Trenutak u Meni
1/8/2010


  "Zaboli me tvoja sloboda i onda pribegnem starim metodama, vec uvezbanim faktorima zastite od isijavanja tvoje energije i tog zlatnog sjaja tvojih ociju...Zazmurim i prepustim se recima da me nose u neke daleke, sigurne svetove. Ucutim se i posegnem rukom za Njim, vernim kao pas, za njim koji ceka negde na hladnoci da se otrgnem od tebe i poletim mu u  zagrljaj kao u utociste za sve one ostavljene, najurene, zaboravljene..."

Ovo sam napisala pre par meseci.  Ceka u draftu da nastavim, da dovrsim zapoceto nezadovoljstvo svojim trenutnim opredelenjima i  preferencijama, a nadasve losim izborima.
Imam taj talenat da vidim sto drugi ne vide, da osetim sto drugi ne mogu, da cujem neizgovoreno i predvidim neminovno. Nisam vestica, jos manje neki Andjeo sa vizijama, vrlo sam jednostavan oblik Zene sa jednostavnim mentalnim sklopom. Sklepana, kako volim da kazem, od raspolozivih delova, ne od potrebnih. Tako se osecam. Ali to je dobro, vrlo sam fleksibilna i dobro izbalansirana. Sto je sa emotivne strane jako dobro.
Pisala sam o Njemu mesecima, retko, uglavnom kad bih osetila da se udaljava od mene. Nisam volela taj osecaj Udaljavanja. Osetila bih se kao da me neko odvlaci od izvora energije, od izvora svetlosti od izvora zivota! I uspanicila bih se. Prestala bih racionalno da razmisljam i govorila bih stvari koje kao Svoja nikada ne bih.
A uzivala sam da budem Njegova...

...sve dok jednog dana nisam shvatila da me vise ne ispunjava.
Nema vise emocije koja me vezivala za sve ono sto Jeste, za sve ono sto Radi i sve ono sto Govori.
Pogled mu je izgubio onu bistrinu u kojoj sam se baskarila jako dugo. Njegova mladost postala je mana, a do juce je bila vrlina kojom se krasio. Ugasile su ga lazne reci, pusta obecanja, prenasminkane devojke losih manira i nedovoljno obrazovanja, umorila ga je besomucna potraga za Onom Pravom koja ubedjen je, se krije negde tu, u nekoj od svih njih koje svakodnevno proparadiraju u njegovim kolima, na prednjem ili zadnjem sedistu Lagune izgubljenih dusa...

Pomirljivo sam prihvatila cinjenicu da je strast nestala, da je izgubio moc da mi  drzi paznju svojom spontanoscu i zainteresovanoscu za sve ono sto me cinim Svim Tim Sto jesam.
I vec po  proverenom receptu, odmetnem se tamo gde sam emotivno zasticena.
Nema  direktnih kontakta, nema vrcavih ociju i izvijenih usana. Nema pogleda ispod obrva i dugih trepavica. Nema dodira, nema toplih dlanova i koze koja mirise cak i posle dugog dana...
Zavucem se u svet u kome sam nedodirljiva.

A onda, sasvim neocekivano, osetim tvoju ruku na svojim ledjima...kako?

Da, znam da si ocekivao da cu pisati desetine redova o Tebi, o svemu onome sto danima pokusavam da obradim na jedan od svojih nacina. Rec! Slovo! Emocija! Tiha, skoro nebitna, ali ipak emocija u svetu  u kome odavno vec Nema emocija! Ne sme ih biti jer to je svet omedjan zabranjenostima, neostvarenostima, neispunjenim zeljama, svet u kome tracimo reci i koristimo ih ne bi li lazirali  istinitost jedne Iskrenosti, svet u kome se krije baza podataka kao zmija noge, sto manje znamo to smo jaci - ma zabole me! Svi sve znaju o meni, a ja tek dovoljno o Tebi da bih sebi priznala da mi prijas.
Ceo taj svet je dobio oblik tvog britkog uma koji me privlaci vise od onih, znas mene, praznoglavih nadanja da imas dobre trbusnjake i glatke gluteuse.
I nasmesim se...

