Rastko Radičević

19 September 2007 - PARTNERSTVO ZA ČIR...

PARTNERSTVO ZA ČIR


 Godina hiljadu devetsto sedamdeset i neka. U zagušljivoj kancelariji Instituta za društvene nauke, sedi Koštunica, kucka po pisaćoj mašini i uvežbava jedan od svojih prvih tikova. Pozna jesen, prohladno vreme, a u Institut tek uvode parno grejanje. Koštunica obukao dva kaputa, nabio šešir na glavu i smrzava se. Odjednom neko grunu na vrata.
 "Đes Vojo, jebem li ti suvo granje!", uzviknu posetilac.
 "A, da, to ste vi Veljo! Zdravo, zdravo.", pomalo nesigurno odgovori Koštunica.
 "Ja sam, bre, Vojo, eve me stig'o da dognam ove radijatore, majku im jebem rebrastu, te da ih nabudžimo i ovde, kod tebe, bre.", veselim glasom odcvrkuta Velja.
 "Ah, da, stiže grejanje i kod nas.", zadovoljno zaključi Koštunica.
 "Jes', vala, brate, kad ti ja ovo namikarim ima da greje ko  tri bangave furune, u tri lepe pičke materine, bre.", reče Velja, noseći nekoliko radijatorskih rebara.
 "Da, da, samo vi radite.", odgovori Kotunica i nastavi da kucka po mašini.
 "Nego, bre, gazda, o'š davati ti to pivo il' nećeš?", upita Velja.
 "Eh, ovaj, imam samo čaj od žalfije. A i šta će vam pivo na ovu hladnoću.", odgovori Koštunica.
 "I, bre, gazda kaki si, prava škrtica, jebem ti seme, al' neka, videćemo se mi još!", reče Velja i zašrafi pokvaren ventil na, tek postavljen, radijator.
 "Nego, pišem neki rad o NATO paktu, šta vi, Veljo, kao, pravi, predstavnik radničke klase, mislite o tome?", upita Koštunica.
 "E, kaki NATO, zgužvali bi mi njih ko staru novinu. Dok je Tita i Partije i dok nas Sovjeti štite, ti natovci mogu samo da nam puše, bre.", politički osvešćeno odgovori Velja.
 "Tako sam i mislio, druže Veljo.", zaključi Koštunica.

JESEN DVEHILJADE I NEKE

 Vreme sadašnje, zgrada vlade Srbije. U kabinetu predsednika vlade sedi budući predsednik republike, Koštunica, kucka po pisaćoj mašini i uvežbava jedan od najnovijih tikova. Rana jesen, prohladno vreme, a u zgradi vlade još nije počela grejna sezona. Koštunica obukao tri kaputa, nabio crvenu beretku na glavu i smrzava se. Odjednom, neko grunu na vrata.
 "Đes Vojo, jebem li ti osušeni paradajz!", uzviknu posetilac.
 "Ah, ti si, Veljo. Zdravo, zdravo.", odgovori Koštunica.
 "Ja sam, bre, Vojo, eve me stig'o da dognam ove, nove, ugovore, majku li im jebem njihovu, da ih isparafiraš, bre.", veselim glasom odcvrkuta Velja.
 "Ah, da, ti ugovori.", reče Koštunica.
 "Jes, vala, brate, kad ih ja realizujem ima da se gradi u tri lepe pičke materine, bre.", uzviknu Velja, razbacujući papire na sve strane.
 "Da, da, samo ti radi Veljo.", odgovori Koštunica i nastavi da kucka po mašini.
 "Nego, bre, Vojo, o'š davati ti taj viski il' nećeš?", upita Velja.
 "Eh, ovaj, imam samo rtanjski čaj. A i šta će ti viski na ovu hladnoću.", odgovori Koštunica.
 "I, bre, Vojo, kaki si, prava škrtica, jebem ti pleme, al' neka, videćemo se mi još.", reče Velja i gurnu, dublje u džep, priznanice o proviziji.
 "Nego, Veljo, pišem neki govor, za predizbornu kampanju, pa, rekoh, šta ti, kao ministar i čovek iz naroda, misliš o NATO paktu?", upita Koštunica.
 "E, kaki NATO, zgužvali bi mi njih opet, kao onomad. Dok je patrijarha, Filareta i narodnjačke koalicije i dok nas Rusi štite, ti natovci mogu samo da nam puše, bre.", politički prosvećeno, odgovori Velja.
 "Tako sam i mislio, druže Veljo.", zaključi Koštunica.

