Na jednoj drugoj blogosferi, cini se hiljadu godina unazad, citala sam jednog coveka pod pseudonimom Libra. Kada sam dosla na tu blogosferu, dok sam bila u fazi snalazenja, citala sam one ciji su mi se nickovi dopadali. Tako je prva bila lazarica, zatim Libra. Od prve reci omadjijano sam citala opise jednog muskarca koji je zaljubljen u svoju dugogodisnju ljubavnicu kao djavo u zlo. Neminovan je bio osecaj gadjenja koji su mnogi formulisali raznoraznim komentarima, ali ne i ja . Mene je osecaj gadjenja prema samoj sebi spopao u trenutku kada sam pocela da se prepoznajem u sturom opisu njegove zene kao sasvim trivijalne licnosti, medju cijim nogama je nalazio sigurnost kada bi se vratio iz varanja sa raznoraznim zenama u kojima je utapao tugu za obozavanom ljubavnicom sa kojom bio nije. Uporedjivao je zene sa 200 gr bureka i nije gresio pri tom opisu, ali bio je osudjivan zbog toga.
Elem...
Nije Libra sustina ovog posta, vec osecaj koji je zauvek promenjen njegovim recima. Onog trenutka kada sam prepoznala prazninu u kojoj zivim, ja sam zivot promenila. Neko bi kazao na bolje, neko na gore - vazno je da je promenjen i hvala tom Libri, koga ne poznajem, na podeli svih onih emocija koje je pretakao u savrsene forme vredne divljenja.
Pokusavala sam i ja tako verodostojno da oslikavam svoja unutrasnja slamanja i dizanja, krahove bolne kao paranje utroba, tuge koje ispijaju sjaj zivota i oduzimaju zivost, zelju i volju za bilo cim ili kim. Pokusavala sam da zamislim kako izgleda ziveti u praznini koja je nepopunjiva, kako izgleda ziveti zivot zbog drugog, kako izgleda buditi se sa zgrcenim misicima od potrebe za dodirom onoga ko blizu nije, ciji miris koze nas ne budi jutrima, ciji osmeh nas ne dize sa dna. A onda sam shvatila da sam na svom terenu. Jedina razlika je bila ta, sto ja nisam osecala bol ni za kim/cim, jednostavno sam hodala po ravnoj liniji impulsa zivota. Budila se jer sam morala, lezala u krevet sama i premorena, vukla se ljubavlju prema deci kroz svakodnevicu i poklonila svako zrnce emocija bas njima. A nista dobro time nisam nikome ucinila. Previse sam ih za sebe vezala dok sam istodobro sebe praznila, ispijala, susila, dehidrirala i dovela se do faze u kojoj bi mi odraz u ogledalu izgledao kao divna preparirana plavusa. Lovni trofej. Jednostavna istina.

Permalink | Komentara ( 19 ) | Pošalji komentar