Ocaras me sposobnoscu da izmamis osmeh bez namere.
Godinama vec flertujemo, da, bezimo jedno kod drugog kad nas smore povrsnost i besmislenost svih onih reci koje klize na dole. Ili gore, zavisi iz kog ugla gledamo :)
Godinama pronalazimo jedan osmeh, dva, tri, u flertu koji ne vodi nikuda. A mi smo tu besciljnost prihvatili kao potencijalni Cilj - bez lokacije?::)

I eto, u trenutku pozelim da napisem citav roman o jednom Flertu.
O Jednom Tebi koji je uspeo da mi skrene misli sa puno stvari koje su se cinile dovoljno znacajnim da zaboravim na svet u kome si me nasao.

Ko je koga uopste nasao?:)

Prijas mi.

I ti to znas :)

Objavio/la Proslost u 11:32 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 7 ) | Pošalji komentar
Jutro
11/1/2010


Da li je moguce ostvariti se u laznim nadama, u besomucnim ocekivanjima, u sekundarnim sirovim stvarima koje te obmotaju svojom gruboscu, u ocima bliskosti tako varljive i svacije da ponekad zaboli kao tup noz pod kozom? ...
Probudis se sa hiljadu pitanja koja svojom formom cine savrsenu kompilaciju misticnosti i gluposti, dva tako bliska Pojma...i nemas Pojma koji bi odgovori mogli da uslise tvoje molbe da se zasiti znatizelja.
U kasnim tridesetim shvatis koliko nista nisi znala u ranim dvadesetim i kako sva ta nezainteresovanost koja te je cinila tako Cool ribom tada, poprima boju sete, dobija oblik kajanja i cini da pozelis da vratis vreme i jos Onom Prvom koji je pokusao da pljune na tvoju Ljubav, zalepis samarcinu koju ce dozivotno pamtiti kao podsetnik da postujes iskrenost.
Probudis se, a jos svanulo nije, i shvatis znacenje one stare dobre Dok se jednom ne smrkne, drugom ne moze da svane. A napolju mrak
...
Zima je zajeban igrac u hladnim krevetima.
Ume da te prevari u zavuce ti se pod kozu. Opalis ti grejanje na najace, napravis banju u prostoriji u kojoj si, oznoje se dlanovi od preteranosti jednog pokusaja da zagrejes dusu...al` ne vredi. Vec je najezenost spoznajom da si dozvolila da Opet neko pljune na Ljubav, nebitno da li je u pitanju Tvoja ili Njena ili mozda cak i Njegova, zaledila sve one termo-centre u telu. I treses se kao sto se neka Ona u tom trenutku trese u njegovim rukama. I dodje ti da zajecas bas kao ta Ona pod njegovim telom. A oci suve...Ponos blokirao suzne kanale i pece te, crveni ti beonjace kao da zeli da ceo svet sazna da nisi spavala cele noci...
Tada krenu ta cuvena pitanja prozeta zivotnim filozofijama, prozeta tvojim nacitanostima i losim iskustvima sa nezahvalnim ljubavnicima, prozeta svim onim lepim secanjima u njegovim rukama koje su toliko puta uspele u poodmaklom minusu da ucine da uzivas u mrazu na kozi i vrelini u srcu...
Zapitas se, Kako je moguce da je nekome dovoljna jedna besmislena aplikacija na facebooko da bude srecan? Zapitas se, Kako je moguce
da neko moze da se prepusti svakodnevnoj banalnosti i tudjem raspolozenju da na poziv zacakli oci i dotrci a da pritom ne prokune i zivot i srecu i ljubav i iskrenost i Sve Ono sto te podigne uzasno visoko, a onda eto, sasvim nenadano obori.Zapitas se, Zasto Tebi nisu dovoljne sitnice koje kazu ljudi, zivot znace? Zasto zelis uvek vise i bolje i jace ?
Shvatis nemogucnost jednog ostvarivanja u tudjim lazima...ma koliko ti te lazi zivot znacile.
Vreme je da se krene dalje...
Brzo ce prolece...
Objavio/la Proslost u 23:29 | kategorija:
Permalink | Komentara ( 1 ) | Pošalji komentar