KOHABITACIJA

 Za to vreme, Srbija, sa jedne strane, potpisuje ugovore sa Evropskom unijom, aktivno učestvuje u NATO programu "Partnersvo za mir", razgovara i pregovara, a, sa druge strane, rasprodaje zemlju Rusima, gradi nepostojeće crkve, fabrike i puteve, krije haške pulene, svađa se i zatvara. Čudna neka kohabitacija, što bi rekao Tadić, ali neka, videćemo se mi još.

Komentara (3) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

9 September 2007 - SRBIJA NA "DOBROM" PUTU...

SRBIJA NA "DOBROM" PUTU


 Nakon, nekoliko, talasa, nezapamćenih, vrućina, u Srbiju grunu jesen. Odjednom, preko noći, kao da nije septembar. Pošla deca u škole, a sa njima krenula i kiša da pada, pa sve potruli. Ipak, u jednom selu podno Maljena, pokraj, velelepnog, kolskog puta, sveže presvučenog asfaltom, zasela dva, autentična, srpska seljaka i, ne obazirući se na propalu letinu i zimu koja dolazi, bistre geostratešku politiku.
 "Je li, bre, Milorade, vide li ti one Crnogorce, kako nam, sveca srpskog, Filariona, šikaniraju?", upita Radisav, uvijajući cigaru, jednom rukom.
 "Misliš, Filareta?", brecnu se Milorad.
 "Ja, ja, tog... što ne jede!", ispravi se Radisav.
 "Ma, ne rade oni to zbog njega, nego ćeraju inat, nama!", prodra se Milorad.
 "Al' im zato, naš Velja, dobru, čorbu zapržio.", sa ponosom u glasu, reče Radisav.
 "Jes', vala, ne znaju kud će. Ta, nismo mu mi džaba ovu spomen ploču, još za života, podigli.", još ponosnije izjavi Milorad.
 "Pa da, vidiš kakva je lepa, a ima i klupa.", oduševljeno reče Radisav.
 "Ja turih i ono da ne bacaju smeću, bre!", ekološki osvešćeno, dreknu Milorad.
 "Ta ti je dobra! A kad Velja prođe 'vuda, pa zastane, pa iziđe iz auta, pa kad pomiluje spomen ploču i, sa suzom u oku, zasedne na klupu, a na klupi jabuka...", zaneseno, izdeklamova Radisav.
 "Kakva, bre, jabuka, crni Radisave?", zabezeknuto, upita Milorad.
 "Pa, znaš, ja mu svaki dan ostavljam na klupi jabuku, pa kad dođe, da ima šta da ga sačeka.", odgovori Radisav, glasom punim bratske ljubavi.
 "Vidiš, dobro ti je to, poneću mu i ja šulić rakije. E, a kad bi vladika ovde štrajkovao, ništa mu, bre, ne bi falilo!", reče Milorad.
 "Kakvi falilo, još bi se i ugojio! Vidiš, čim ga je Velja posetio njemu skočio šećer! Mora da mu je neku baklavu uvalio na mufte!", kroz osmeh reče Radisav.
 "Ha, ha, pa nismo ni mi Srbi naivni, svašta se pod bradu i mantiju može turiti, bre!", zaključi Milorad.
 U tom, niz blistavi, novi, put, ka njima stiže i neki čiča, starina iz Gojne Gore.
 "Tijosave, otkud ti?", u glas, dreknuše Milorad i Radisav.
 "E, bre, evo doš'o da se poklonim pred spomen ploču!", odgovori čiča.
 "Ima li šta novo na Dnevniku?", upita ga Radisav.
 "Eh, o'š'o Vladika u bolnicu, a ovi gi, crnogorski izrodi, pustiše da uiđe, a vladika, jadan, prekin'o se na tri pole, bre. Da mu Velja, onomad, ne dade baklave, sav bi se sasušio, ko lanjski bostan.", odgovori čiča.
 "U, bre, majku mu, pa to znači da smo pobedili?!", pobedonosno povika Milorad.
 "Ma jok, sinko, ispadosmo od Jevreja, majku im čivutsku, sve bi ja to posl'o, nazad, u Kinu!", mrzovoljno promrmlja čiča.
 "Ne pitam te za to, nego, pobedismo Crnu Goru, bre!", prodra se Milorad.
 "A, vi'š, pobedismo, jopet!", reče čiča gužvajući pokislu šajkaču.
 "Živeo Velja!", uzviknu Radisav.
 "Živela spomen ploča!", zavapi Milorad.
 "Amin!", prošapta čiča.

ĆERAĆEMO SE JOŠ!

