana u svibnju ili rujnu – zaboravite na more preko ljeta – bez plaćenih prekovremenih, bez pauze za jelo. Sendiče nosimo od kuće, zamotane u masni debeli papir, da parizer ne pusti na grafikone i tabele. Ukratko, radimo ko Crnci i Kinezi zajedno, za naše bolje ‘sutra’ i obećanu božićnicu od 400 kuna (pola u bonovima za hranu u gazdinom špeceraju na ćošku). Ipak, ne gunđamo, ne žalimo se, ne pišemo anonimno sindikalnoj povjerenici (dobro, Ivan je pisao jednom, ali ga je gazda brzo otkrio i izbacio kao tehnološki višak).

Kažem, složna smo i sretna firma, pa zato plaća i prije petnaestog u mjesecu kapne (u 2 dijela). Ponosno kažem da skoro tri tisuće kuna većina nas dobije za pišljivih 26 radnih dana u mjesecu. Divota!

Ali, kako se Božić približava, nestrpljivi smo. Naročito mi, stari radnici. Većina nas s djecom već je unaprijed tih 400 kuna božićnice i potrošila, a lova i bon nikako da sjednu. Nije stvar do obračunarki, nije, vjerujte! One su marljivo na rastere sve to već unijele i proknjižile, a na jedinom (gazdinom) PC-u i gazda u nekom programu “Word” imena naša otipkao velikim, debelim i sretnim slovima.

Ali od božićnice još ništa.

Čistačica Smilja, kao najhrabrija u našoj firmi, jučer se direkt i gazdi obratila, te ga pitala onako, uglavu, da šta je to s novcima.

I gazda veli – virus! Da mu računalni crv srušio tu bazu podataka i taj virus u PC-ju mu pojeo našu listu, imena, iznose, sve. Još dodaje, da su programi za zaštitu od tih bjelosvjetskih virusa jako skupi, a naša je firma mala i štedljiva. Ti se programi prodaju za više od 2 kompjutera, a da on povećanje od 100% sredstava za informatiku ne može uplanirati za 2005. Nama je jedan PC ipak dovoljan!

Gazda još misli, da je nepoznat netko, ali domaći, možda taj virus donio od kuće, sa stočnog sajma ili bogzna odakle i da bi trebalo provest internu istragu u firmi.

Meni je, recimo, jako sumnjiv onaj Garinča iz Valpova. Da, onaj, što je lud za nogometom i svako svjetsko prvenstvo sluša na malom tranzistoru s dugačkom štap-antenom. Mislim, i ja volim utakmice, ali taj Garinča je posebno zaluđen. Obožava Brazilce i kaže da će mu se prvo dijete zvat Pele. Koji užas! Garinča je i inače sumnjiv tip. Nikad ne daje po deset kuna, kao svi ostali, kad je nekom rođendan, a pojede pola kolača na proslavi. Mrzovoljan je i stalno prigovara, da smo jedina firma koja prima plaću u dva dijela, dva mjeseca unatrag. To sigurno laže! Ja sam u novinama čitao, da ljudi rade i po godinu-dvije bez plaće. Ipak nama gazda redovno uplaćuje, čak i penzijsko.

Taj Garinča još mrzi pjevanje božičnih pjesama, koje nam je gazda genijalno predložio još od početka rata. Mislim da nema toga, tko ne osjeti božićni duh i blaženstvo, kad na Božić svi radnici naše firme izađu na dvorište, zagrle se i pjevaju ’Tiha noć, sveta noć’. Mene uvijek prođu trnci! Nekad sam danima ko zaleđen i sav u nekom zanosu.

A evo i zašto je Garinča ove godine osumnjičen za taj virus. On, naime, jedini u našoj firmi, jako šmrca i kiše! To mora imat veze s tim virusom, jer obična prehlada i kašalj je potpuno drugačija. Valjda znam, jer je imam skoro svakog Božića.

I tako nam ove godine izgleda neće Božić-Bata pokucat na vrata!
Prokleti kompjuter, prokleti virus!

Prokleti Garinča, koji nam je ukrao Božić!
23.12.2004.
15.12.2004
BITI U LJUBAVI- Post Mortem

BITI U LJUBAVI- Post Mortem

Djeco, ja sam velik ljubitelj slikarstva. Kad god mi vrijeme dopusti, između dvije teške operacije čeonih režnjeva i područja amygdale (jebem vas neupućene: amygdala, amygdaloideum is believed to play a key role in the emotions), odlazim u jedan obližnji atelier da se opustim, gledajući mazarije.

Tako sam jednog dana, u svojim najboljim suede shoes od trista eura, otišo na pola sata čik pauze da buljim u platna. Ulazim ja tako, tresem čik cigarete okolo, pazim na cipele, koje OBOŽAVAM, kadli, jebla da ga jebla, zapne mi za nogu kanta. S bojom pače!!!! Zaboli me palac unutra i kurje oko na njemu, opsujem onako zdravo, po našu imotsku. Issa ti krvavogirešpečenog! Brzo odmaknem nogu, da mi ne ulubi prekrasnu aerodinamičku liniju cipele, model ljeto 2022 RagazziUomosessualli !!! Mojim se komatoznim pacijentima na stolu, osoblju, sestrama posebno, jako jako sviđaju ove cipeliške.

Elem, odmaknem se. Gledam, jel oštetilo, jel kap boje kanula. Nije! Dobro je!!! Al kanta se jebena prevrnula, boja neka iscurila po velkom, prevelkom platnu, nehajno bačenom na pod. Gledam, da štetu popravim dok ne dođe moj rodijak, umjetnički diretur galerije. Jebote, dobrano nalilo platno! Boja curi u dvi-tri reda, onako, bezveze, u nepravilnim crtama.

Brzo dižem platno, naslanjam na zid. Nađem krpu, kupim preostalu boju s poda. Mažem platno, da poravnam one krivudave kanaliće boje. Ne pomaže! Nek se nosi u trokurčinu, mislim u sebi, bacam krpu. Vadim najfiniju jelenju kožu, da zaglancam cipele. Falaboguisvimsvecima, ni mrljice na cipelama!

Usralo mi cijelu čik pauzu ovo.

PS. Poslije čujem, onaj moj rodijak našo razmazano platno, kako sam ga prislonio uza zid. Prvo je jebo majku nepoznatom počinitelju, al se poslije smirio, kad mu je došo francuski veleposlanik i kupio tu razmazariju za pet tisuća ojra. Eeeeeeej, pet tisuća! Kolko je to u našijem parama? Barem četreset iljada našijeh narodskijeh kuna.

A u galeriji nekoj vrancuskoj to govno od platna sad visi. O njem svjecki kritičari pojaju hvalospjeve i panegirike! Eh, što oko ne vidi, um nadoštuka, znam ja to. U cara gola gujica, a oni o nijansama boje kaftana ditirambe pišu! Svašta!

Fala ti Bože na talijanskijem cipelama, model RagazziUomosessualli 2022 !!!

(priča s ključem, a nije vrancuski, nit od vAralice)

15.12.2004.
13.12.2004
Still in love with you

Still in love with you

Oduvijek sam bio sentimentalna budala. Kad sam prvi puta shvatio istinitost ove porazne činjenice, kao da me netko pogodio u solarni pleksus. Ostao sam bez daha, a oči su mi se zacaklile. Bile su to suze nevjerice, nedoumice, očaja. Sentimentalnost se u mojem zanatu ne oprašta. Naime, radim kao lektor u Leksikografskom zavodu i posao mi je da ubijam ljude u pojam, izrugujem se sentimentu u korijenu, u kompost bacam gnjecave rečenice o ljubavi. Naravno, osim ako ste doajen Hrvatskog društva književnika, akademik ili barem član HDZ-a s literarnim sklonostima. Sve drugo, makar po sto puta bilo talentirana proza ili još bolja poezija, ne prolazi!

Dakle, na pauzi sam, po stoti put čitam Malog princa, ponekad podignem pogled u daljinu i plutam u matrici sentimenta. Kroz zamagljeno tavansko okno mojeg ureda dva sa dva u potkrovlju Zavoda naziru se oblaci, krovovi, a blagdanski ugođaj isparava iz svake zagrebačke pore.

Na radiju svira prokleto dobra i duboka sentimentalna pjesmica još jednog all-girl benda. Mislim, samo bolesno sentimentalna osoba, plačipička i pekmezavac, može uživati u ovim bljutavim riječima, pjesmuljku 5 njemačkih instant zvjezdica sumnjive kvalitete ( no doubt, it’s “No Angels” !). Sam pogled na naslove njihovih veleumnih uradaka je porazan za svakog, tko nije ovisnik o ženskastim, tobože romantičnim pjesmicama. Zamislite, pjevaju cure i ovo: Daylight in Your Eyes, There Must Be an Angel,. Faith Can Move a Mountain, Get Over You, Now That We Found Love, Anchor Your Love, Rivers of Joy... Fuj! Ali, meni se sviđa.

U treucima razuma, s gnušanjem odbacujem nametnute društvene standarde i okove, prijezir i odvratnost pred sentimentima i prepuštam se. Uživam, štoviše! Zamišljam da je pjesma upućena meni. Tu, bezimenu curu nejasnog lika, vidim kako uz jecaje meni piše i natapa ekran suzama i žalošću što me nema, što više nisam njezin.

Ma! Vidim, žao joj, jadnici. Tuguje, jer sam daleko. Pomalo me ipak zbunjuje, što te wannabe Spajsice iz Njemačke znaju sve moje intimne detalje, a ja njih ne poznajem osobno. Onda pomislim, a možda im je ta moja, Jedina, koja mi preko njih pjeva, potanko ispričala najintimnije detalje o meni. Štoviše, od njih naručila pjesmu, da me namami opet u njezin zagrljaj.

Uff! Sav sam se raznježio i naježio. Ipak, polako me obuzima crv sumnje. Kako je to moguće? Silazim u podrum, palim svjetlo. Nevoljko odlazim u kut, podižem poklopac škrinje za zamrzavanje. Razočaran sam, jer moja mi Jedina ne piše, ne poručuje pjesmom s one strane Svjetla i tunela. Ma kakvi! Tu je, unutra, leži na boku i staklasto zuri iza mene, negdje u daljine.

Koja koincidencija! Na radiju seks, pardon, Videosex i još jedna stara: “Vozi me vlak v daljave”

Mene je tako lako raznježiti!
13.12.2004.
22.11.2004
Priča o Majstoru

Priča o Majstoru

Uvijek sam volio Majstora. Bio je nekako moj. Bio je nekako – ja. Ovo je priča o njemu, ali i o meni.

Dugo sam smišljao što da joj poklonim, njoj, mojoj mami umjesto maturske slike u izlogu. U tom mi je razmišljanju prošla cijela srednja škola, ali sam, srećom, ipak uspio maturirati. Bio je to moj poklon za nju. Drago mi je zbog toga, ali najviše, drago mi je zbog mog starog. U školi sam rano otkrio djevojke, ali su mi zrele žene bile još zanimljivije. Tako sam ubrzo postao, na vlastiti užas, brakolomac. Volio sam Nju, tu udatu, svom ljubavlju jednog balavca. Govorio sam joj često: mnogo mi znači to (što se volimo). Uzalud! Ubrzo me je nogirala. Pronašla je jednog, još mlađeg od mene. Bio je to jedan Saša iz voza, kojim smo obojica išli u obližnji Osijek u gimnaziju. Srećom, njezin nas muž nikad nije ulovio in flagranti i sve je dobro kad se dobro svrši. Inače je grozno biti ostavljen, ali sam se, srećom, okrenuo glazbi. Moja me obitelj odgovarala od toga, ali utjecaj rođaka na moj životni put oduvijek je bio mali. Naime, moj frend ima rock’n’roll bend i tako sam s njima počeo svirati u garaži. Nismo baš bili neke zvijeri, ali su curice uvijek vrištale dok bismo nastupali. Onda su došle osamdesete, neki novi klinci i naš se bend raspao. Iz tog mi je doba jedino ostala jedna moja stara pesma.

