5/2/2007, 21:08

abažur za ponoćne arabeske

Od mojih kovrđa tvoji prsti pletu sedefaste počinke. Na uzglavljima rađenim od škakljanja tvojih trepavica po mojim obrazima. Uz nezaboravni osmijeh očiju ti u kojima se samo ocrtava refleksija putenih pokreta. Donja usna raspravlja sa tvojim jagodicama. Pričaju si priče blagim drhtajima. Vjerovatno će jutro ostaviti uspomene na zamagljenim prozorima. Obrise pokrivača zgužvanih od nepresušnih inspiracija. Druga ruka ti ne da mira mojim koljenima, onim pregibima koji će ti znati pokazati kolika je potreba.

Mješa mi se tvoj šapat sa uzdasima. Lagani ugriz za rame, kao oznaka tko kome pripada. Nema dvojbe, okus baršuna, mješavina borovnica i jasmina. Koža iscrtana ornamentima, ostavljaš ih jezikom kao žarišta. Uvertira blagog lahora koji će cijele noći pričati sa jakim udarima. U više čvorišta. S rosnim kapljama dugo očekivanih ljetnih pljuskova. Vidljivost oslabljena, polusklopljene oči tu i tamo ugledaju želju na sjenkama na zidovima. Sva čula, a jedna spojena emocija.

Na mojim leđima otisci tvojih dlanova, na tvojim poneki trag noktiju ostavit će znamen. Bedra znaju ritam koji se poigrava sa otkucajima. Ušne resice koncentrat živaca. Impulsi koji tjeraju krv do vrha bradavica. Do toplih prepona, do škakljivih tabana. Mišići u listovima spremni za dolazak valova. Oluje koje svojim vrtlozima te odvode upravo tamo gdje želiš biti. U tvom zagrljaju iscrpljena. U tvom zagrljaju sretna, u tvom zagrljaju spokojna.

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post
4/2/2007, 01:05

težak dan, laka noć

Smijat ću se suzama..

Pričat šutnju rječima...

...onako bez razloga, satima...

(Može li se svim srcem biti sebičan?...

Na neki način, na svoj način neobičan...)

 

Šifrirani zapisi na naslonima otomana,

Pobrkane fabule u koricama romana,

I u zadnjem džepu spremljena utjeha

Jednom...daleko od grijeha.

 

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post
2/2/2007, 22:07

prijenos ipak nije odgođen radi kiše

Zar je imalo smisla graditi arku? Ovaj put da bi se spasili životinjski duhovi u nama, ili životi u nama? Pomalo se činilo da su ta dva pojma postali sinonimi vremena koje je predviđalo promjene. No da li su te promjene trebale?

Da li bi se stvarno dalo spasiti ono što smo nosili...ili bi se spasili samo oklopi, dok su duše negdje na dalekim prerijama našle spokoj u krdima bizona? Možda je najbolje ovaj put na arku ukrcati samo životinje...ljudima ne treba spas, bolje je možda da nestanu svi tragovi civilizacija i da se udare temelji nekim novim naraštajima...možda ovaj put Bog napravi malo savršenije nacrte, čini se da je i on ponekad ipak sklon greškama...pa obični švicarski urar je u stanju napraviti bolji mehanizam od onog ljudskog...

I da, da...mi nismo strojevi...koje li idile, kojeg li svekolikog veselja, ma daj mi dušu robota i brige televizora, nek me brine samo dali će danas na programu biti sapunica ili prijenos finala svjetskog prvenstva...živjet ću kroz emocije onih koji me budu gledali, i plakali na tužnim rastancima kvaziljubavnih filmova, i bodrit reprezantacije države u kojoj me prodaju, učit iz dokumentarnih filmova, gledajući život očima prolaznika...

A možda me ukrcaju i na tu arku jednog dana, zajedno s nekim dvd playerom na kojem će prikazivat kako je svijet prije izgledao, i kako ni u kojem slučaju ne smije više postojati...preko mene će se širiti novi horizonti...nosit ću svitanja s dalekog istoka, i propast tako bliskog zapada...uživo...

