Ulazi klinka na splav.
Metar i jos osamdeset preko, plava, zgodna, lepa, osmeh da poludis. Znaju je ljudi, sportistkinja, mali je ovo grad. Dosla je s dve drugarice i stala blizu sanka. Smeju se, pricaju, piju neke koktele, ona verovatno bezalkoholni koktel pun vitamina i minerala. Prilazi joj neki chkoDe i ... kroz guzvu se probija njena majka koja je stajala na vratima i nadzirala njeno kretanje ili ponasanje ili sta vec. Hvata mladica za misicu i udaljava ga od Nje. Kroz sat vremena ista scena. Neki se smeju jer znaju da joj je majka fijuk. Nekima, kao meni, nije smesno jer posmatram njeno lice. Tuzna je. I sasvim bespomocna. Verovatno joj kroz glavu prolazi da je fizicki jaca od majke, skoro da mogu da cujem kako kalkulise ako se brecne koliko ce biti u minusu a koliko u plusu. Ubrza joj se puls pri samoj pomisli da bi samo na jedan mali trenutak uspela da se natera da bude drska i bezobrazna i pozove obezbedjenje da isteraju ovu cudnu, cudnu zenturacu sa splava, zenturacu koja je blamira, koja sebi daje za pravo da je " stiti" tako pogrdno, tako sramno, zenturacu koja zna da ona ima 20 godina i ne haje niti postuje to, zenturacu koja....je rodila...
I tu se zavrsi kalkulacija. Ne isplati se. Navika je jedna mocna stvar, jako podmukla i uvek gladna novih stavki koje ce svojim stalnim ponavljanjem i refleksnim reagovanjem postati Navika.
Odgledala sam citav cirkus koji nisu svi primetili, ali dosta njih jeste i zapitala se Sta se to desava sa danasnjim roditeljima? Generalno su svi poludeli. Poseban soj su roditelji sportista koji u detetu vide spas od bede, izlaz iz krize, put do neke vip loze i reseno penzijsko pitanje, a previde cinjenicu koja bi im trebala biti mnogo vaznija : sport razvija dete u zdravu osobu, u zrelu osobu, samostalnu, u jaku osobu, u drustvenu osobu, u osobu koja ume da razlikuje Dobro od Loseg.
DECA bi trebala biti nasa najbolja investicija u koju stalno treba ulagati bez trunke zali ili sumnje da li je to ispravno. Sport je samo jedan od nacina da ih drzimo dalje od ulice, dalje od loseg drustva i dalje od zatvaranja u virtuelne svetove pune krvavih, agresivnih igrica.
Ne treba preko dece ostvarivati svoje neostvarene ambicije, niti ih treba koristiti za ambiciozne projekte samo zato sto nemate dovoljno zelje i volje SEBE pokrenuti, samo zato sto niste na vreme u SEBE ulagali, samo zato sto VASI roditelji nisu imali razumevanja za vas kada ste bili mladi i zeleli da pokusate da se ostvarite na nekom polju.
Posmatram skoro svakog vikenda, masu roditelja koja pravi od dece emotivne bogalje, roditelje koji vredjanjem naruzuju jedno detinjstvo, roditelje koji vikom i agresivnim nastupima plase ta mala srca koja pod naporom i nenormalnom vrucinom ionako kucaju prebrzo. Posmatram im lica, pokrete, posmatram nervozu koju ne umeju da sakriju, posmatram nerealna ocekivanja i jos nerealnija nadanja koja se nece nikada ostvariti, jer ta deca su tu da se igraju. I samo ako im se sport predstavi kao IGRA, oni moooozda mogu nesto da urade u tom sportu.
Roditelj treba biti i ostati SAMO roditelj, a treneru se treba prepustiti strucni deo.
Dok to shvate, obicno bude kasno...
Permalink | Obavesti prijatelja | Komentara (8) | Pošalji komentar