 Za to vreme, budući predsednik Srbije, a sadašnji premijer, rešio da, još jednom, poput svog, slavnog, prethodnika, pobedi NATO pakt. Zaseo u kabinet, pozvao Matiju i Mihajlova i započeo sastanak na najvišem nivou.
 "Dejo, sine, jesi li doneo nacrt plana?", upita premijer, gladeći se po nosu.
 "Druže, premijeru, jesam!", kao iz topa, grunu Mihajlov.
 "I?", gledajući ispod naočara, opet, upita premijer.
 "Pa, ovako, plan se zove: "Kako, na što je moguće više načina, prekršiti Ustav koji smo sami doneli.", a ima i razvojne faze: Prva je, kako prevariti Borisa Tadića i ukinuti parlamentarne i sve druge izbore, kao, osvedočeno, prevaziđenu stvar. Druga je, kako uhapsiti Ponoša, poslati ga u Hag i dovesti Crvenu armiju. Treća je, kako postaviti premijera na mesto predsednika republike, a bez da se išta radi i četvrta je, kako pripojiti Srbiji Kosovo, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju i Sloveniju i pri tome, zauvek, poraziti zle imperijalističke sile oličene u NATO paktu.", sa ponosom izdeklamova Mihajlov.
 "Nikad robom!", dreknu Matija iz nekog ćoška.
 "Dobro ti je to Dejo, a kad ćemo da uvedemo samoupravni sistem?", ozbiljnim glasom, upita budući predsednik.
 "Da, druže predsedniče, ne brinite, ima i to, u okviru prve razvojne faze.", odgovori Mihajlov.
 "I Trst je naš!", uskliknu Matija.
 "Odlično, Dejo, i kad počinjemo?", ponovo upita premijer.
 "Pa, druže Vojo, već smo počeli!", zadovoljno odgovori Mihajlov.
 "Ćeraćemo se još!", prosikta Matija iz, dubokog, mraka premijerskog kabineta.

RED PO RED

 A, u Beogradu i po celoj Srbiji, okupani, hladnom, jesenjom kišom, otegli se redovi... Red za mleko, pa red za hleb... Red za ulje, pa red za šećer... Red za vizu, pa red za benzin... Red za zatvor, pa red za groblje... Srbijo, vreme je da, ponovo, zbiješ redove!

Komentara (0) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

2 September 2007 - Šajkača puna šljive...

ŠAJKAČA PUNA ŠLJIVE


    Nakon 100, veličanstvenih, dana, aktuelne vlade Srbije, pred novinare, domaću i svetsku javnost, konačno, izmile i premijer. Malo podbuo, od raznih vašara i komišanja, iscrpljen, višemesečnom, sušom i duboko zabrinut za Kosovo, auto-put i Filareta, premijer se pojavi u sali za konferencije, kiselo se nasmeja i upita:
    "Šta ima novo?".
    "Gospodine premijeru, kako ocenjujete rad vlade Srbije za proteklih sto dana?", upita jedan od novinara.
    "Eh, pa vidite, radi se, radi, nije da se ne radi...", pomalo zbunjeno, prošapta premijer.
    "Da li je vlada postigla neke, konkretne, rezultate?", nastaviše novinari.
    "Kako da ne! Evo, sprijateljili smo se sa Rusima, družili smo se, oterali Ahtisarija, bili na odmorima, objavili Ugovor, išli, malo, do Beča, organizovali, velelepni, sabor trubača u Guči, isplatili Bregovića, jeli kupusa i pili rakije... Šta ćete više!", sa ponosom u glasu, izdeklamova premijer.
    "Gospodine premijeru, a šta smatrate za najveći uspeh aktuelne vlade?", opet počeše novinari.
    "Pa vidite, mi smo uspeli da ispečemo jagnje! Da, da, za vreme odmora, skupismo se i, u jednom zabranu, kod mene u Belanovici, ispekosmo celo jagnje!", sa oduševljenjem saopšti premijer.
    "Ali, kakve to veze ima sa radom vlade?", uporno, nastaviše novinari.
    "Eh, pa kako nema? To dokazuje da vladajuća koalicija kohabitira na najvišem nivou fizike, metafizike i samoupravnog prava. Da ste samo videli kako su Velja i Đilas podelili glavudžu, sve bi vam bilo jasno. A tek Mihajlov i Petrović, zajedno su jeli jedan zaponjak. Veliki je to uspeh!", kroz kiseli osmeh, reče premijer, zatim, ponovo, promrmlja nešto o Beču, Kosovu, Ahtisariju, Rusiji, Tadiću, koncesijama, suši i šljivama i, opet, utonu u senku, poručujući okupljenima:
    "Vidimo se, ponovo, za 100 dana!".

