- Daj jebote, ma šta više čekaš?! Koliko ti treba da shvatiš da ti vreme odmiče! Nikad više nećeš imati ove godine, već samo koju plus više! - gledala je u Milu i besno frktala na nju.Ona je bila naš glas razuma. Uvek tu, uvek spremna da saopšti i ono što se ni jedna druga ne bi usudila.
Prozvana, nesposobna da se brani, Mila je zaplakala.
- Bih ja, veruj mi, samo više nisam sigurna da li želim. Ne znam da li je sve vredno toga i da li se problemi rešavaju na taj način. Beba... Ne znam da li je ON vredan toga da mu je podarim. Nisam sigurna više ni u sebe jesam li sposobna da se brinem i borim za novi život. Ta ni svoj nisam u stanju da držim pod kontrolom!
Gledala sam ih nemo, nesposobna da se umešam u razgovor. Kako biti pametan? Kako razlučiti na pravi način šta kome reći kako kad i mene muče slične stvari?! Jadna je ona kad ne ume da se bori za sebe, a samim tim ni za svoju nezačetu budućnost, a jadna sam i ja kad stojim sa strane i kroz sopstvene suze žaleći nju, žalim samu sebe. Nenalazeći reči, odlučila sam da ostanem nema. Prepustiću našoj drugi da joj bude drug i za mene i da je ubedi kako je nebitno sve ostalo do nje same. Možda ubedi i mene.
Druga je to već znala, jer je u tom momentu krenula u napad, uz više nego besno frktanje. Mislila sam da će nas obe odalamiti.
- Kako ste glupe! Zar ne znate da je majka ona koja rađa i stvara kroz sebe novi život, a samim tim rađa i novu sebe. Nikad više da te nisam čula kako lupetaš, jer ću te umlatiti! A ti, ti si još gora! Ti ni ne pričaš, ni ne misliš, već samo ćutiš! Dokle više misliš tako?! Suoči se sa vremenom.
Stajala sam i pokušavala da dođem do reči, dok se Mila kroz suze smeškala i širila ruke, svesna da nam je drugarica u pravu. Ja sam skrušeno, spuštene glave, tražila način da ne ostanem nema i da možda kažem koju pametnu. Međutim, one su me preduhitrile, grohotom smejući se grlile su me.
Nakon toga, meni je ostalo samo da dobro razmislim o rečima koje su nas sve tri tako jako pogodile i da se zahvalim usudu na njima dvema koje su svaka na svoj način slika i prilika mene same. U životu je najveće bogatstvo imati prijatelje, ali one prave, one koji umeju da vole, da viču, ali i da pomognu. Surova istina na sirov način izrečena, ume da bude veća pomoć od slatkorečivih komplimenata i zaobilaznih prečica razgovora. Imati pored sebe prave ljude najveći je blagoslov, jer tako nikada nisi sam i glas razuma ne mora da bude tvoj lični kolebljivi um već nepristrasni savet ljudi koji te vole i koji ti uvek žele samo najbolje. Dobri prijatelji zlata i soli vrede
Objavio
scarlet u 10:22 | kategorija:
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (9) | Pošalji komentar