Ubrzo su mi se roditelji razveli, jer je mama Mirjana pobjegla s jednim mlađim tipom. Valjda joj je bilo dosta starog, njegovog prigovaranja, bjesomučnog pušenja i neprestanog gledanja nogometa i svih mogućih sportova na teveu. Stari joj je na odlasku ironično doviknuo: “Fino, sami idi! Odlazi cirkus iz našeg malog grada!” Valjda je aludirao na to, što je stara otperjala tom mlađem tipu u Zagreb. Ipak, kad je počeo sam kuhati i prati čarape i potkošulje, pjevao je drugu pjesmu. Još jedna gorka pesma, ironično sam mu sipao sol na svježu ranu. On bi odmahnuo, kao – nije ga briga - te bi rekao: “To je jedan životni menuet, možda će u tom drugom svijetu pronaći mir, moja Mirka. I nakon dvadeset godina braka, nisam bio ja za nju. O, kako tužnih ljubavi ima! Moj je odgovor uvijek bio okrutan: “Jebiga stari, star si, obični si profa, učiš djecu sonetima i sličnim glupostima. Kriv si”. Moj si tvrdoglavi stari i dalje umišlja, da ga ona još voli. Uvijek dobaci: "Ostaje nam to, što se volimo"! Koji papak! Staru ponekad naziva, dok joj novog muža nema doma, pita što ne svrati ponekad, kad dolazi u Osijek rodbini u posjet. Kaže joj: “Pa, dobro, gde si ti, što ne navratiš? Kod kuće smo popodne!”. Ali, nikad nas ne posjećuje. Stari joj se sveti, pa susjedima govori da ga je ostavila zbog bogatijeg, a ne boljeg. Kao, bit će joj jednom žao, kao u onoj priči o Vasi Ladačkom i njegovoj ženidbi za lovu. Baš! Zaboravlja na stotinu svojih teških mana. Neću više o staroj.

Stari se za par godina opasno propio, počeo kockati i svu plaću trošio na cugu i karte. Đaci su za njim vikali “Božo zvani pub”. Kad kola idu nizbrdo, onda ne staju, dok se ne razbiju. Tako je i dobio otkaz na školi, pa smo ostali bez prebijene pare. Predložio sam, da prodamo stan i preselimo na selo kod bake na selu, u Tenju. Rečeno - učinjeno. Na selu sam se konačno opustio i počeo uživati u životu. Upoznao sam lepu protinu kći, Ilonu. Stari je počeo uzgajati purice, patke i kokoši. Jutrom bi skupljao jaja, pjevušio sebi u bradu. Ostavio se ljubavnih pjesama i soneta. Počeo je pisati pastoralnu, seljačku poeziju. Umjesto Ljermontova i Baudelairea, novim je susjedama recitirao opskurne stvari kao, recimo, pesmu o jednom petlu. Totalno se promijenio i od nekadašnjeg intelektualca postao seljak i ratnik paorskog srca. Prije je mnoge vode mutio i mnoge vatre ložio, a sad je već na pola puta, i sve mu je nevažno i dim. Odrekao se i pića. Uglavnom. Samo bi se subotom uvečer znao nacugati, a svaku bi rakiju nazivao baš zadnjom i za ‘treću smjenu’. Kad bih ja dolazio u gostionu po njega, samo bi me pogledao zakrvavljenim očima od dima i cuge i rekao bi, da on mora biti slobodan čovjek, cjelovečernji frajer, the kid. Nek’ ga pustim barem jednom tjedno da pjeva svoj blues mutne vode, svoje subotnje večeri u gostioni. Samo bih slegnuo ramenima, jer bio je u pravu. Svoju omiljenu konobaricu stari je zvao ‘crni labud’ zbog prekrasne crne kose do ramena. Naručio bi još jednu gorku, pelinkovac, ili rakiju i za mene, iako je znao da će je on sam popiti. Obrisao bi usta rukavom, namignuo i dobacio konobarici da ga vodi kući, jer sad je spreman, sad može poći. Mislim da mu se sviđala još kojekako: jednom sam slučajno čuo, kako se svojim cugaroškim kompanjonima hvali ljubavničkim umijećima. Kao, može te smiješne pokrete raditi cijele noći, pravi je don Francisco long play, štogod mu to značilo. Iako, mislim da sam nekako naslućivao. Meni su, s druge strane, na selu sa Ilonom bila prava medena vremena. Ilona nije voljela vlastito ime, pa sam joj tepao ‘Lunjo’. Čitala me, kao otvorenu knjigu, od slova do slova. Uvijek je znala najbolji način. Ali, bojao sam se da naša idila neće dugo trajati. Kad sam odlazio u u Zagreb da kupim nove cipele, zazeblo me oko srca. Znao sam, da joj se frajeri motaju oko kuće kao kerovi, da jedva čekaju da odem. Tako se i desilo.

Sat-dva prije mojeg povratka kući, udala se za Baneta, neuglednog, ali upornog i uvijek prisutnog tipa, s tankim plavim brčićima. Izgledao mi je kao jedan obični miš.Bila je to očigledna varka, jer tip je očito znao znanje. Tako sam Ilonu strastveno – zamrzio. Sad sam i sam doživio sudbinu starog, pa smo subotom obojica pili u njegovoj gostioni. Bend bi za fajrunt svirao “Jesen stiže dunjo moja”. Gadovi! Stari i ja bi se pijano zagrlili, i jedan drugog tješili. Tada bih sebi svečanim glasom pijano obećavao: “Tako mi Lunje, nikad kao Bane!” Njega sam krivio za sve, i stoput mu poželio da ga opali grom posred čela, kad ide Iloni. Valjda ima Boga! Netko to odgore vidi sve! Ali, gadu nikad nije pofalila dlaka s glave. I dandanas je živ, ako nije umro. Nema Boga!

To Badnje veče, nakon što se Ilona udala, krenuo sam u bijeli svijet. Morao sam da se odselim! Bilo mi je dosta Osijeka, Tenje, tuge i samosažaljenja. Na put u središte Zemlje krenuo sam bez para i snage, gladan i žedan. Zbogom lijepi dani, k’o na Clichyju! Zbogom seoske makovnjače, štrudle sa sirom, hladetine i kuleni (eh, kad se samo sjetim, al’ se nekad dobro jelo!). Nisam još znao kuda točno idem, samo sam želio da sam što dalje! Tu noć, kad sam preplivao Dunav, čak me i Nastassja Kinski (snimala je neku reklamu za Osječko pivo) nagovarala da ne idem. Mani me se, lepa Nasto, rekoh joj, ne mareći što siroticu ostavljam tužnu k’o baby blue. Slovenska je tuga pregolema! Stari nije znao da odlazim, jedino je moja tetka Olivera stajala na kućnom pragu i mahala mi. Duševna jedna žena, ta moja tetka. Kod Vukovara sam se ukrcao na prekooceansku teglenicu. Povezli su me besplatno. I tako me u bijeli svijet, u crni bezdan, odvela bela lađa. Zbogom svima!

Na tom starom brodu koji je jurio uz jedan slow motion, svirali su narodnjaci, jedan stari orkestar čudnog imena. Dobro su prašili, da se sve treslo, a putnici iz luksuznih kabina na teglenjaku plesali su zaneseno neke narodne plesove. Da, da, nema više benda kao Neoplanti! To je bilo da se priča, da se pamti... Bila je zima i prsti su mi bili zaleđeni, ali muzika mi je parala srce i uši. Otad ne volim ni narodnu glazbu, niti januar! Na brodu sam dobio hitni kablogram, da je stari od šoka zbog mojeg odlaska završio na hitnoj. Navodno je popio litru viljamovke na eks, a zatim susjedima izlomio bagrenje pred kućom. Uzalud plač i jadikovke, uzalud susjedovo zapomaganje i molbe : “Komšija, ne lomite mi bagrenje!” Stari se totalno izbezumio. Odlazak sina i partnera u patnji bio mu je ozbiljan udarac. Kako mu sve je otišlo u Honduras, pa i sin, stari se odselio u Viroviticu i tamo nesretno završio kad je izbio rat. Naime, Honduras se devedesetih zatekao između ostalih mjesta – i u Virovitici, gdje dotad nisu postojali neki pritisci. Stari se toplo nadao, samo da rata ne bude! Bilo ga je. Kažem, otad ne volim januar.

Neki se rode kraj vode, ali ja kao da nisam. Ja nemam ništa s tim. Zato me mutna riječna voda toliko i užasavala. Jedva sam čekao da pristanemo, i da otputujem prema plavom, prozirnom moru i daljinama. Sve teče, panta rei, jednom je davno rekao grčki filozof Heraklit, tješio sam se. Jednom i ovo mora proći. Teglenica je naposljetku pristala u Beogradu, a ja,čekajući Montenegro express, zdvajam u sebi i patim, kao obelisk na tamnoj strani Mjeseca, kao soliter u pustinji Gobi, čekam i starim.
Putnici na palubi pjevaju, tekst mi zvuči kao neka šansona, ali nema šanse.

Muzika je to za requiem.
22.11.2004.
27.9.2004
Kradljivica duša

Kradljivica duša

Nadina leži u mraku i osluškuje njegovo disanje. Konačno muškarac njezinih snova! Samo njen! Netko kome se raduje, s kime dijeli sve, koji je nasmijava. Muškarac, od čijeg dodira sva uzdrhti, savija se pod rukama, kao lati trave na povjetarcu. Muškarac, koji ju je noćas doveo do vrhunca. Nadina se privija uz njegovo golo, muževno tijelo, grli dlakave grudi, ovlaš dodiruje usne, vrat i kosu. Koliko se već puta razočarala, misleći da je to onaj pravi. Sada je konačno kraj traženju.

Nadina tiho ustaje iz kreveta, pazeći da ga ne probudi. U dubokom je snu, skoro nečujno diše. Nadina se pažljivo naginje nad njega, sklanja mu kosu s čela i pokriva ga, pazeći da ga ne probudi. Sutra će mu konačno predložiti, da se trajno preseli k njoj. On je tako pažljiv, nježan, razumije njezine promjene raspoloženja. On je nikada ne prekida u njezinu miješanju trava, spravljanju čajeva i tinktura, dok puni bočice raznobojnim tekućinama. Samo podigne pogled s novina, nasmiješi se i pita: “Hoćeš li još dugo?”Nadina prilazi naslonjaču, na kojem stoji njegova razbacana odjeća. Nije baš uredan, ali to se još dâ promijeniti, misli sretno, dok mu slaže košulju i hlače. Odjednom joj pogled privuče slika, očito ispala iz džepa košulje. Na slici je on, s nekom mladom djevojkom, a na poleđini piše njegovo ime i lascivna posveta mlade ljubavnice. Nadina osjeća trnce u vrhovima prstiju, ne može dočekati jutro da ga pita, tko je djevojka. Jer, kći očito nije, sudeći prema posveti. Osjeća, kako nailazi plima razočaranja, stisne joj grlo, zapeku je oči i poznati, tupi osjećaj praznine obuzme joj utrobu. Ne, ovo nije moguće. Ne opet, ne još jednom. Zamagljenih očiju od samosažaljenja zuri u sliku, pokušava iz njegovog izraza na slici prepoznati i izmjeriti istinu, odanost, pripadanje. Pokušava u srcu naći i tračak sumnje, nedoumice, nade, ali ga ne nalazi.

Nadina teško podnosi još jedan gubitak, još jednog muškarca koji je bez duše. Dugo u noć sjedi uz njegov krevet, mrmljajući riječi, koje tako dobro zna. Muškarac bez duše, muškarac bez duše……. On će sutra ustati, obući se i otići, da se više nikad ne vrati. Neće biti rastanaka, optužujućih riječi, neće biti suza. Nadina zna, da od sutra počinje njezina nova potraga za pravim muškarcem. Iskrenim, poštenim, kojem može bezuvjetno vjerovati.

Ovaj ovdje, koji sada tako mirno leži u njezinoj sobi, sutra će ustati, obući se i krenuti na posao. Hodat će, jesti, razgovarati i sve će naizgled biti normalno. Jedino će se povremeno zapitati, zašto se osjeća tako prazno, neispunjeno. Loše ga vijesti neće oneraspoložiti, tuđe ga sudbine neće dirnuti. Vodit će naizgled suvisle razgovore, plaćati račune, posjećivati roditelje jednom mjesečno. Ali će se s vremena na vrijeme žaliti prijateljima, da ima osjećaj, kao da je nešto izgubio. Da ga prati neodređena bol i stisne mu se grlo bez razloga, kad se pokušava prisjetiti kad je zadnji put nekoga volio. Na pregledu kod liječnika uzalud će ponavljati krvne pretrage, odlaziti kod psihologa, pratiti krivulje kardiograma. Nešto je nepovratno izgubljeno, a on to neće otkriti.

Nadina upoznaje novog muškarca. Dok mu se smješka za stolom u restoranu, sa iskrenim zanimanjem sluša njegove duhovite komentare i lovačke priče. On plaća račun, izlaze, hodaju u laganoj šetnji prema njezinom stanu. Nadina razmišlja, da li je on taj pravi? Misli su joj negdje daleko. Za to je vrijeme, u njezinom stanu, na policama čeka tisuće raznobojnih bočica. Svaka od njih nosi jedno muško ime, datum i godinu kad se u tim muškarcima razočarala. U bočicama su duše, osobnosti svakog od njih. I prije nego je samu njihovu bit, esenciju, njihove misli i osjećaje isisala, izvukla dahom dok su spavali i zatvorila u staklenu kutijicu, ti su muškarci hodali svijetom bez iskrenih osjećaja, koji bi vrijedili ženskih suza, patnje i neprospavanih noći. Ona ih je samo razotkrivala i činila još više praznima.