DIJETA

    Za to vreme, episkop Filaret, rešio da smrša. Krenuo na letovanje, pa, na pola puta, odlučio da se picne za more. Vazda li je, lepih i slobodnih, strankinja po crnogorskim plažama, a vladajući separatisti mu otkazali paket aranžman. Zaseo, tako, Filaret u krš, među brda i doline, izvukao neku fotelju i počeo da se breca. Dohvatio mobilni telefon i, odmah, okrenuo čoveka sa, velikim, iskustvom na tom polju.
    "Vojo, ti li si?", kroz napad tahikardije, promuca episkop.
    "Ja sam, vladiko! Gde gori?", iz haške tamnice odjeknu, stameni, glas doktora pravnih nauka.
    "Je li, Vojo, kako si ti, onomad, skinuo 25 kila? I ja bih da probam!", prodra se episkop u telefon.
    "Čujem te, vladiko, čujem, šta se dereš! Vidi, ovako, pij dosta vode, a, s vremena na vreme, poliži i malo soli. Glavna stvar je da mrziš sve oko sebe, a i šire, i da daješ nesuvisle izjave.", ozbiljnim glasom, iz koga urla iskustvo, saopšti haški optuženik.
    "A, do kada tako, crni Vojo?", zavapi Filaret.
    "Pa nemoj duže od dvadesetak dana. Nije zdravo.", odgovori Voja.
    "A šta ako me ni tada ne puste?", uplašeno, upita episkop.
    "Ma ne brini, naći će se, već, neko rešenje. Evo, sad ću da napišem knjigu od 3458 strana, bogougodnog naziva: "Episkop Filaret, moralna gromada, protiv izdajica, stranih plaćenika i mizernih paramecijuma haške soldateske, Mila, Fića i Sveta.". Šaljem ti je večeras.", samouvereno reče dr Voja.
    "Važi Vojo, evo samo da progutam ovu jagnjeću plećku, šest barenih jaja, pile i gibanicu što mi poslao Velja za put i, odmah, počinjem!", uzviknu Filaret.
    "Ne daj se episkope, ne daj se godinama moj episkope...", drhtavim glasom i kroz suze, odrecitova haški optuženik.

BLAGO SRBIJI

    Na drugoj strani Srbije, u Osečini, taman kad je premijer zagazio u senku i u isto vreme kada je Filaret oglodao poslednju pileću koščicu, pred veliki post, a bez obzira na sušu i nepovoljne hidrološke i meteorološke uslove, poče, drugi po redu Sajam šljiva, bogougodnog naziva: "Blago Srbije". Kao, zvezde sajma, pojaviše se Velja i Matija.
    "Pomaže Bog, meni je drago da smo danas u Osečini, da je Sajam šljive zaživeo i da će živeti dugo u ovim krajevima. Gosti iz sveta moći će da dođu i da vide najkvalitetniju šljivu, kao što smo i mi danas imali priliku da vidimo i da probamo. Pomagali smo ovaj kraj, a prvenstveno razvoj infrastrukture. Moramo napraviti dobre puteve, dobre trotoare, zdravu pijaću vodu, dobru struju... To je ono što srpsko selo traži.", izdeklamova ministar Ilić pokraj jednog kazana, a onda se začu blagoglagoljiv glas pesnika nad pesnicima, koji reče:
    "Poštovani domaćini, mada sam Valjevac, danas sam prvi put u Osečini i to bi bio dovoljan razlog i da dođem i da se radujem. Ali ta radost je utrostručena još jednim povodom i još jednom dužnošću. Naime, ovde sam da, u ime predsednika Republike Srbije (izvor: "Glas javnosti"), Vojislava Koštunice, otvorim drugi sajam šljive „Blago Srbije“ u Osečini. Šljivi nijedna kapa ne pristaje bolje od šajkače. One i liče. Ne bi bilo čudo da se otkrije da je šajkača skrojena po ugledu na šljivu, slične su i boje i sudbine, i bile su decenijama. Šajkača puna šljive ostaje najvernija slika Srbije. Braćo i sestre, blago Srbiji sa blagom Srbije. Na zdravlje i veselje!".
    Izbori se bliže, a vi, sad, vidite da li vaš glas nešto vredi i da li išta odlučuje?
Komentara (1) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