 

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (3) Komentara | email this post
1/2/2007, 22:15

kad priroda pokaže

 

Ponekad se upitnici pojave iz vedrog neba. Iz nekog smiraja pronađu put do tvojih sljepoočnica. Mjesta kao stvorena za razmišljanja, za slaganja dojmova, za punjenje spremnika lahorima koji pokreću jedra. Blagi tonovi za tjeranja kovitlaca. Nešto zdravog razuma, prstohvat otetith emocija, pokoja kap preživljenih sudara, i čisto pola žličice odmora.

 

 

Ograde postavljene nakon loše odigranih uloga nemaju snagu da se nakon pravog recepta ne pretvore u kulise sa vjenčićima bršljana. Korozija vremena napravit će svoje. Bodljikave žice koje su ti trgale nekoć dlanove, dok si ih vještim, filigranskim pokretima razvlačio, izgube surovost pod pravim dodirima. Majstori preokreta, ili tek nježne strune koje osjete prave note da se instrumenti sami naštimaju. Nekoć oklopi, sada tek ruševine, patinom vremena i prašinom zaborava prekriveni.

 

 

 

Ima cvjetova koji imaju moć da razmaknu oblake. Kako bi se suncem kupale latice. Ostane ti samo pokoji paperjasti trag kao mjesto počinka. Takav učinak imaju i osmjesi. Oni nepatvoreni, cijelim bićem odaslani. Nikad se nijedna sila nije mogla boriti protiv unutarnjeg sjaja. I nikad neće priroda uništiti ono što s tako puno strasti stvara. Jer uvijek ti ako ništa ostane trag da si jednom, negdje vidio nešto što je premašilo svu tvoju sposobnost zamišljanja. Poput onog poljupca, koji uslijedi nakon sjaja u očima.

 

 

 Tek trenutni mrak pred buktanje vodoskoka novoosvjetljenih svjetova. I nikad nijedno paljenje kugle neće otkriti identičan prizor. Svijet svaki dan nudi neke nove kulise. Pa ti pokupi od tud način kako da se odagna monotonija. Nađi načina da zaboraviš šta je to rutina. Jedino tad raširene ruke će stvarno postati krila. Tako se postaje kraljem svijeta. Tako se svaka livada sprema za lagani dodir tvojih stopala. Tako ti priroda da krunu, krunu za novog otkrivatelja davno zaboravljenih vodilja.

 

 

Znaš da ako treba ni najgora kataklizma nema obranu protiv srca. Pa i ako nije tako ti vjeruj u to. Bit će puno lakše tada jahati prema vjetrenjačama, mrijeti ako treba za vlastitim idealima. Nosit u sebi dovoljno prkosa, da sam sebe pobjediš ako zatreba. Pokušat predvjedit da te neće konfuzija odaslati negdje gdje nema mjesta za tvoja sanjarenja. Nakon nevera se zrak pročisti, a ti samo pripremi pluća.

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (3) Komentara | email this post
31/1/2007, 22:52

za nježnost koja je presudila

Trepavice će lomit svjetlost,

Na jedva primjetljiv način,

Dodat našem treperenju začin,

...Pokazat ti svoju sklonost...

 

I  zvjezdice u kosi,

Neće bit ništa drugo dragi,

Doli osmjesi tvoji blagi,

...Dok šetamo po mašti bosi...

 

A one prazne stanice,

Potoci bez vode,

Bez dimnjaka rode,

...Čekaju da im ispunimo stranice...

 

I ova je pjesma dječija,

Jer kraj tebe ću takva biti,

Znat će to ljudi, oči će me otkriti,

...I bit ću samo tvoja i ničija...