Ponekad se iz Nadininog stana čuje neodređeni žamor, mrmljanje stotina glasova istovremeno. Taj zvuk podsjeća na šuštanje vjetra u lišću, ili u odbačenim listovima novina u parku. Među tim prigušenim glasovima je i moj, utišan i nadjačan kakofonijom ostalih zarobljenih duša.

Da Nadina uđe u sobu s bočicama i osluhne, sigurno bi me čula.
I danas, kao i svakog drugog božjeg dana, neprekidno uzvikujem: “Oprosti! Oprosti!”

27.09.2004.
7.9.2004
Pisma, koja ne stižu

Pisma, koja ne stižu

Ne volim pisati pisma. Nikada nikome nisam napisala pismo. Dugujem brojna pisma majci, sestrama, dječaku koji mi je ustrajno pisao, nakon što sam ga jednog ljeta poljubila na plaži. Nisam pisala čak niti onome, u kojeg sam se konačno i bezizgledno zaljubila.

Bila je školska ekskurzija, Zagreb i hrpa razuzdanih srednjoškolaca, ispijanje piva na mnogobrojnim terasama kafića, pogled na blentavog konja i još glupljeg konjanika na Trgu republike. Moja ga je baka oduvijek zvala Jelačićplac, valjda po konju. S prijateljicama sam snimala frajere, hihotala se bez razloga i nesvjesno mrsila uvojke kose. Ružan običaj, pogotovu za nekoga tko inače ima tisuće lokni, kovrča, divljih pramenova koji se ne daju ukrotiti. Bilo je ljeto, grad je bio užaren, a pogledi prolaznika obećavali sve što poželim. Ali ja sam željela toliko puno, previše, da ništa i nisam očekivala. U pažljivo zabačenu mrežu upecalo se nekoliko žrtava. Jednoga od njih spremala sam se obrlatiti svojim patentom - lolita glumatanjem. To mi ovih dana tako vješto polazi za rukom.

Prilazim mu, čeka nervozno kod konja, izgleda obično, ali drugačije nego sam ga zamišljala. Govori pažljivo, kao da se boji da će me glasne rečenice, istrgnuti komentari ozlijediti ili uplašiti. Ne sluti, da je samo još jedan u nizu mojih ljetnjih zanimacija.

Govori o filmovima i knjigama na zanimljiv način. Osmjehujem se, djelomično jer se to od mene očekuje. Ipak me zanima, što mu se točno sviđa kod mene. Slušam, ljupko se osmjehujem, dok u glavi pravim mentalne zabilješke o njegovom zanimljivom karakteru, kojeg bih mogla iskoristiti……pa, recimo, za jednog od likova u knjizi koju pišem. Ili samo iskoristiti, dodajem u sebi, zadovoljna brzinom, kojom reagira na moje male poticaje da govori.

Odbijam njegov prijedlog da prošetamo. Iskrena sam kad kažem, da me već bole noge od silnog tumaranja ovim čudnim, tuđim gradom. Ne zaboravite, ja sam ovdje tek na izletu. Moj je grad također prepun vreve, ali drugačijih je mirisa i boja. Na našem su Kvarneru ljudi iskreniji, nebo vedrije, sunce toplije. Kod nas se ne govori taj dosadni kaj, mi imamo ljepšu poštapalicu. Da šta? Zar stvarno? Pitam ga odsutno, kao da trebam potvrdu da je istina ovo u što me uvjerava. Kaže da sam lijepa: s ushićenjem gleda moje izlizane patike, suknju na preklop i široku košulju s nehajno razvezanom kravatom. Koja mustra! Uživam u njegovom zurenju prerušenog Clarka Kenta, kojim gleda kroz odjeću, mjeri malene dojke, goli trbih... Pogled mu se spušta niže, crvenim i zbunjena poravnavam nevidljive nabore suknje. Osjećam se gola pred njegovim prodornim pogledom. Ne volim taj osjećaj gubljenja kontrole. Zato usmjeravam razgovor na svoj teren. Pitam ga o njegovim hobijima, ljubavima, načinima opuštanja. Neka se slobodno povjeri, a zauzvrat mu nudim odgovore na sva neizgovorena pitanja. Volim taj osjećaj kontrole nad sredovječnim muškarcem, koji pred djevojčicom gubi svoju intelektualnu nadmoć i opet postaje lovina, kakvi su muškarci od pamtivijeka, bez obzira na godine. Rastajemo se uz obećanje, da ćemo pisati jedno drugome. Laknulo mi je, kad je odlazio. Usprkos planovima da sve bude samo zabava, osjećam da me privlači. Piši, moli me na odlasku, a ja mu lažem u oči, sa osmijehom. Naravno da mu neću pisati!

Par sljedećih mjeseci njegova su pisma redovno stizala. Moje se društvo dobro zabavilo, čitajući ih, te podugačke opise gradića na istoku, svakodnevice koja razara i borbe da ostane normalan u okruženju prepunom mediokriteta i pijanaca. Mnogo smo se puta dobro zabavili, čitajući ova pisma mojeg naivnog, nesuđenog ljubavnika iz provincije. Sjednemo u parku s par boca crnog vina, naše poveliko društvo pijanih lica, lakih djevojaka i obijesnih, praznoglavih mladića. Potegne se prvi gutljaj, iz hrpe nasumce izvadi pismo mojeg provincijalca i zabava počinje. Uz dobacivanje i hihot čitaju se rečenice, koje zvuče kao iz nekog davno pročitanog romana. Njegova su pisma kao otvorene rane. Neka su fascinantna i ja ne skidam pogled sa zamrljanog papira, koje pijano društvo gužva čitajući. Zbog tih sam pisama još omiljenija i poznatija. U našem me društvu zovu Nevjesta, The Bride, aludirajući na Tarantina, na moj jezik kao mač, na moje brojne (muške) žrtve.

Ipak, ima večeri, kad se osjetim nelagodno: izrugujem se čistim, neiskvarenim osjećajima čovjeka, koji me poznaje i cijeni više od mene same. Tad posramljeno gledam u stranu, kažem da je sve dosadno i da moramo naći drugu zabavu. Štajaznam, idemo ubijati golubove, gađati penziće na klupama, krasti radkape s automobila.

Ne volim pisati pisma. Nikada nikome nisam napisala pismo. Ali sada, ovog trenutka, pišem pismo nekome, čija sam brojna pisma ismijala. Pišem i nadam se, da će ovo pismo jednom pročitati. Da će iz ove male ispovijedi saznati, da sam konačno razumjela sva njegova pisma, da su brojne njegove rečenice konačno postale i moje.

Samo me strah, da niti ovo, niti sva moja buduća pisma, on neće pročitati. Zato mu pišem po zidovima zgrada, po prljavim staklima autobusnih stanica, čekaonicama, na kojima odavno nema ljudi. Možda će njegov autobus jednom proći ovuda. Možda će jednom moje pismo stići.

07.09.2004.
27.8.2004
Čovjek, koji je pao na Zemlju

Čovjek, koji je pao na Zemlju

Već je trideset i nešto godina, kako sam pao na Zemlju. Neću vas zamarati dosadnim, tehničkim detaljima, kako i zašto se moja intergalaktička letjelica srušila baš ovaj planet. Još sam mjesecima poslije pada imao nadu i iluziju, da ću za čas naći potrebne materijale, popraviti brod i sretno se vratiti na vlastiti planet. Nažalost, stvari su krenule po zlu.

Počeo sam se privikavati na pomisao da ostanem na ovom čudnom, fascinantnom planetu, prejake svjetlosti i bučnih domorodaca. Uzevši ljudski oblik, trajno sam se odrekao vlastitog, udobnog oblika, nekoć ponosnog mekušca s prekrasnim pipcima. Trebalo se navići na fiksirani teški kostur, udove, hodanje. Ipak, vremenom sam naučio i uživati u nekim blagodatima Zemlje. Recimo, kod nas je pojam alkohola i intoksikacije potpuno nepoznat. Bez tekućine oko sebe, da ne dehidriram, počeo sam piti koktele. Vremenom se to razvilo u pravu ovisnost, nažalost. Tu počinje moj pad na dno.

O svojoj pravoj prirodi, porijeklu i svemirskom brodu nikome nisam govorio. Bilo je previše fantastično da bi mi itko povjerovao. Na nesreću, par mjeseci nakon mojeg prihvaćanja situacije i mirenja s idejom boravka na Zemlji do kraja života, upoznao sam prvog susjeda, čovječuljka po imenu Walter Tevis . Jedne večeri, dobrano natopljen desecima koktela i burbona (posebno sam se ‘navukao’ na Jim Beam) ispričao sam susjedu Walteru pravu istinu o svojem porijeklu i sudbini. Reakcija je bila očekivana: on se pijano hihotao, lupkao me po ramenu i rekao da veću glupost nije čuo. Lažljivi gad! Dva dana kasnije, u novinama sam pročitao moju ispovijed, ali napisanu u formi znanstveno-fanstastične priče. Potpisani ‘autor i pisac’ bio je moj susjed Walter. Gad je dobio slavu, tantijeme, pažnju zgodnih Zemljanki i debeli bankovni ček. Par godina kasnije, Hollywood se zainteresirao za njegovu priču, otkupio prava, pa je snimljen i uspješan film. Producenti su našli glumca, koji čak pomalo i liči na mene, nekog Davida Bowieja.

Najsmješnije je, da su se svi, osim mene, od moje životne priče obogatili. Bezuspješno sam pokušao zaštiti svoja prava, svoj život. Gadovi u Hollywoody su me ismijali – rekli su da sam već deseti pijanac, koji tvrdi da je baš on Thomas Jerome Newton . Rekoh, moje ime nije nikakav jebeni Newton, jeć Irr-Laar-Quark. Nije pomagalo. Na policiji su tražili da im pokažem letjelicu - nisam mogao, već se dezintegrirala. Na MIT-u su od mene zahtijevali da predočim superiorne tehnologije. Rekoše, svaki bi posjetilac iz druge galaksije to morao imati. Nažalost, ja sam obični putnik, a ne znanstvenik. Na mojem je brodu sve bilo automatizirano. Ono smeće od Waltera Tevisa moju je životnu priču lukavo izmijenio: ja sam tobože posjedovao i prodavao tehničke spravice i patente iz budućnosti. Ma baš! Da je tu bilo i zrnca istine, sad ne bih bio klošar i beskućnik!

Najgore od svega je, da na dom više i ne mislim, a imao sam tako lijepu koloniju žena i potomaka! Čak su mi se počele i sviđati Zemljanke, s tim smiješnim udovima, arhaičnim laktoznim ventilima, čudnovatim i dlakavim otvorima za parenje. Užas! Počeo sam se pretvarati u Zemljanina. Walter me upoznao sa svojom rođakinjom, pa smo par puta i razmijenili fluide. Bilo je gadno, ali jako uzbudljivo. Zemljani imaju više smisla za parenje od nas. Ovdašnje ženke uopće ne proizvode elektricitet, kao naše. Za vrijeme kopulacije nema neugodnih elektroškova, niti ikakve druge neugode. Dapače, baš je dobar osjećaj!

Ipak, najbolje su im tekućine, a oceani i mora daleko čišći od naših. Zašto su im samo ta prekrasna oceanska dna pusta i nenaseljena? Pitam se. Općenito, Zemljani neprestano žude za dalekim putovanjima, a ne vide ono što im je pred nosom. Nisu vidjeli hladnu pustoš naseljenih planeta u okolnim galaksijama.

Nakon toliko godina na Zemlji, naučio sam uživati u ovom planetu. Ne mislim o povratku, čak i kad bi bio moguć. Jedino me brine, što se broj aliena, vanzemaljaca, iz godine u godinu povećava. Ne vjerujem da su baš svi prisilno aterirali, kao nekad ja. Bit će, da su nekako saznali za ljepotu Zemlje i odlučili ovdje živjeti. Anonimno, dakako. Povremeno prodaju svoje ‘pronalaske’, napredne tehnologije i znanja s vlastith planeta. Evo, taj tobožnji Bill Gates je inače Venerijanac, Isaac Newton je bio sa Sirijusa. Oni su dobro prodali svoje porijeklo.

Jedino smo ja i onaj jadničak Nikola Tesla , navodno sa Alfa Centauri, popušili.

Nismo se znali ‘prodati’.
27.08.2004.
21.6.2004
Cyrano

Cyrano

- Cyrano, oooooj, Cyranoooooo ! Čuješ li? Siđi, Cyrano!

