scout


Voleo bih ...
2/1/2009
... da znam gde si i kako si ... da li si srećna i zadovoljna. Kako su klinceze ... zapravo ... voleo bih da sam neki deo tvog života. Ti još sasvim si sigurno deo moje svakodnevnice. I sam se čudim tome. Nisam ni slutio da ćeš toliko živeti u meni i da mi toliko značiš. Sad šta je tu je, od sebe pobeći ne mogu.

Uzalud te tražim ovde, nisam ni siguran da li uopšte pročitaš neki red. Čuo sam gde si, a pretpostavljam i sa kime si. I nadam se da si srećna. Zapitam se samo da li se ponekad setiš ... osetiš li ponekad ono što se dešavalo ... U meni još uvek sve je kao pre. Znam da je patetično. Jače je od mene.

Neka te sreća prati.
Objavio scout u 18:30 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (2) | Pošalji komentar
Komentari:

Pošalji komentar

Neka su srecni ma gde bili... tako nekako, jel? )
Cudno je to... neko nastavlja zivot kao da nista bilo nije, a neko zivi od secanja...
Poslao Cecilia u 23:33, 2/1/2009 | Link | |

Naravno da zelim da su srecni, ma gde bili, zasluzili su.
A ne znam za to da li je cudno, kako neko nastavlja zivot kao da nista bilo nije ... mozda tako bas i treba. Ne mogu reci da zivim samo od secanja. Ona dodju, stisnu, naprave pustos, unesu tugu, onda se samo duboko uzdahne, shvati se da moras dalje kako god bilo i tako u krug. Nista novo. Svi tako. Lepo je imati bar secanja.
Poslao scout u 15:07, 8/1/2009 | Link | |