 

Pa ću tiho ti šapnut onako,

Kad mi se na vrh nosa spuste naočale,

Dok mi budeš davao poljupce male,

...Da te volim samo tako...

objavio/la njuskica kategorija: | (2) Komentara | email this post
30/1/2007, 22:04

ako imaš rep, uvijek lako nabaviš i rogove

Priznala mu je stvari kojih su se čuvari bez imena na tornjevima oko onih praznih udolina bojali. Nije lako saznati da bdiješ nad nečim čega nema. Čak i kad se boriš sa posljednjim zmajevima, sada već gušterima. Ako su i kopali rovove nisu to dali naslutiti. Uvijek si ih mogao naći pogleda usmjerena ka jugo-sjeveru. Jednim okom pomno prateći dolazak sunca, drugim okom slijedeći mjesec. Tako su bili naučeni. Za to su bili pripremljeni.

Svakodnevno su podmazivali vrata da ih ne bi možda škripanje omelo u spavanju. Zavjese od brokata zaklanjale su duge planinske lance kako ne bi vidjeli da im za leđima nema prijetnji, pa su mogli i dalje strahovati. Na svim frontovima, drugo nisu ni željeli, na drugo nisi bili ni navikli.

Pragmatički su mjenjali parafraze. Ukoliko su to uopće mogli razumjeti, ali im je dobro zvučalo tako objašnjavati lešinarima da im tu nije mjesto. U onim minutama kada su mogli prekinuti šutnju da izgovore zadane molitve. Pa su se deve čudile otkud dopire glas nerazuma. Njih koji su tako morali, njih koji se za ništa na svijetu ne bi mjenjali.

Imali su mačeve, napravljene od ebanovine. Potpuno bezazleno oružje samo izloženo u vitrini, kao prijetnja sudbini. Ako zatreba da se tupom oštricom prereže sve da još više zaboli. I rezali su, o da, svakodnevno su rezali sve što su mogli odstraniti preko dana, tako da bi preko noći opet izniklo. Ponekad u obliku krila, ponekad u obliku krvavih orhideja. Njima koji su to planirali, njima koji su s tim svaki dan ponirali.

Smjene su bile davno zaboravljene, paučina progutala ključeve, zmije odnijele kazaljke. Ako već stoje na istom mjestu, onda nek stoji i vrijeme, pretvarat će se da za noć i dan netko samo izvuče druge kulise, radi forme, radi preobrazbe, radi njih, njih koji više drugačije nisu znali, njih koji su ionako davno sve drugo zaboravili. 

objavio/la njuskica kategorija: | (2) Komentara | email this post
29/1/2007, 21:52

blage ruke moje majke

Dugo već slažem rečenice, a nikako da mi zazvuče dovoljno snažno i blago, jako i milo, odlučno i nježno u isto vrijeme kako bih te opisala. Volim si laskati ponekad kako sam neke stvari od tebe pokupila. Kako sam se tvojom esencijom prožela. Naposljetku, ipak si ti ta koja mi je život udahnula. Što bivam starija to više osjećam koliko sam za tebe vezana, bez obzira na taj život koji nas polako šalje na sve strane, a tako rijetko stavlja na okup. Znam tvoju tešku priču. Koju si ponekad vješto krila kako mene ne bi opteretila svojim suzama. A rijetko plačeš, barem pred nama. Zato me možda tvoje suze mogu zaboljeti više od svega ostaloga. Kad ti poneka sklizne niz obraze, ja naprosto zanijemim. Vjerovatno zato što sam navikla da te uvijek vidim tako čvrstu, tako odlučnu, tako sposobnu, tako istrajnu, upornu, savjesnu. Nisi dala da te lome. Makar da si si to dopustila imala bi milijon valjanih razloga.