Roxane je dozivala poluglasno u mraku, pod balkonom Cyranove zgrade. Dobro, možda ga nije baš zvala Cyrano, već Franjo, Branimir, štajaznam, ali je svakako u glavi imala ime Cyrana de Bergeraca. Naime, i Roksa o sebi voli misliti kao o Roxani, a ne o rospiji, ili nedajbože, prema svom krsnom imenu, Darinki. Jednom je nju jedan njezin bivši zvao ‘Darooooo,ooooj, Daroooooo’ i to je zamrzila za cijeli život.

Ovaj Cyrano nije imao veliki nos, ali je ipak u njezinim očima izgledao nekako neugledno, upravo suprotno od oglasa, kojeg je dao u Usamljenim srcima i na koji se ona upecala: “visok, vitak, s pločicama na trbuhu, duge, plave kovrčave kose do ramena, s pripadajućim tetovažama”. Tko bi odolio takvom opisu! U pismima, koje su razmijenili, bio je slatkorječiv, romantičan, pažljiv i osjećajan. Nijednom riječju nije pokazao tipično muško, svinjsko ponašanje, kakvo joj je kod svih njezinih muškaraca poodavno išlo na živce.

Naime, naša junakinja, nazovimo je po domaću – Roksa – nije za drugačije niti znala: odrasla u muškom društvu i okruženju kartaša i pijandura, nogometnih fanatika i sportske prognoze, kopanja nosa i češanja stražnjice za dobro jutro, odmalena se ponašala isto, navikla na isto, počela izlaziti s istima. Jednom joj je prijateljica u svađi rekla da je prosta kao šlapa i time Roksu totalno zbunila.

Ona, naime, nije bila sigurna što to točno znači: pa što ako psuje kao kočijaš? Svi oko nje činili su isto, a psovka je bila uobičajena poštapalica u govoru, skoro umjesto ‘kako si?’ fraze. Znala bi u svakoj rečenici umetnuti par sočnih izraza tipa ‘jebote’, ‘***** ti se ogadio’ i slično. Njezinim je muškima to uvijek bilo full simpatično.

Ali je zato pogubni utjecaj onih nekoliko knjiga, koje je naša Roksa pročitala u najosjetljivijim adolescentskim godinama, čudno djelovao na njezin budući razvoj. Nepažnjom su kod nje završile knjige sa staromodnim junacima kao Tessa, Ana Karenjina, Cyrano de Bergerac i u njoj se desila prekretnica. Počela je žudjeti za poezijom, nježnim riječima prepunim drame, lirskih opisa i finoće aristokratskih kuća devetnaestog stoljeća. Bila je to gadna podvala Roksi, koja u životu nije čula finu riječ u vlastitoj kući, a kamo li u društvu prijatelja ili poznanika. Svi njezini dečki, ili ‘frajeri’ kako ih je ona oslovljavala u sebi ili na glas, nikad knjige nisu shvaćali ozbiljno. Par njih je, doduše, pokušalo svojedobno pročitati nešto od obavezne školske lektire, ali nije im išlo.

Uglavnom, našu je Roksu odjednom spopala želja za romantičnim riječima, osjećajima kao iz knjiga, muškarcem koji govori kao junak iz filmova ili ljubića. Ali, gdje to naći? Javljala se na oglase svakakvima. Istina, svi su oni, pa i učeni i romantični, uglavnom tražili istu stvar – a Roksa nije bila škrta – ali kad bi trebalo preći na važno, na iskazivanje romantičnih misli i osjećaja, stvar je padala u vodu. Kandidati obično nisu imali žicu za to, pa su glumili, tek da je dobiju u krevet. Oni razgovorljiviji svoju bi elokvenciju koristili kao prečicu do njezine mace, a ne do njezinog srca. Takvima nije opraštala i čim bi ih razotkrila, stresla bi im istinu u lice: kako su loši ljubavnici, kako im je neugodan zadah, kako su ružni i neugledni.

Roksana je uzalud tražila idealni spoj izgleda i intelekta, ali mućak do mućka umarao je. Sve je manje imala nade u sretan završetak svoje potrage.

Sve do Njega, Cyrana. O, taj je svoj opis nakitio u najboljem maniru doktora Franka: te lijep, pa plav, te muževan, pa bogat; kose i građe kao grčki bog; riječima veze kao baka singericom.

Roksa nije mogla vjerovati vlastitoj sreći. Konačno, pravo Muško našlo se za nju. Vrijedilo je poljubiti sve te silne žapce.

Zato je njezin šok bio duplo veći, kad je na zakazani susret u hotelu ‘Dubrovnik’ došao proćelavi, niski, nabijeni tip, dlakavih ruku i prodornih (ali ne plavih, pokvarenjak lažljivi!) očiju. Istina, čim je prozborio Roksa je vidjela da se radi o istinskom gospodinu, gentlemanu štoviše; taj je odmah u prvoj rečenici istaknuo prekrasnu boju njezinih očiju, pune, crvene usne i umjetničku dušu koja se rijetko viđa. Odmah joj se svidio njegov govor, ali izgled mu nije mogla oprostiti. Bilo je to kao pljuska njezinom dugo izgrađivanom povjerenju u muškarce: gad lažljivi, zar je morao sebe opisati kao Brada Pitta u Troji?

Ipak se Roksa odlučila poigrati s našim junakom koji se, gle čuda, predstavio kao Cyrano de Bergerac Treći, bogati nasljednik iz Francuske, trgovački ataše pri francuskoj ambasadi i pisac iz dosade. Hajde, barem u jednom nije lagao: imao je fini, gospodski riječnik, a Roksa pola riječi, kojima je zatrpavao, nije razumjela. Odmah je znala da je taj za nju: ako već nije lijep, možda ima velikoga, ponadala se u sebi, neprimjetno ogledavajući Cyranove šake, nos i druge atribute, za koje svi kažu da odaju veličinu one stvari. Nos mu je bio prosječan, ne pretjerano velik, ali nekako mesnat, nepravilnog oblika, mrvicu nakrivljen ulijevo. Šake su mu obećavale: bile su nekako široke, čvrste, kratkih, jakih prstiju, s dlakama na zglobovima. Diskretno je pogledala prema izbočini u hlačama. Čini se, da taj gospodin Treći ima potencijala, razmišljala je naša junakinja.

Uglavnom, na verbalnom je ispitu glatko prošao. Taj je mogao verglati satima, kao navijen. Roksa se u jednom trenutku ulovila, kako razmišlja o njegovim snažnim rukama oko vlastitog golog tijela. Jebeš više tu romantiku, traje više od sat vremena, mislila je odsutno, smišljajući u glavi plan kako da ovog Francuzića odvuče što prije u krevet. Stvar je trebalo izvesti delikatno i pažljivo, jer frajer je mljeo o ljubavi na prvi pogled, nemiru duše i još koješta, a nije je pritom niti pokušao poljubiti.

S ovim će ići malo teže, nervozno je odmahnula glavom, trudeći se zadržati smiješak na usnama i interes u očima. Bilo je prilično teško. Frajer jednostavno nije njezin tip muškarca, zaključila je, makar zbori slatkorječivo. Ali, već je odlučila iz temelja promijeniti svoj dosadašnji način biranja frajera, a osjećajni tipovi ne leže baš na cesti za bacanje, pa se Roksa odluči za akciju.

- Znaš što, mucek? Smijem ti tepati? Pusti ti Krležu, Baudelairea i te, kako-li-se-već zovu, trubadure… Idemo mi uzet sobu ovdje u hotelu, pa da vidimo frcaju li među nama iskre ili ne!

- Ali, gospodična, pa tek smo se upoznali? Ja isto osjećam tu neodoljivu privlačnost, želim Vas isto tako jako, ali nije red da idemo u krevet na prvom susretu. Nismo se niti dotakli usnicama, a vi već govorite o kopulaciji, analnoj stimulaciji i što sve ne! Malo mi je neugodno, ipak bismo se prvo trebali bolje upoznati. Zatim, potrebno je ustanoviti, postoje li i neki dublji osjećaji od obične, animalne privlačnosti, na koju smo očito oboje senzibilizirani, znate…stvar je delikatna. Ne bih želio pokloniti srce pogrešnoj, jer površnost je već posvuda oko nas, a ljudi se ponašaju kao životinje kad se tjeraju. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali…..

Tip je nastavio govoriti, ali Roksana je već bila u ekstazi, od samih njegovih rečenica, konstrukcija koje do sada nije imala prilike čuti, od lavine riječi, koje nije razumjela, ali za koje je intuitivno osjećala da govore o duboko osjećajnom muškarcu iz njezinih snova.

Moram ga imati, ma koliko se otimao, pomislila je odlučno. Znam ja kako s njima, svi su oni isti, nasmiješila se samzadovoljno, kao mačka kad stjera miša u kut. Dosta da mu pokažem komad gole noge i moj je. Možda da otkopčam gornje dugme na košulji? A ne, to bi bilo prenapadno. Bolje da mu kao slučajno stavim ruku u krilo. Ako mu se odmah digne, idemo u sobu, odlučila je u trenu.

Rečeno- učinjeno. Ali, Roksana nije očekivala neočekivanu reakciju Francuza.

- Što Vam pada na pamet, gospodična? Ja sam fin i čestit muškarac! Znam da me samo testirate i izazivate, ispitujući moj karakter i dubinu osjećaja. Znajte, ipak, da nikad ne bih podlegnuo zovu animalnog i tjelesnoga, ako iza toga ne stoji duboka povezanost, predanost dušom, pa onda može i tijelom!

- Ma, dobro gospon Cyrano, nemojte se srditi! Htjela sam samo provjeriti jeste li živi, kako mi se kaže u mom kraju. Ne ljutite se! Evo, dajte jednu pusicu da izgladimo stvar. Evo, mmmmm.

- Gospodična, ja sad sumnjam u Vaše čiste namjere! Znate, ja se jezikom ne ljubim na prvom spoju! Ne smijemo žuriti. Zar želite profanirati nešto tako čisto i nevino, kao što je ljubav, odanost, pripadanje?

Francuzić ustaje, popravlja kravatu i košulju, koju mu je Roksana razbašurila pokušavajući ga poljubiti, lagano se nakloni i uz neki izgovor otperja.

Roksana je totalno sluđena. Isuse, pa on je pravi! Nije me pokušao silovati tu na stolu pred svima, kao moj posljednji. Nije uzeo sobu u hotelu i pozvao da pogledam tapete i opremljenost mini-bara, kao trojica bivših na prvom spojaku. Nije mu se nešto niti digao, ako ćemo pošteno. To pokazuje, da nije obična muška svinja, kakvi mi se nude svakodnevno.
--------------------
Tri dana je prošlo, a Roksana uzalud čeka da je Cyrano nazove. Zvala je ona, pisala mu pisamca, ali odgovora nije bilo.

Na kraju je odlučila doći mu pod prozor. Ispod kišnog ogrtača bila je gola, kao od majke rođena, osim haltera i crnih čarapa. Svim njezinim frajerima to je bila najvruća želja, koju im je ispunjavala samo ako su bili jako, jako dobri. Moralo je upalit i s Francuzićem.

- Cyranoooo, oooooooj, Cyranooooooo!! Ajde, siđi majke ti, guzica mi se već smrzla na ovoj zimi. Siđi, da ti nešto ša’nem! Ajde, vidi što sam ti donijela!

Roksa otvara ogrtač, a ružičaste bradavice strše od hladnoće kao vojnici. Fino depilirana bikini-zona ljeska se u mraku, kao fluorescentna svjetiljka. Roksana ima osjećaj da svaka dlačica vapi za tim čudnim muškarcem iz njezinih snova. Više joj ni njegov izgled nije važan. Prežalila je je već i dugu, plavu kosu. A jebi ga: kad ga konačno smota i kad ga bude trijumfalno osjetila u sebi, zamišljat će zlaćanog Ahileja, ali bez debele Annistonice. Bit će to konačno njezin muškarac iz snova.

Još samo da se ovaj strašljivi Francuzić odvaži učinit jebeni prvi korak.

- Cyranoooooo, ooooooj, Cyranoooooo!
Spavaš li,majke ti???

21.06.2004.
21.6.2004
Priča o Mariji V.

Priča o Mariji V.

ZAGREB,21.lipnja 2004.- “Danas je u Policijskoj upravi zagrebačkoj, na redovnoj press-konferenciji službeno objavljeno, da policija traga za mlađom ženskom osobom, koja putem Interneta pronalazi zainteresirane muškarce, ugovara s njima susret, a zatim ih u iznajmljenoj hotelskoj sobi ubija. Policija u interesu istrage nije objavila više detalja, ali iz naših izvora na policiji saznajemo, da je pronađen još jedan leš muškarca u hotelu ‘Park’ prošli tjedan. I ovoj žrtvi proboden je stražnji dio lubanje kirurškom iglom. Na mjestu zločina nisu nađeni tragovi zločina iz koristoljublja.”

