Bio jednom dečak koji je imao cvrčka.
Dečak je cvrčka zatvorio
u kutiju sibica da čuje,
kada se bude umorio,
zvuke detinjstva dok putuje.
Krenuli su na put da nađu sreću.
Godinama je planetom lutao,
u sebe ucrtavao svako bespuće,
a cvrčak je sve česće ćutao
u samoći kartonske kuće.
Mladić je kutiju izgubio
na nekom musavom peronu
jer se u svet očajno zaljubio
u jednom ćopavom vagonu.
Kada je odrastao, dečak je zaboravio cvrčka.
Na bulevarima i trgovima
disao je bezmernu sirinu,
u avionima i brodovima
čovek je cepao daljinu.
A onda se setio.
Sa umorom i prvim borama
sve sobe su počele da liče.
Prasina se stvrdla u porama
i uvukla u ustajale priče.
U svim hotelima i gradovima
sretao je ista zanesena lica
sto guzvaju u svojim dzepovima
zaboravljene kutije sibica.
U svakoj je čuo svog cvrčka.
Ana Gram