Ponekad teško komuniciramo zbog pomalo slične ćudi. Ako sam išta od tebe naslijedila to je sigurno podizanje glasa u afektu. Koliko sam ti samo puta ponavljala da ne moraš dignut glas, i da se ne ljutiš, a ti me ubjeđivala da nisi glas digla od ljutnje. E da, sjetim se sada toga kada mi netko kaže da čemu mi služi povišeni ton. Temperament. Nisi zaslužila sve te muškarce koji su te u životu povrijedili. Počevši od oca nasilne ćudi koji ti je kao uspomenu na djetinjstvo ostavio samo modrice. Ne znam da li bi ja kao ti imala snage takvo nešto nekome oprostiti. Ti njegovi udarci su te otjerali od doma. Neposredno te možda gurnuli drugom slabiću u ruke. Ovaj put ne fizičkom pokazivaču nemoći, već čovjeku koji nije sposoban voljeti nikoga osim sebe. Mom ocu. I znam koliko si ga voljela. To dobro znam. I mogu zamisliti kako ti je moglo biti tako samoj u stranom svijetu sa mnom tek rođenom.

Divim ti se, trebalo je imati snage tad mom ocu zatvoriti vrata nakon još jednog njegovog izleta sa drugom ženom. A ja u koljevci, sa tisuću potreba. Ali si kao uvijek ponos zadržala. I znaš ništa mi nije falilo, ama baš ništa. Ti i ja same, ja tvoja princeza. Cijeli svijet je bio naš. Nije ni bratov otac ti puno blagoslova donio. Jedino što je sigurno prema meni se dobro ponašao. Tebi je to bio primarni kriterij, da mi pruži ono što moj otac nije. I uspjevao je. Nažalost ono što se događalo iza zatvorenih vrata je tebe lomilo. Ali ponos si opet zadržala. Spakirala mene i brata i vratila se kući. Nije meni tada puno toga bilo jasno, a ti kao uvijek me nisi htjela opterećivat. Rijetko pričaš o tim stvarima. Pregrmila si ih. Svom životu dala druge smjernice. A sudovi su svjedok svih patnji koji ti je bratov otac donio, pogotovo onih mjesec dana kada ga je oteo i odveo, a da nitko nije znao gdje. Ako tada nisi poludila, nikad nećeš.

Znam da ti nije bilo lako sa 2 djece, ali imali smo po povratku u Hrvatsku siguran krov nad glavom. A ti si tad svjesna da ćeš sve morat sama bez imalo sustezanja zavrnula rukave. Borila se sa ratnim godinama, sa korovom zaraslim maslinama i sa preuređenjima kuća. Stvarala si nam budućnost, meni i bratu. Nesebično si od sebe svakodnevno odvajala. Oduvijek imam prema tebi neko nazovimo to tako strahopoštovanje, u pozitivnom smislu. Nema mi goreg osjećaja no razočarat te. Želim da znaš da si usprkos svemu uspjela me izvest na pravi put, i svaki savjet koji si dala je bio ispravan. Naravno nisam te uvijek poslušala, tada sam lupala glavom o zid. Ali to tako valjda ide sa odrastanjem.

Ponekad pomislim da bi bilo lijepo možda da si si poslije nekog našla s kojim bi dočekala starost. Ali tih par teških škola te je vjerujem previše opeklo. Šteta, takva se žena rijetko rađa. S druge strane svoj si život posvetila nekim drugim stvarima koje te vesele, i u kojima si najbolja, u biti ne znam u čemu nisi najbolja. Rukama stvaraš djela puna mašte i boja. Ponekad me strah da ti nikad neću moći prenijeti koliko te volim, i ne govorimo si to baš često. Ali obje znamo koliko smo povezane. Udarili smo temelje tome davno. Tebe nikad nisam mogla lagat, jednostavno nije išlo. A ponekad bi te rado slagala ili barem ti prešutila stvari koje bi te mogle zabolit. Zato se trudim kad mi je najgore ništa ti ne reći, da se ne zabrineš, a onda kad kriza prođe ti se izjadam bez straha da ćeš možda probdjeti noć. Previše briga imaš da bi ti ih ja nadodavala. Premda, ponekad si i ono najgore sa mnom prolazila. I hvala ti što si tada znala osjetiti koliko sam krhka, pa si samo kraj mene bdila. Bez lekcija.