Sa zaprepaštenjem čitam novine, naglo svjestan činjenice da možda poznajem ubojicu. Naime, upravo sam završio drugu terapeutsku seansu s pacijenticom, koja sanja kako ubija muškarce iglom u vrat. Ne mogu vjerojati da se radi o pukoj koincidenciji. Previše se godina bavim psihoterapeutskim radom, kliničkom i forenzičkom psihijatrijom, da bih zanemario vitalne znakove. Posljednjih sam dvadesetak godina imao brojne pacijentice s opasnim poremećajima, ali nijedna nije ubijala. Bilo je nasilnih, perverznih, sadista, sociopata. Neke su poslije završavale u crnoj kronici, ali nijedna od njih nije ovako spektakularno dospjela u novine. Gotovo sam siguran da je ‘zagrebački fantom’ iz današnjih vijesti moja pacijentica Marija V., koju liječim tek tjedan dana. Na prvi pogled Marija, koja je seansi insistirala da joj se obraćam kao Marini (kaže, ne voli svoje ime, previše je obično) izgleda krhko i ranjivo, kao djevojka od nepunih dvadeset godina. Prema kartonu ima 34, ali po tjelesnoj građi, mentalnoj slici i iskustvu koje projicira, ne bih nikad pogodio da je starija od 20. U njezinom plahom nastupu i tihom, sabranom govoru ne nazire se trag paranoje, niti potisnutih trauma iz djetinjstva. Nakon što sam povezao njezine snove i najnoviju policijsku presicu, iznenađeno otkrivam da je bolest krenula neočekivanim smjerom. Sa profesionalnog stanovišta želim saznati više detalja, kako bih upotpunio kliničku sliku, ali razum mi nalaže da hitno kontaktiram policiju. Ali ne još, barem dok ne saznam više. Sutra imamo terapijski rad u grupi, na kojem će biti i Marija.
--------
Zovem se Marija i obična sam djevojka. Živim s roditeljima, bratom i njegovom obitelji. Da, imamo i psa. Prava smo idealna familija, u kojoj nikad nije dosadno i ne fali događaja. Doduše, starom se bolest pogoršala, sve češće i sve dulje iskašljava pluća. Kaže, izdaju ga nakon četrdeset godina pušačkog staža. Smršavio je poprilično i konačno je došao skoro na moje kile, dakle 45 s krevetom, kako veli moj stariji, pametni braco. Otac mi je sad nekako bliži, prisniji, dok je nemoćan i konačno sveden na moju mjeru i veličinu. Nekad je bio planina od čovjeka, sto kila žive vage, zastrašujući pogled i glas, koji se spuštao u slatkasti, prijeteći šapat, kad bi poželio da mu dođem u radnu sobu poslije ponoći. Ja sam oca oduvijek obožavala. Na moj deseti rođendan kupio mi je prekrasnog plišanog medeka i dugo me držao na krilu. Igrali smo se raznih igara i od tada je to bila naša mala tajna. Kasnije sam naučila, da ne smijem odbiti ili usprotiviti se, kad poželi igranje ‘naših’ igara. Dugo me bilo strah da nas mama ne ulovi, jer je on rekao da bi se mama jako, jako naljutila na mene.

Ponekad sam pomišljala da mami sve priznam, ali strah da je ne razljutim bio je jači od želje da joj se povjerim. Osim toga, on je rekao, da bi mama sigurno mislila da je to sve moja krivica. Ustvari, ja znam da jeste, jer nijedna moja prijateljica ne obožava tatu kao ja. Nijedna ne mrzi oca – opet kao ja. Tek se sad, kad sam odrasla, a on bolestan i prikovan za krevet, mogu donekle opustiti u njegovom društvu. Mama i brat dugo su bili ljubomorni na tatinu i moju povezanost, ali ih je prošlo, kad sam navršila osamnaest i otišla u podstanare. Otac to nije lako primio. Nekoliko je mjeseci obigravao oko zgrade, u kojem sam bila na stanu zajedno sa Marinom. Nisam vam rekla, ali Marina je iz Valpova. Odlično se slažemo, iako ona ponekad poludi i sve porazbija u kuhinji. Zato kupujemo samo plastično posuđe, to duže traje.

Ovih sam dana opet kod staraca, ali samo privremeno, dok tati ne bude bolje. Pomažem mami u njegovanju starog i od svoje honorarne zarade dajem im pola novca za režije. Brat će dobiti treće dijete, pa oni ne mogu financijski pomagati. Osim toga, bratova je ženica prefina za kućanske poslove. Čak niti ne iznosi vlastito smeće. Mama jedina ima stalni posao u obitelji i uglavnom ona sve izdržava. Ponekad se čudim kako joj to uspijeva. Zato je već godinama nisam vidjela nasmijanu. Neprestano viče na sve, puši kao Turčin i mlati psa metlom. Kad je bijesna, svi joj se sklanjamo s puta.

Zadnjih par mjeseci tatin se tumor proširio i na drugo plućno krilo. Mislim da mu ne preostaje mnogo, a ta me pomisao istovremeno užasava i raduje. Više ne govori neprestano o hrani, ne utišava nas dok gleda ‘Golog kuhara’, ne prati vijesti. Sipljivo i teško diše i sve dulje ostaje u krevetu. Ponekad mu oči zacakle, kad sjednem uz njegovu postelju, da bih ga nahranila kašicom. Mogao bi on jesti i sam, ali često prospe po posteljini, pa se mama ljuti. Onda je meni najlakše hraniti ga. Osim toga, to mi daje neko perverzno zadovoljstvo, gledati kako je nemoćan i izložen meni na milost i nemilost. Ponekad namjerno petljam s hranom, odugovlačim, a on nestrpljivo gunđa sebi u bradu, da kakva su vremena došla i kako se iživljavamo nad bolesnikom. Potpuno je zaboravio, kako smo mama i ja godinama strepile od njega - brat nikada, brata nikad ni malim prstom nije taknuo, za razliku od nas dvije.

Stari zna, da mi više ništa ne može i ta ga činjenica frustrira i plaši. Vidim mu to u očima, kad se naginjem nad njegovu postelju, da popravim posteljinu ili oslušnem da li još diše, kad je čudno tih.

Ne znam što ste vi čuli, ali nije istina da sam staroga ugušila jastukom. Brat me, doduše, zatekao s jastukom u rukama, ali ja sam ga samo poravnavala – perje se bilo skupilo u lijevoj polovici jastuka.

A stari? Umro je od disfunkcije pluća, ugušen vlastitom pljuvačkom i bezglasnim kašljem.

Bila sam jako tužna, dok sam gledala kako mu se sjaj u očima gasi i ustupa mjesto čistom, nepatvorenom užasu. Mislim da cijeli svoj život nije upoznao pravi strah, do ovog zadnjeg trena. Bila sam neizrecivo sretna, što konačni osjećaj nadmoći nije u njegovim, nekad snažnim rukama.

Eto, to je moja priča za grupu. Ali, doktor je ovo sve već znao, a vi u grupi ste sigurno čuli desetke istovjetnih priča.

Uostalom, koja curica nije bila zaljubljena u vlastitog oca? Koja od nas godinama NIJE sanjala o jastuku preko njegovog omrznutog, obožavanog lica?

Priznajte!

21.06.2004.
16.6.2004
Lažem, varam, kradem

Lažem, varam, kradem

Danas sam ponovno u svojem brlogu, iz kojeg povremeno izlazim u pljačkaške pohode. Ja sam po definiciji lopov, a laž, prijevara i krađa moji su alati. Možda mislite da sam neki političar, novopečeni bogataš, zabavnjačka zvijezda? Ništa od toga, dragi moji!

Za mene se može reći, da sam stihijski, neorganizirani tip lopova. Ja ništa ne planiram danima, ili mjesecima unaprijed. Ja ne proučavam potencijalne žrtve, njihove navike, obiteljske situacije, prilike na radnom mjestu. Ne vodim brižljivu evidenciju što moje potencijalne žrtve vole, a što ne vole; koji su im omiljeni glumci, filmovi, knjige; koje voće obožavaju, a koje preziru. Naime, da sam zarobljen u vječnosti, ili da sam barem Bill Murray u filmu ‘Groundhog Day’, tako bih dobro izučavao žrtvu i njezine navike, da bi postojala opasnost i da se na kraju zaljubim u tu nesretnicu. Zamislite mene i dosadnu Andie McDowell. Užas!

Meni je već devedeseta, ali se dobro držim za svoje godine. Unuci kažu, da mi nitko ni šezdeset ne bi dao. Odgovaram, da mi tih šezdeset ne treba. Imam i svojih previše!

Dakle, mlad sam 90 godina, poznat sam i cijenjeni pisac u nekoliko zemalja. Sve naravno pod raznim pseudonimima, jer više od svega cijenim privatnost. Kad povremeno u knjižarama ili novinskim kioscima ugledam neku od svojih brojnih knjiga, romana, ljubića i slično (pišem sve osim kuharica!) nemam posebni osjećaj satisfakcije. Samo se dobro nasmijem, kad je naslovnica vulgarna ili jeftina, kad nalijepe golu ženu na moj duboki roman o kajanju, kad stave pištolj na ljubavnu priču bez krvi, ali s puno suza. Ali, šund je šund i mora lijepo i šareno izgledati na koricama. Što šarenije latice, to više bumbara oplodi moje cvjetove zla, što bi rekao kolega Baudelaire.

Dakle, možda mislite da je u opisu i opusu pisca per definitionem da laže i vara. Ali, gdje je tu krađa, pitate se, tako mladi i naivni?

Istina je, da lažem i varam i više nego je potrebno, daleko više nego fikcija u mojim knjigama zahtijeva. Ja se, naime, hranim jakim emocijama, a moje fiks doze iz godine u godinu postajale su sve veće i zahtjevnije. Stoga sam, za prvu pomoć, počeo voditi dvostruki život. U književnim sam krugovima brzo stečenu reputaciju pustio da raste do visina jednog akademika (iako ne pišem dosadno kao većina kolega-akademika). Moj je status i život priznatog književnika već godinama poznat, visok, neosporan – dakle - dosadan i nekako malograđanski zacementiran u ‘ne talasaj’ visine Olimpa.

Naravno da se nisam mogao pomiriti s takvim životom, kalupom Prokrustove postelje, gdje svaki ekstra talent za talasanje žabokrečine brzo osude u Slijepoj Našoj, svedu svakoga u okvire uskogrudne sredine u kojoj živimo.

Zato se u svojem drugom, paralelnom životu povremeno pretvaram u divljeg erotomana, nadobudnog vječitog buntovnika, tankoćutnog, osjetljivog pjesnika, ostavljenog mladića ili samo pohotnog tridesetogodišnjaka.

Sve su mi te role poznate i drage: sve sam to ja u proteklih devedeset godina već bio, osjetio, iskusio. Jedino je kosa bila crna, oči sjajnije, ruke sigurnije. Mladost! Prekrasna riječ koju do devedesetih godina niti ne možete razumjeti. Imao sam vrašku sreću zadržati taj osjećaj kroz cijeli svoj život.

Ali, da se vratim na temu. Nisam od onih pisaca i akademika, koji se boje napretka, tehničkih spravica i alata. Dok su moji kolege još marljivo tipkali na pisaćem stroju, ja sam editirao i pisao na prvim kompjuterima, kasnije surfao po internetu, logirao se, chatao i zavodio djevojčice s očima punim zvijezda.

Naravno, svoje izmišljene likove držim čvrsto pod kontrolom. Svih ovih godina niti jednom nisam popustio radoznalosti i pokušao upoznati te prekrasne djevojke, udavače, lolite, sretno i nesretno udane, koje bi padale pred šarmom mojih virtualnih karaktera. Nije da nisam imao prilika! Dapače! Ali nisam pokleknuo iz jednostavnog razloga: znao sam da ovoliko snažne emocije, bez obzira u kakvom tijelu bile zarobljene, nijedna od tih žena ne bi mogla podnijeti. Sve se, više-manje, svodilo na jedno: koliko njima treba emocija u jednom obroku? Koliko mogu i žele podnijeti ljubavi, žudnje, čežnje, tjelesnih strasti, koje bi mogle zapaliti novine, slučajno ostavljene na stolu?

Ponekad mi te prekrasne žene priznaju, da svojeg princa baš tako i zamišljaju: on mora biti visok, lijep i plav; takve odmah eliminiram, jer od njih nemam što ukrasti. Druge govore, da muškarac snova mora znati kuhati, praviti fascinantne ručkove, voljeti prirodu, planinariti. Brišem i takve. Problem nastaje, kad se pojavi žena s godinama frustracija, nedosanjanih snova, prekršenih obećanja, nakupljene žudnje, blještavih filmova u glavi…

Tada moj pokvareni, lopovski um stupa na scenu. Cilj je jasan: zavesti, nagovoriti na otvaranje, predaju, povjeravanje, a zatim nemilosrdno napasti i krasti sve te bogate osjećaje.

