
Moji vozovi imaju jedno polaziste,
jedno odrediste!
Ja sve nesto odlazim,
dolazim,polazim,
a vracam se!
Stopala su ushushkanih,
zashticenih...ostalo ne garantujem.
Nedavanje a ja ne dam svoje shtepove,
zadebljane oziljke shto prstom prevuchesh,
shavove sa leve na desnu komoru...
o predkomorama i podsvesti precutkujem...
Beograd,prashnjavog
obraza ushao u mene....
upio svoj vonj patine u svaku poru,
josh onda kad vrishtavo,
posesivno,davljenichki zagrizoh zhivot,
njegov plavi pramen smoga ispuni mi udah!
Od tada ga nosim,
umotavam u obloge da ga ne povrede,
shtitim nakostreshena ko pseto do repa,
udaram rechima,pesmama po venama
bubnih opni uma...
odmotavam ga i prosupam sebi na dlanove,
tudjina kad zaboli,kad platno dushe zadrhti ,
sluchajno zgazena nechijom petom,opire se,
i krikne bojama pomalo ispranim,
prepoznatljivim ,bojama Beograda,
shto blistaju u suzi moga oka....