Znam da su sve majke svojoj djeci najbolje, ali ti mama....ti si stvarno najbolja. I zaslužila si da ti je svaki dan osmjeh na licu. S moje strane ja se mogu obvezati da ti nikad neću natjerati tugu na oči. Ne želim ju tamo više nikad vidjeti. A valjda će i brata uskoro prestati trest pubertet jer je već krajnje vrijeme obzirom da je klipan od 19 godina i da će ti tad i on zadavat manje brige. A znam da će usprkos svemu ono majčinsko strepit nada mnom i nad njim. Pogotova sada kada smo ti daleko. Nemoj mama brinut, dok smo god pod štitom tvoje ljubavi jači smo od svega. Ipak je tvoja krv u nama. Volim te mama. I ti to znaš.

objavio/la njuskica kategorija: | (6) Komentara | email this post
28/1/2007, 18:21

ispod zvjezdica boje tvoga pogleda

 

Imala je u vidu sila koja je stvorila zvjezdice,

da će one lako jednog dana naći mjesto otkud bi najjače sjale.

U oblačnim noćima stisnu se one pored tvojih zjenica.

U mili pogled kojim kupaš moja buđenja.

Nebo se prožme poput skupocjenog tepiha zlatnim nitima.

To radiš kada sam ti daleko, da mi toplim signalima pošalješ ljubav.

Skupljam te zvjezdice, radim od njih buketiće, postavim ih na pragove koji me vode do tebe.

Slikam maštom pučine na kojima sve staze imaju jednake krajeve. Obale što samo spajat znaju, mostovima duboko usađenih, tako nekako prirodno usvojenih ruku preko ramena.

Blagi stisak jači od svakog nevremena.

E da, te tvoje zvjezdice, isplele mi krunu dostojnu kraljice, uokvirile mi obraze poput relikvije, ukrasile vrat poput svetinje, isklesale mi na leđa mape poput tajne, na grudima napravile vjenčić, uokvirile nam uzdahe, pod stopalima mi rasule korake da mi budu vodilje, na bokovima znamenje, napravile mjesto za tvoje dlanove, pozlatile mi usne poput melema...

E da, te zvjezdice koje samo ti kriješ u očima...

 

 

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (6) Komentara | email this post
27/1/2007, 22:27

meni je 5 premalo

1. Imam malu tetovažu (srce) u dnu leđa koju sam napravila sa 17 godina. Par godina nakon mog tetoviranja na TV-u je bila neka emisija o tetovažama i komentira moja mama kako su blesavi ljudi koje se tetoviraju. Ja ju onak pogledam i kažem „ti si zaboravila da ti i kćer ima“. A ona se počne iščuđavat da otkad to. 3 puta sam joj tu tetovažu pokazivala prije toga, a ona meni da kako je mislila da je to samo naljepnica. Da, mama, blesava i nemaštovita kad bi 3 puta istu stvar lijepila. Planiram još jednu stavit, samo kad se odlučim za mjesto.

2. Ne volim okus nikakvog alkohola. Sva žestoka su mi ko rakija. Kad uzmem vino znači da se te večeri idem napit, ako se napijem onda se skidam. Pijana sve iznosim, tad za mene ne postoje tajne i priličnost.

3. Bojim se igle preko svake mjere. Kad idem vadit krv mora obavezno ići neko sa mnom jer padam u nesvjest. A ko zavraga mi se žile uopće ne vide pa su procedure oko vađenja jako dugotrajne.

4. cijeli 4. razred srednje škole sam slala curama koje su sjedile u prvoj klupi (a ja sam u trećoj sjedila) prijeteće poruke napisane lijevom rukom. Nisu nikad skužile tko im te poruke šalje, ali su se uspješno posvađale sa pola razreda :D. Ova jedna mi je poslije bila cimerica na prvoj godini faxa pa sam joj priznala da sam to bila ja.

5. Moj prvi izbor studiranja je bilo Pravo. No mlade godine, pogrešne odluke, razoračanost faxom su učinili da odustanem, tako da sam poslije završila Turizam na Ekonomskom fakultetu. Negdje u ladici želja stoji plan da to Pravo jednom završim čisto radi nekakvog privatnog zadovoljstva.