Naravno, uvijek umirujem nečistu savjest, samog sebe uvjeravajući da se radi o poštenoj razmjeni dobara, a ne o krađi; da dajem više nego uzimam; da uzimam samo ono, što mi se dragovoljno nudi; da ih, barem na kratko, usrećujem, barem u istoj mjeri kao i samoga sebe; da se radi o čudu, jer je to jedina ‘krađa’ u kojoj pokradeni ostaje s uvećanim dobrima i predmetom krađe… Nižem razložna objašnjenja, ali nijedno me još nije u potpunosti zadovoljilo. Jer, svjestan sam ipak da kradem. I to ono najvrijednije: osjećaje.

Godinama i praksom izvještio sam se do neslućenih razmjera. Više niti sam ne raspoznajem, gdje prestaje jedan od mojih virtualnih lovaca, a gdje počinje drugi. Onaj ‘pravi’, dosadni ja - akademik iz vašeg susjedstva - jedva dočeka da završi radni dan po protokolu, da se razmijene lažna rukovanja i još lažniji osmijesi, pa da se krene u nove krađe.

Prije svakog pohoda, koliko god spontan ili neplaniran bio, ipak jednu stvar minuciozno pravim: odlučujem, koji mi osjećaji taj dan nedostaju u nikad punoj škrinjici pisca. Zatim na brzinu grubo skiciram potencijalnu žrtvu, vadim jednu od brojnih, od čestog korištenja izlizanih ali uspješnih laži, te krećem u novi uzbudljivi poduhvat za taj dan.

Uglađeni doktor Jekyll pretvara se u svojeg pravog gospodara – Mr. Hydea.

Moji kirurški oštri noževi iznenada i neočekivano zadaju udarac, od kojih žrtva postaje nemoćna. Naime, sad vam odajem profesionalnu tajnu, trikove koji se plaćaju suhim zlatom i zbog čega se sve manje gledaju i cijene cirkusi, mađioničari, iluzionisti. Zato slušajte dobro!

Najskrivenija tajna i najjače oružje u mojem zanatu otimača osjećaja oduvijek su bile riječi. Nema tu ništa tajnovito ili sporno. Da, ali kakve riječi? I čije?

Riječi, kojima uvijek razoružam žrtvu su moje vlastite nedoumice, razočarenja, žudnje i strasti. U mojih se devedeset godina poprilično toga nakupilo. A ono, što tim riječima daje posebnu snagu, su iskrenost osjećaja, patnje, sumnji koje nas sve zajedno razdiru, koje nosimo kao kolektivnu svijest iz generacije u generaciju. Moglo bi se reći, da dajem svoje najskrivenije i najvrjednije, kako bih lažju i prijevarom pokušao izmamiti to isto –često u slabijoj, razvodnjenoj formi, često zamotano u slojeve taštine, sebičnosti, malograđanštine. Kad ovako analiziram stvari, mogao bih još dodati, da je moj muklotrpni posao prevaranta i kradljivca osjećaja pomalo specifičan: ja ulažem više, da bih dobio manje, malo…ponekad mrvice. Netko neutralan, gledajući sa strane, mogao bi ustvrditi, da je moj moto ‘više za manje’.

Nasreću, ne važem niti analiziram često. Ne brojim i ne mjerim, jesam li na dobitku ili gubitku. Ali, povremeno me uhvati, pa otvaram škrinjicu i uvijek se iznenadim kako je prepuna plijena, blaga. Koliko god mali pojedinačni plijen, čini se da s godinama na tim ukradenim osjećajima raste i nekakva nevidljiva kamata.

Zato, odbacujem lažni moral, skrupule i sumnjiva mjerila vrijednosti. Lažem, varam i kradem – kako bih se i dalje osjećao živim.
16.06.2004.
7.6.2004
Dangerous Liaisons

Dangerous Liaisons

Bilo je to tek jučer, ljeta gospodnjeg 1848. godine, kad sam primio rose pismo, namirisano njezinom rukom, najfinijim parfemom od suza i neprospavanih noći. Pisala je, da je s nama sve gotovo, da sad zna da je ljubav bacila pred noge čovjeku nevrijednom njezinih osjećaja. Da nije dvije noći spavala, jer je čekala barem dvadeset mojih pisama, koje joj dugujem. Pisama, u kojima ću reći po stotinu puta, koliko je volim, kako za mene samo ona postoji, kako me boja njezinih očiju uvijek posrami i zadivi.

Znao sam da je svaka njezina riječ do bola istinita: ima već dva dana, da joj nisam napisao niti retka. Pokušavao jesam, ali riječi su nekako izmicale pred činjenicom da sam je još sinoć ljubio, zagnjuren u njezinu kosu, uronjen u njezinu kožu, dušu i osjećaje. Nije pomagala činjenica, da pišem samo kad imam inspiracije, kad se žudnja prelije preko ruba. Ne mogu pisati samo zato, što lakej i valet čekaju pred vratima, da pismo odnesu jašući najbrže što mogu, kroz maglom ovijenu dolinu. Od Versaillesa do Parisa ima poprilično jahanja, vjerujte, pogotovu kad konja ne tjerate kao svi vrazi.

I što da joj pišem? Pa ona zna koliko živo osjećam svaku njezinu poru pod prstima. Ona zna, da je naše vođenje ljubavi najduže od svih dosad zapisanih u povijesti – naš snošaj traje već danima, uz rijetke pauze za vodu i hranu, za malo ukradenog sna, koji nam ne ide baš od ruke. Nikako da se zadovolje naša gladna usta, naše nestrpljive ruke, naša potreba da zaronimo još dublje i jače jedno u drugo, dok se naši nokti ne pojave na unutarnjoj strani kože.

Nije mi teško voditi ljubav danima. Kao izgladnjeli vuk u stadu ovaca, nadoknađujem mjesece i godine gladi za dodirom jednim dugotrajnim, iscrpljujućim seksom, kojim proždirem, koji proždire.

Sigurno se već ponavljam, jer nema baš toliko raznolikosti, mogućnosti, dok hranim tijelo, pijem s izvora. Ipak, nezasito gutam i usisavam u sebe zvukove, boje, dodire, mirise. Još uvijek mi je sve zanimljivo, novo, uzbuđujuće. Daleko sam još od toga, da se zasitim.

Ali, njoj to nije dovoljno. Ona me poznaje, ali svejedno mora imati tisuću potvrda moje ljubavi. Nije to nesigurnost, nije hipokrizija, kojom pokriva svoje bezuvjetno prepuštanje strasti. Ona zna da jedan Vicomte de Valmont MORA priložiti dokaze svoje ljubavi, inače te veze nisu Opasne Veze.

Ona nije Marquise de Merteuil, premalo je zlobe u njoj, iako ima dovoljno ljubavi. Ona jest Madame de Tourvel , iako joj to godine i iskustvo jedva dopuštaju. Ali njezino je srce - srce slatke, mlade i neiskusne Cecile de Volanges. Ona je sama pulsirajuće srce, ona je ohm-ommmmm- Uma - skrenut ću s uma.

Ti samo budi dovoljno daleko, njezine su ojađene riječi teško pale na mokro tlo. Razumijem je, jer i sam sam umoran od igara, napudranih perika, maski i kostima. Ali, igra sama od sebe traje, bez vlastite želje da nastavim.

What a tangled web we weave, when first we practice to deceive!. Ljubav je tako jednostavna, ali mreže koje pletemo uvijek završe kao izdaja.

07.06.2004.
4.6.2004
Friday Blues

Friday Blues

Danas je kišilo. I sutra će, kaže radio. Dvijetisućečetvrta se vuče. O, moj Bože, kako grozno vrijeme! Gadno stoje stvari, moje luče! Ne računaj na mene.

Svi kažu, da je petak dan za metak. Ne znam o čemu pričaju. O seksu sigurno ne. Možda o tome, kako bi si najradije sprašili metak u glavu, da im samo stari nije vratio onu pucaljku iz rata. Jebiga, uplašio se najava policije da znaju oni tko to drži na ormaru, neprijavljeno. Osobno, ne mogu se zamisliti kako pucam u sebe. Nikad nisam podnosio krv, slab bih ja (samo)ubojica bio. Možda da se otrujem tabletama?

- Ali, to je tako ženski! - kaže moj frend, jedan od rijetkih macho-frajera s kojima se družim.

- Jebe mi se, što će tko pomislit ili komentirat! Ionako ću bit mrtav! - velim rezignirano i zamišljam se mrtvog na krevetu, u najboljoj pidžami, posivjelog lica od overdosea.

- Ali, bit će to sramota i za tvoju obitelj, prijatelje. I mene će žderati pomisao, kako si skončao ko nekakva pičkica, bez karaktera i stila! – odgovara frend, sad već ljut na moju hipotetsku nečasnu smrt.

Ne pita, peder, zašto bih se uopće i ubio? Moju kontemplaciju doživljava kao gotovu stvar. Sad samo premeće po glavi što s lešom, kako će to izgledati u očima javnosti. Praktičan kakav jest, odmah organizira stvar.

- Dobro, reći ću svima da si imao psihičkih problema. To će objasnit ženskasto samoubojstvo tableticama. Recimo, imao si, štajaznam, mali pimpek, to te proganjalo. Ili, žena ti se kurvala, nisi to mogao podnijeti!

- Ma, daj ne seri! Nisam oženjen. Za pimpek se zna - vidjelo se u Sevinom filmiću - nit' je mali, nit' velik.Otkud ti samo takve glupe ideje? Kako ti nije palo na pamet, ono, mučila ga svjetska nesigurnost, američka ubijanja u Iraku, gladna djeca u Africi….. Nešto plemenito, da ne ispadnem nesigurni seronja!

- Jest, baš bi u to netko povjerovao! Ali, zamisli da proturim glasinu, da si recimo bio tajni ljubavnik Lady Di, pa te ubila MI6 prije nego napišeš memoare. Ionako se već danima ufuravaš u pisanje na blogu, forumu, pa ono, tajne službe te koknule preventivno.

Razmišljam o upravo predloženoj ideji. Sviđa mi se. Ispao bih jebač, egzotična žrtva svjetske zavjere, o meni bi pisali feljtone… Već vidim naslove u Daily Mirroru: “Otkriven novi, supertajni ljubavnik princeze Diane” : Ili recimo u “News of the World” bi sigurno pisalo: “Konačno zgodni ljubavnik, pa još ljudsko biće, Lady Di”.

Maštam sve u šesnaest i zamišljam kako bi stari bio ponosan na mene. Bio je to moj sin - taj je u danu znao okrenut dvije-tri princeze, ili barem udate u kraljevske obitelji!

Ali, opet, jebati Dianu! Prevelika je to žrtva! Nisam ja fashion-freak, da radije jebem rugobu u Dolce & Gabbana haljini, nego zgodnu curu u običnoj obleki. A taj nos, pa ti zubi! Uf, ko da ljubim Charlesa i njegovu najnoviju (najstariju)! Daleko im lepa kuća!

- Dobro, jesi zaspao? – gura me frend laktom u rebra, a ja se prenem iz sanjarenja o vlastitoj slavnoj smrti.

- Ma, nekako mi se danas ipak ne umire! Idemo radije na kavicu i trač-partiju. Štro bi rekla moja majka, pa ne mogu umrijet danas.

Imam još hrpu stvari za napravit!
04.06.2004.
25.5.2004
Neobjašnjivi napad čežnje

Neobjašnjivi napad čežnje

Budim se prerano u nedjelju, vani je još mrak.

Prijateljica, s kojom sam jednom davno imao nešto, moli me za uslugu. Treba autom po njezinu kći u udaljeni grad: cura dolazi iz inozemstva samo za vikend. Vani je 5 ujutro, a meni je noć, u glavi i srcu. Nemam želja, osim da se okrenem na drugu stranu i spavam. Ali, dugujem toj mojoj prijateljici, velik je moj dug. Bili smo ljubavnici par puta, a onda-čim su počele želje, zahtjevi i primjedbe - u strahu od obaveza koje su počele sličiti lošem braku - pobjegao sam bez suvišnih 'zato'.

Nije to lako prihvatila, jedva smo nakraju dogurali do površnih 'halo' preko žice. Nisam davao premalo, naprotiv. Ali, nekako je željela još, više, previše. Bit će da sam tako divan, da me se teško odreći, ili pristati na malene doze.

Vozimo u tišini, pada mi napamet da bih joj u drugim okolnostima rado stavio ruku na koljeno, ispod suknje, predložio da stanemo u nekom grmlju, da se pograbimo strastveno, kako smo nekad znali. Podigla je popriličan zid i vozimo u tišini.

