Kasam ja bio mali (jedno pe’šes’ godina) biosam opasno vešt Lovac na kućne muve grackog, ali i seoski’ područja. A dao bog, pa imalo ti’ muva sredinom pedeseti’ kolko oćeš. Moglose i izvoziti i dobro zaradjivati, dase ko tad dosetio, al tad nije bilo tako Pametni’ i Stručni’ Marketin’ ljudi ko danas.
Najmije Specijalitet bio da uvatim jedno desetak muva, probušim i’ sšivatkom i nanižem i’ na poduži konac, alda ostanu žive. Sad, neostanu žive baš sve, al ostanu vodeće. Ondak puštim konac snanizanim Stomoxydae ili Glossinidae i gledam kako leti Kehlikopter…
…Na sa’rani neke babe u selu B., jedan pop zapev’o kraj rake, a drugi, štoje stoj’o malo podalje, mrseći podužu i gustu bradu, nešto mantr’o sebi u nedra. Al’ čulaga moja biv. Kolezinica Mara. kako slaže: “Kol’ko dlaka, onol’ko mrtvaka…” Ta moja kolezinica (dežurne uši i oči Firme) sve uvek i pre svih čuje, al’ onjojću neki drugi Put.
Samosam to teo da kažem večeras. To, o muvama…
