scout


Ipak ...
17/1/2009
... sam se nadao da ces mozda ovde svratiti. Procitati. Saznati da jos uvek mislim na tebe. Mozda mi poslati poruku neku na PP ... Nisam siguran ni da si primila sms za rodjendan juce. Mozda ni ne koristis vise taj broj. A ne smem da te nazovem,  jer ne bih da ispadne da te uznemiravam. U  izvestaju sa Statcountera ne mogu da vidim da li si mozda ovde bila ...

Cudno ... kako jos uvek sve tako zivi u meni ... a najvise tvoj osmeh. Njega ne mogu da zaboravim. Cesto mi se pogled zakuje za neku osobu koju slucajno sretnem, a da onako sa ledja lici na tebe ... Srce samo pocne brze da tuce i molim Boga da se ne okrene, da joj ne vidim lice, jer onda bi shvatio da to nisi ti. Bar znam kako izgleda kad nekog zaista volis, koliko je to jako. Sad razumem i one silne romane napisane, koje sam sa osmehom ostavljao govoreci: svasta. 

Zapitam se ... imas li jos nesto od mene. Cuvas li to. Nosis li. Ili si sve pobacala. Zapravo ... zapitam se, jesam li zaista nestao iz tvog zivota, secanja i da li zaista niceg nije bilo medju nama ...

A kad se samo setim ... tvoje glave naslonjene na moje rame. Tvoja ruka u mojoj ruci. Tvoj pogled ociju upijenih u moje. Tvoja ruka na mom potiljku. Kako sam samo bio tvoj. Samo tvoj.

I ostao ...
Objavio scout u 16:01 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (3) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

Zar josh uvek to pamtish?
Poslao blogerka7 u 16:56, 17/1/2009 | Link | |
Taj tvoj Zekan zaista na ove tvoje reci bi trebao da odreaguje...,
izvini ja se uzivim,
pa kao da je meni, znam da nije meni,
al se setih jednog....
to - ruka u ruci))
Poslao blogerka7 u 16:58, 17/1/2009 | Link | |
da obrisem prasinu samo sa polica ...
Poslao Anoniman u 18:13, 23/5/2009 | Link | |