Kći joj je već odrasla, a mene i dalje privlače starije, iskusne žene. Ili je to strah od curica? Ili starenja? Jer, dokle god gledaš i žudiš za -barem- vršnjakinjama, a ne sliniš teleći za tinejdžerkama i školarkama- mlad si! Stara je to mudrost mojeg najboljeg prijatelja, iako obojica povremeno na kavi prokomentiramo kratku suknjicu ili noge neke baš takve lolite. Djevojka u autu baš je jedna takva lolita par excellance. Zasad mi se prije diže na majku (doktore, jesam li normalan?)

U povratku, mislim na vlastite, često nedefinirane čežnje, koje me obuzmu iz čista mira, na nemire, koji me zgrabe i drmaju grozničavo, od kojih poželim pobjeći u nepoznato. Još gore mi je, kad me obuzme neobjašnjiva čežnja za istim takvim stvorom, nekim drugim bjeguncem od života, nekim, kome su moja črčkanja po papiru i web logu zanimljiva. Toj nekoj Željenoj i žuđenoj posvećujem sat i pol vožnje u šutnji do kuće, dok majka i kći na zadnjem sjedištu brbljaju i razmjenjuju podatke, tračeve, roditeljsko-dječje nježnosti. Mislim na neku N., u kojoj su se sublimirale zadnje moje ljubavi, obožavanja istih pjevača i pjesama, iste proživljene mladosti u susjedstvu, udaljeni tek par gradova i nepostojećih republičkih i drugih granica, s kojom dijelim istu sudbinu zatvorenika vlastitog života i svakodnevice.

Je li to neprilično u ovome času? - pitala bi ona, pitao bi naš kućni pjesnik Arsen, u nama dragoj 'Ne daj se, Ines'.

Danas je čežnja ljepljiva, opipljiva u mojem uredu, a monitor kompjutera zamagljen.

25.05.2004.
18.5.2004
Kako sam upoznao Prota

Kako sam upoznao Prota

Sinoć sam na teveu opet gledao Prota. Naša je odjelna sestra, inteligentna i obrazovana, koja gleda puno filmova, jutros prepričavala film. Bila je fascinirana koliko Kevin Spacey liči na Prota. Pljunuti on, uzbuđeno potvrđuje. Veli, kako su joj dragi filmovi i priče o inteligentnim luđacima, od Jacka Nicholsona u ‘Letu iznad kukavičjeg gnijezda’, pa sve do Hanibala Lectera. Slušao sam je sa zanimanjem, zapanjen činjenicom da istina, koju bi i dijete spoznalo isti tren, inteligentnim ljudima izmiče. Naime, sestra zaista vjeruje, da je gledala film o čovjeku poludjelom nakon obiteljske tragedije, koji utočište traži u fantaziji i drugim svjetovima. Možda je njoj ili psihijatru u filmu, odličnom Jeffu Bridgesu, to racionalno i logično objašnjenje. Nama, koji smo upoznali Prota, smiješni su i tragični takvi ‘argumenti’. To, naime, pokazuje, da ljudi i kod zdravih očiju i solidne inteligencije - ništa ne vide, niti razumiju.

Moj posljednji bijeg iz tobože normalnog okruženja, kojeg su moja obitelj i liječnici nazvali živčanim slomom, zbio se prije desetak godina. Jednoga sam dana klijentima naše brokerske kuće odlučio priznati, da ih svjesno varamo, prodajući im bezvrijedne papire. Okrenuo sam stotinjak brojeva, razložno objasnio zašto je štetno ulagati zadnji novčić ušteđevine u NASDAQ ili neku drugu izmišljotinu, te lijepo savjetovao da sve rasprodaju i bježe što dalje od burzi. Ne bi oni mene strpali u ludnicu samo zbog toga. Ne! Navodno im je najviše zasmetalo, što sam sve tikete trgovanja, zaključnice i certifikate o vlasništvu pobacao s prozora našeg ureda na tridesetom katu. Koja glupost! Pa, papire je najlakše zamijeniti. Ja nisam nasilan tip, ali kad su me htjeli svezati malo sam podivljao, istina je. Uostalom, da sam lud, kao što tvrde, imao bih nadljudsku snagu - vele da pravim luđacima skoči nivo adrenalina toliko, da mogu pobacati sve bolničare kao od šale. Ja sam morao uložiti popriličan napor da samo jednog skinem s vrata. Istina, nezgodno je pao, tih nesretnih trideset katova niže, ali sam si je kriv.

Da se vratim na Prota. Pouzdano znam, iz prve ruke, da si je nadjenuo ime, kojim su ga zvali još u vremena stare Troje i nezgode s Helenom. Točnije, zvali su ga Proteus, a kako mu se letjelica srušila u more, uplašeni domoroci proglasili su ga bogom mora. Iako se nije pretvarao u životinje i slične gluposti, s razlogom su mu pripisivali sposobnosti metamorfoze - često je mijenjao tijela i izgled. Naime, on nije oduvijek izgledao dobroćudno kao Kevin Spacey. Dobro, u povjerenju, među nama i sub rosa, Spacey JEST Prot, ali to nitko živ ne bi povjerovao. Zato se uspješno i šverca u Hiollywoodu godinama. Uostalom, sve te vanzemaljske face kao Schwarzenegger, Stallone i slični daleko su sumnjiviji kao alieni, tako da Kevin prolazi nezapaženo. Ali, da se vratim na temu.

Prot je, naime, u našu ustanovu došao prije mene. Bio je tobože na promatranju, jer su ljubaznost, dječja radoznalost, iskreno pomaganje drugima ili natprosječna inteligencija oduvijek u našem društvu predstavljali iskakanje iz društvenih normi ponašanja - dakle, svojevrsnog ludila. Protu su pronašli previše dobrih ljudskih osobina, da bi to bilo prihvatljivo, normalno.

U filmu od sinoć je više-manje sve prikazano realno, kako se i zbilo. Jedino nije istina da je Prot odveo onu bakicu. U stvari, odveo je našeg odjelnog psihijatra. Odonda u našoj maloj zajednici vlada rasulo - nitko ne priča ni sa kim, tablete se više ne dijele, nego prodaju, ljudi ne planiraju oporavak i vraćanje obiteljima. Nekako smo ostali zarobljeni u vremenu, iščekujući Protov povratak.

Recimo, u filmu su krivo prikazali da nam je Prot pomagao prilagoditi se normama društva, kako se od nas zahtijevalo. Upravo obrnuto! Prot je na genijalni način obrazlagao suštinu stvari liječnicima i sestrama. Najbolji rezultat toga bio je odluka našeg odjelnog liječnika da s Protom otputuje prema zvijezdama. Ostalom je osoblju toliko poljuljao povjerenje u njihov sustav vrijednosti, da je poslije Prota, recimo, uvedeno pravilo obaveznog držanja kućnih ljubimaca po sobama. Ja, na primjer, imam nekoliko mačaka, a gospođa Robinson s trećeg kata redovito dovodi svojeg mačora na odjelne zabave za životinje i vlasnike. Ministarstvo je zdravstva konačno prihvatilo našu peticiju da se članovi obitelji paralelno, ambulantno liječe sa nama, njihovim izopćenim rođacima, očevima, majkama, sestrama. To je otpočetka bila Protova ideja. Ima toga još, ali za sada ne smijemo preradikalno nastupiti. Prot kaže, da ljudski um začas pobjegne u fugu. Ne znam točno što bi to značilo, u rječniku stoji da je fuga bijeg. Ali, kako nečiji um može ‘pobjeći’?

Ili, recimo, otkad je Prot otišao, svi u našem malom kolektivu, njemu u čast, banane jedemo na isti način – zajedno s korom. To je on u filmu jako dobro prikazao, glumio je kao da ne glumi (samo ja znam da nije glumio). Meni je kora fuj i bljak, ali sjetim se Protovih riječi, da ću jednog dana shvatiti zašto. Zato jedem poslušno, gutam neukusne zalogaje, energično žvačem i hrskam. Jedina je istina, na kraju, da poslije toliko kore imam redovitiju prbavu, da više cijenim sredinu banane, kad jednom dođem do nje, da sam naučio čekati i dočekati taj trenutak kad dođe slatka nagrada iznutra. Možda vam se to čini premalim postignućem za nekog, tko je poznavao Prota. Ja čvrsto vjerujem, da će se neka otkrića, otkrovenja, neke istine, pojaviti same od sebe, kad jednom svi zaradimo Protovo povjerenje i on nas ponovno posjeti.

Ili možda, ako se kotač evolucije, koji je on tako nestrpljivo ubrzao na našem malenom planetu, opet pokrene unatrag. U tom će se slučaju Prot, siguran sam, opet pojaviti među nama.

Ja taj dan nestrpljivo iščekujem.

18.05.2004.
17.5.2004
Kurva

Kurva

Moja je prijateljica u svojoj tridesetdevetoj godini života. Ona je nevina. Ne bi to bilo tako strašno, da još sa osamnaest nije bila kurva.

Zapanjeni ste, mislite da ne znam računati? Malo ste se prevarili. Moja je prijateljica Marina od rane mladosti bila prostituka. Jebala se za lovu. Pušila. Gutala. Bila karana u guzu. Fukala se u prljavim haustorima. Navlačila smežurane pimpeke u iznajmljenoj, zagušljivoj sobici. Stiskala zube i gledala u stranu, dok su je rasturali nestrpljivi vojnici, uzdrhtali tinejdžeri, uvijek užurbani trgovci.

Deset je godina Marina podnosila sranja, koja se teško mogu i zamisliti. U tom je periodu života nisam poznavao. Živjela je i prodavala se u dalekom gradu, na obalama poznate rijeke, gdje je koncentracija stanovništva, kuća, poslova i vreve velegrada bila u drastičnom neskladu s nedostatkom ljubaznosti, nepostojanju razgovora susjeda, sumnjivom izostanku prijateljstava u kvartu.

Od malih je nogu bila nevoljeno dijete. Nije ni čudno, što je radije izabrala poniženja od potpunih stranaca, nego od očuha, rodbine, takozvanih prijatelja. S njezinom srednjom ekonomskom nije bilo posla, niti pristojnog života. Zato su stanodavci, privatni gazde trgovinica i kafića, pa čak i jedna vlasnica butika, nudili financijsku pomoć za malo Marininih zagrljaja.

U početku je baš sve bilo bolno, gadljivo, teško za izdržati: od ugovaranja posla, kao na stočnom sajmu (a bila je dobra i mlada junica), preko samog fizičkog čina, dominacije i ponižavanja, do osjećaja boli i samoće kad bi mušterija otišla. Lizanje rana nakon groznog dana Marina je pretvarala u ritualni obred skidanja tuđe kože i samosažaljenja. Tuširanje nije ispiralo prljavštinu, koju je osjećala izvana i iznutra. Znala je, da je sa svojih nepunih osamnaest - kurva. Tako se osjećala, a par vodki u soku od naranče samo bi produbilo taj feeling zadnjeg smeća. Duboko u sebi znala je, da je sve samo njezina krivnja, da sudbinu i okolnosti ne može okriviti ni malo.

Jedino čemu se odmah usprotivila, bilo je predavanje u ruke makroa, zaštitnika, koji su ostalim curama nudili malo lažnog osjećaja sigurnosti ili ljubavi. Nije bilo lako, ali uspjela se oduprijeti. Zato za nju nije bilo luksuznih hotela, bogatih mušterija, čiste posteljine. Podrumi i haustrori bili su njezini uredi, ali je barem njih uvijek bilo dovoljno.

Marina je za jebanje imala mantru – dok bi mušterija ponižavala sebe i nju – ona je u glavi vrtjela film, u kojem je bila glavna zvijezda. Ona i njezin muškarac iz snova živjeli su u gradu, gdje ih nitko ne poznaje. Imali su kućicu, vrt s ružama, djevojčicu i psa. Povremeno bi u glavi mijenjala poneki detalj – kuću bi povremeno zamišljala drugačije obojanu (uvijek u živim bojama), psa bi zamijenila mačka, djevojčicu dječak. Nisu imali lica, niti imena. Koliko god se jako upinjala da im prepozna crte lica, ili otkrije neki specifični detalj, zumiranjem bi se slika u glavi na čudan način udaljavala, umjesto da bude bliža. U svakom je klijentu ili slučajnom prolazniku tražila lice, oblik glave, način češljanja kose, koje će jednom prepoznati kao čovjeka, dijete, psa i kuću svog života. Znala je da vrijeme odmiče, ali sudbinu nije mogla požurivati.

Vremenom se naučila strpljivosti, u ophođenju s klijentima – jebcima, kako ih je u sebi nazivala. Naučila se sažaljevati njih, umjesto sebe. Sazrijevala je.