1 September 2007 - Idealna sahrana...

GrobljeIDEALNA SAHRANA


    Pre neki mesec, ulazi moj ortak u birtiju u kojoj se skupljamo. Dobro pijan. Sa sve, onim, cik-cak hodom i blaženim osmehom. Posle, nekoliko, dobrih, zaplitanja o šank i obližnje stolice, dogega se, napokon, i do našeg stola. Odgurnu jednu stolicu nogom i strovali se u nju, svom težinom.
    - E, e 'de e ste, bre...?!
    - I, jebote, al' si se učuk'o!
    - Jebiga...
    - A tek dva sata popodne. Pa gde si bio?
    - Eh, šta da vam kažem... Bio sam na jednoj, idealnoj, sa'rani!
    - I, bre, magarčino pijana, kako te nije sramota da tako pričaš?!
    - Ne ser'te, sa' ću vam ispričam... Mala, daj 'vamo šta ko pije!
    - Aj', dobro... I kakva ti je to "idealna sahrana"?
    - Čekaj, polako... Aj' ševili, pa se oduševili! (lokalna zdravica, prim. aut.)
    - Ševili!
    - Vi'te, ovako... Odem ja na sa'ranu, lepo vreme, u pičku materinu, pivo 'ladno k'o taštin pogled, a pečenje, još toplo, k'o duša, bre... Ipak, najbolje od svega je to što je pandrknuo neki čiča od 98 godina! Svi, bre, veseli, jedu, piju i pevaju... Opšte veselje!
    - Pa jes', majku mu, ne može biti bolje...
    - Čak se i pop razbio k'o guzica i zvao neke Cigane da sviraju!
    - Ne seri, bila i muzika?!
    - Aha, svirali oni "Posmrtni marš" i "Podmoskovske večeri", nekom komunisti, tri groba niže... U tom, ovi zakopaše čiču. Poče krkanluk, a pop grunu pet-šest mučenica i poče da ih zove da dodju...
    - I?
    - Ništa, prilazi jedan Cigo, sa harmonikom, a pop će njemu: "Aj', majke ti, sviraj nešto od Harisa!". Na to se Cigo prenu, kaže: "Ne ide to, drug sveštenik... Gde da pevam na sa'ranu...". U tom trenutku, čičina rodbina poče da mu gura lovu u džepove, a pop mu pridje i, mrtav ozbiljan, reče: "Ajde, sinko, bolje ti da pevaš meni nego ja tebi!". Na to Cigo razvuče i osmeh i harmoniku i krenu: "Dajte vina, 'oću looom...". Kažem ja, opšte veselje, bre!
    - Ma idi, ludnica! Dobro neko popište...
    - A bila i neka, spečena, baba, ima, barem, 100 godina. Sva se usrala, drhti i krsti se... Kaže joj neka žena: "Šta si se uprpila, baba?", tek će ona: "Pu, pu, daleko bilo... Šta pominjete tu smrt... Bože me sačuvaj!". "Pa, baba, moraćemo svi, jednom, da umremo.", nastavi ona žena, nimalo utešno. Na to se baba, tri puta, prekrsti i reče: "Pa jes' vala, samo kako ću ja tu smrt preživeti, pojma nemam...".
    - Ha, ha, ha... pa jeste, smrt ume da bude zarazna bolest...
    - I tako, napismo se mi k'o pičke! Odavno na boljem veselju nisam bio.
    - Pa, eto, život je nekom majka, a nekom maćeha...
    - A smrt je nekom svadba, a nekom sahrana...
    - Ha, ha, ha, a gde je tu Goran Bregović?!
    - Eno ga, svakom Ciganinu viri iz harmonike...
    - Mora čovek da bude u toku, bre... Mala, daj turu pića ovamo...
    - Za čiču?
    - Za čiču! Aj' pa, živeli mi k'o on...
    - Jes', vala, i to što kažeš... Živeli, bre!
Komentara (9) :: Pošalji komentar! :: Permanent Link

O blogu

Za slobodno novinarstvo!

Meni

Home
Moj profil
Arhiva postova
Foto album
RSS
Podcast

«  July 2026  »
MonTueWedThuFriSatSun
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031 

Kategorije postova

Blog Prijatelji

Sanatorijum
BIBA
Sonatica
poglavica
nemiri
hogarsm
anagama
ShArGaRePiCa
spes
olta
raban
glupsamglasnevazi
fbiana
stepski
mufasa
MORE
webman
margot
Atajlo
Brue
grace
Proslost
thirstydog1
Dragon
Maxine
ulogovana
ariel
trecasmena
SrebrniTigar
blamko
LILY
Petar
sabahudin
guinevere

Ostali linkovi

RDR - MojBlog
Čačanske novine
Prava stvar
Coney Island Baby
Legenda koja hoda
The Face
Panonska
Libero od Chubure
Genijalac
If you Dare
Taverna Prva
Arizona Kod
Kao kad tece pesak

Blog Hosting


BlogOye - Balkan Blog Portal