Neki su od njezinih starih mušterija opazili promjenu kod Marine. Iz nje je odjednom počela izvirati nekakva blaga ironija, superiornost, kojoj nisu mogli nazreti ishodište, niti kraj. Počeli su je izbjegavati, jer im se činilo da ipak nisu bolji od nje, naprotiv. Neki su je počeli vrijeđati, sve više nesigurni u sebe. Marina bi blago prihvaćala uvrede i grubosti, a sve se češće nekako eterično, odsutno osmjehivala. S nekima bi započinjala razgovor, ispitivala zašto su tako osamljeni, kako da ne mogu pronaći djevojku, umjesto da ljubav traže na nemogućim mjestima. Očito je pogađala u suštinu, jer bi se poneki posramljeno ispričavali. Obično poslije više nisu dolazili. Tako je Marina, niti ne znajući, sama započela demontažu svoje nesretne profesije.

U dvadesetosmoj joj se dogodila trudnoća. Uslijedio je abortus, koji je krenuo naopako i Marina je završila na hitnoj. Poslije narkoze, neljubazna sestra ironično je objavila, da buduće trudnoće sad može prekrižiti. Sad se možeš komotno jebati gdje i kad hoćeš! Ti si oštećena roba - baš tim joj se riječima obratila, posprdno i bahato, procjenjujući da se radi o propalom slučaju. Valjda je sudila po Marininim ispucalim noktima, iznošenoj odjeći i odsustvu muškarca uz uzglavlje kreveta.

Nije tu bilo suza, kajanja ili žalosti za propuštenim. Marina je samo u glavi, u svojem filmu, izblijedila sliku djeteta bez lica, retuširala je, kao bijelim korektorom kojeg je jednom u školi koristila za brisanje krivo napisanoga. Slika je sad za mrvicu bila tužnija, usamljenija, ali ništa se krupno nije dogodilo.

Jedino bi je ponekad u preponama obuzeo osjećaj praznine, posebno nakon divljačkog nabijanja nesigurnih jebaca, koji su kod nje tražili potvrdu svoje muškosti. Kod Marine je nedostajao osjećaj slobode od straha od neželjene trudnoće. Bila je neslobodna da se osjeća slobodnom.

Zato se u svoje slobodno vrijeme Marina bacala na čitanje knjiga. Pronalazila bi u antikvarijatima jeftina džepna izdanja za deset kuna, ljubiće za sedam, debele romansirane biografije glumaca za dvadeset. Gutala je napisane retke, poglavlja sa opisima prirode, karaktera, događaja. Zaneseno bi čitala, nekad i po nekoliko puta iste stranice. Upijala je tuđe misli, slike, osjećaje, kao da joj o tome ovisi život. Nije imala nekog znanja iz srednje ekonomske, koje bi je odbilo od neke knjige, nekog autora ili naslova. Bez predrasude ili izuzetka svaku je knjigu prihvaćala punog srca. Čim bi je uzela u ruke, izgladila rubove i ispravila uši na stranicama, bacala bi se u avanturu istraživanja tuđih svjetova.

U dvadesetdevetoj, u glavi i srcu bila je potpuno čista i nevina.

Ne znam točno, što joj se desilo u tridesetoj. O tome nikada nije željela pričati. Samo bi odmahnula, zabacila kosu iza uha, nasmiješila se i rekla - To je davno prošla voda ispod mosta. Valjda je htjela reći, da nije bilo vrijedno spomena.

Marinu poznajem zadnjih šest godina - od njezine tridesetreće. Potpuno je neiskvarena, nezaprljana, čista i nevina. Tamo gdje je najvažnije, u srcu i mislima.

Živi sama i –nećete vjerovati – radi kao cijenjena knjižničarka u našem malom gradu. Omiljena je među starim i mladim čitateljima, jer rado sluša zapitkivanja, molbe, lamentiranja o knjigama i životu, o izmišljenim karakterima i likovima. Jako puno zna, ali time ne paradira. Ako je slučajno uvučeš u dublju raspravu o junacima knjiga, kao što su Ana Karenjina ili Tessa od Urbevillea, onda s čuđenjem opaziš s kolikim žarom Marina o tome priča.

Pametnom je čitatelju to sasvim dovoljno
17.05.2004.
10.5.2004
Scary mama

Scary mama

Ivanina mama jako dobro izgleda za svojih četrdesetpet. Žena ima lijepe crte lica, savršeni ten i pune usne, uvijek vrhunski našminkane.

zato nije ni čudo da uvijek po stanu hoda polugola, u nekom kimonu, kućnoj haljini na cvjetiće - ne stigne se žena obuć' od silnog šminkanja. srećom, Ivana nije takva. Njezina je teorija - bolje pol sata dulje u krevetu, nego u kupaoni. slažem se s njom i gorljivo je podržavam, pogotovu kad tih pola sata dulje ostaje u mojem krevetu. Ona ima savršeno tijelo: male, tek propupale grudi, široke, ružičaste kolutove oko bradavica, prekrasnu rupicu kod ključne kosti, nepravilne zube i šarmantni osmijeh jedne Julije Ormond (znate te zube, malo istrošena, poturpijana jedinica gore, lijevo). sva je vražja, a u krevetu neumorna. ta me djevojka uvijek oduševi novim vratolomijama u seksu, ili izvođenjem joga -položaja, dok jedemo jabuke ili kekse u krevetu, nakon burne seanse.

e, ali to nije ništa u usporedbi s njezinom otkačenom mamom. ta žena je tako cool, kad kao slučajno bane u Ivaninu sobu i zatekne nas u kamasutra pozi 669- ona samo nonšalantno kupi razbacane čaše i tanjure oko kreveta i nehajno veli - Ivana, kad budete gotovi, u kuhinji vas čeka kuglof! meni je u početku bilo neugodno, pokrivao sam bedra, gledao u stranu dok se motala po sobi. njima dvjema nije bilo - smijuljile su se i namigivale jedna drugoj u stilu 'jesi ga dobro ižmikala?'. bilo je to malo scary, ali nisam svemu pridavao preveliku pažnju.

jednoga sam jutra, dok je Ivana imala ispit rano ujutro, ostao spavati malo dulje. odjednom, jastuk mi je pritisnuo glavu. Ivana, dosta zajebancije, ugušit ćeš me! samo se smijuljila, a rukom već napipavala maloga, koji pod njezinim rukama u roku keks postaje velik. ugušit ćeš ga, polako! tobože se bunim, ali ona ga je već zajahala. jastuk mi i dalje drži na licu - to je sigurno neka nova fora, koju na meni želi isprobati. jutros komplet mijenjamo stil, podbadam kroz jastučnicu. ona ne haje, već me štipa za bradavice, kao da ih želi povećati na njezinu veličinu.
auu, to boli - ti, kozo jedna! Ivana zna biti jako sebična u seksu, radi ono što njoj godi i ne misli previše na mene. istina je da je moj dio užitka stoput veći nego s ijednom drugom, bez obzira što ona radila. zato se ne bunim, nego žurim uloviti nešto i za sebe. odjednom, jastuk je zamijenila crna, svilena traka preko očiju, a usta začepljena dojkom. opa! danas je na nekim divljim hormonima, konstatiram u sebi, jer je bradavica dvaput veća od normale. jutrošnji seks sav je čudan. do sad nije ni grizla, a jutros!? božesačuvaj!

dosta zajebancije, bunim se i mičem crnu traku s očiju. iznenađenje!užas! strava! to Ivanima mama jaše, ko da joj je zadnje! e, sad sam gotov! tko tu koga jebe? najradije bih prekinuo. i Johnny se unutra polako počeo smanjivati. ššššššššššš, pusti tetu Sanju da vozi, veli scary mama i nabija se, uoppće joj nije neugodno. Ivana će me ubiti, mislim. tek mi je sad svanulo što zapravo radim i koliko se moja psovka od prije par dana - jebem li ti mamicu! - na perverzni način uprizorila.

samo dalje maleni, ne brini se - Ivane nema do podne! - veli scary mama i naginje se prema mom licu, dok mi neka jeza diže sve dlačice na vratu. šapće mi na uho - ako ne svršim, reći ću te Ivani! jebemu, ta luđakinja ozbiljno misli. još bi moglo bit svega, grozničavo premećem u glavi razne scenarije i izgovore, za slučaj da Ivana bane u sobu. ne dajte se smesti, ironično joj velim, dok vrišti kao da je kolju. na kraju teško uzdiše, popravlja kosu, ali ne sjahuje. Johnny je od šoka napola mlitav, ali teta Sanja očito zna radnju, jer vibriranje i grčenje iznutra malom ne dozvoljava opuštanje. za boga miloga, svršite već jednom, posramljeno velim, Ivana može upasti svakog trena. brini svoju brigu, mileni, veli scary mama, svršila sam dvaput!

ustaje, popravlja jastuk i moju slijepljenu kosu, češlja je prstima. znaš, baš si zgodan kad ti je neugodno. srami se - prijeti mi prstom - što ti nije bilo lijepo kao meni. gledam u stranu, popravljam rub plahte. znate, ovo je bilo... čuj, mali. ako mi se Ivanica ikad požali na tebe - pečen si ! budem ti jajca odrezala jedne noći, ne buš niti primetil. zamišljam Sharon Stone, icepick alatku, teta Sanjinu kutiju za šivenje i velike krojačke škare, koje često koristi. ali, ako je Ivana zadovoljna, sve pet! ja šutim ak' ti šutiš, veli ona i značajno namiguje, dok zatvara vrata za sobom.

sad me već jako, jako frka.

jer, Ivana ima dvije godine stariju sestru, koja dolazi u posjet sutra.

tko zna što će mi tek seka uraditi!

10.05.2004.
5.5.2004
Kako me blues uništio za cijeli život

Kako me blues uništio za cijeli život

Billie Holiday "Gloomy Sunday"

Sjedim, slušam neku elegičnu, hipnotičku laganicu i razmišljam, kako mi je blues uništio život. Trajno.
Još kao beba, pokazivao sam otpor prema brzim ritmovima i veselim pjesmicama. Na put propasti povela me jedna moja otkačena tetka- stara cura, koja je imala punu kuću ploča Billie Holiday. Tako je počelo. U njezinoj kući nikad nije bilo dječjeg smijeha, veselja, svađa. Po cijele su se dane na gramofonu okretale vinilne ploče moje propasti na 33 okretaja. Njezin me glas u Gershwinovoj 'Foggy Day' još kao četvorogodišnjaka bacao u očaj. Ne, nisam plakao, nisam čak ni jecao. Samo bih šutio, spustio glavu i teško, preteško uzdisao. Nisam znao točno što mi je, zašto se osjećam tako neispunjeno, gladno i promrzlo. Nije to bilo od prazne bočice mlijeka, niti od mokrih pelena. Bilo je to od bluesa.

Sa 12 godina, kao iskusni konzument bluesa, skoro pa ovisnik, već sam zdvajao nad još jednom stvari Billie Holiday - 'As Time Goes By', čak i prije nego sam gledao 'Casablancu'. Ta me je pjesma bacila u naručje Ingrid Bergman, a opsesija njezinim usnama prenijela se i na Isabellu. Ali, to je neka posve druga priča.

Bille Holiday i njezina horror-pjesma 'Glad To Be Unhappy', zakucala je zadnji čavao u moj lijes. Poruka je bila jasna i moji su roditelji počeli očajavati. Nekako su osjećali, da djetetu više nema pomoći.

Godine su prolazile, ja sam odrastao, a moji su roditelji prerano osijedili, vodajući me po doktorima i dječjim psiholozima. Dijete je teški melankolik, govorili su stručnjaci i samilosno klimali glavom. Na kraju bi eventualno nudili tablete za smirenje mojoj jadnoj majci, druge pomoći nije bilo.

Dijete-čudovište je odrastalo, a blues se širio kao gangrenozno tkivo. Došli su brojni izvođači, a vrhunac zabave i veselja bio bi Nat King Cole, ili neki drugi 'lakši' pjevač. Više nisam birao glazbu, ona je nekako birala mene, a ja sam sve više tonuo u živo blato.

Otkrio sam Sade Adu i mnoge druge, ali njihova poruka je bila jasna: otrovan bluesom, predodređen za patnju.

Ponekad bih si pokušavao pomoći, stavljajući vesele i brze ritmove, a u zakutku mozga bi Sade pomagala, pjevajući nešto kao '...ne dajte djeci da slušaju blues' (poslije je sve zasrala s 'Kings of Sorrow'). Prekasno za moje jadne roditelje, nažalost.

Odrastao sam, zaposlio se, otkrio djevojke. Bile su zabavnije od bluesa, ali čim bi počele s prigovaranjima, te čudnim zahtjevima da slušamo reggae ili nešto drugo, još perverznije, prekidao sam.

Nisam želio da neka od njih slučajno zatrudni, te donese još jedno dijete na svijet, inficirano pošašću tako bezazlenog, plavog imena - blues.

I sad sjedim na verandi, prebirem prstima po gitari i gledam u zalazak sunca. Na playeru je opet jedna stara stvar - 'It's Easy To Blame The Weather'.

Živa istina!

05.05.2004.