6. Obožavam životinje. Otkad znam za sebe sam okružena njima. Kad sam imala 3 godine dala mi mama kutiju plazma keksa, i priča mi kako sam se nakon 15 min vratila i tražila još. Mama da drugu kutiju, ali ode za mnom da vidi kako mi uspjeva toliko pojest. Kad ono kokerica, koju smo tad imali, i ja lijepo bratski dijelimo kekse, griz ona, griz ja. Kada budem imala kuću obavezno moram imat mačku psa i zeca, a ako mi se baš posreći i rakuna.

7. Japan mi je opsesija. Jednog dana mi ne gine put tamo.

8. Impulzivna sam, reagiram u trenutku. A kad si nešto zacrtam nema te sile koja me može zaustavit, valjda je to onaj škorpionski duh. Velika sposobnost samouništenja i dizanja iz pepela. I lajava sam, ne ostajem dužna kad je jezik u pitanju. Kako bi moja mama rekla „1 glava, 100 jezika“.

9. Nisam nikad mislila da ću zbog susreta sa nekim kog ne poznajem otić dalje od svog kvarta eventualno. A eto sam u osmom mjesecu zacrtala Beograd, i tamo se i pojavila. Bilo je kud puklo, da puklo. I puklo je dobro :) jer još lijepo odzvanja.

10. Roditelji su mi se rastali kad sam se rodila. S tatom nemam u principu nikakav odnos. Niti se čujemo, niti vidimo. Račune svega toga sam dugo plaćala, a i danas ponekad pokoju ratu otplatim. Ali zato imam najbolju mamu na svijetu :).

 

Eto se raspisah ja, 5 mi točaka bilo premalo, a dalo bi se tu još pisat, ali nema smisla da davim. Za pikanterije me pitajte kad popijem haha :).

Dalje nominirat neću nikoga, jer obično se predviđaju neke katastrofe prekidanjem lanaca,  a obzirom da sam ja naopaka, meni će se za promjenu desit nešto lijepo. :)

 

Pravit ćemo se da sam popila pa evo i dodatak:

Kažu da je strah dobar, onome kome ga je Bog dao. A kod mene ponekad stvarno nije štedio. Nikad neću naglas, pogotovo ne pred ljudima priznat da se bojim, ne dolazi u obzir. Moje strahove čuvam u posebnim kutijama, sa već istrošenim poklopcima, jer koliko god ja te poklopce čvrsto zatvarala, strahovi nađu načina da ih otvore. I opet me zarobe. Na sat, na dan, na mjesec...Onaj borac u meni drži uvijek pri ruci oružje protiv tih protuha, zdravi razum s kojim se uvjerim da sjene ne moraju uvijek biti tamne. A onaj slabić u meni pusti da ga rijeka nosi. Gdje god, besmisleno postane tad uopće dočekivati novi dan. Svakodnevno na rubu nečega. Sve sam ožiljke natjerala da zarastu, i nasilnost, i hladne instrumente, i pretučenost. Gledam danas na njih kao na prolaznike o koje sam se oćešala u prolazu. Ali strah od napuštanja grlim, njega koji mi najmanje treba. Bojim se, čak to sad potpuno glasno i razgovjetno izgovaram, premda sam si to priznala u bezbroj navrata. Ne trebam suborca, nitko ne može ubijati tuđe strahove. Poželim sam ponekad da me se shvati. Ili barem pretvara da me se shvaća, dok mi ne bude bolje, dok ne prođe taj krizni trenutak. A kada me se vidi opet uspravnu, onda slobodno nek mi se sve saspe u lice. I bezrazložnost, i ludost, i glupost... Svih tih epiteta sam i sama svjesna...Samo si ih neću nikad navalit na leđa u situacijama kada sam najslabija. Svim tim stanjima se smijem kada raširim krila i kada opet prikupim dovoljno zraka. Mogla bi sad iznalazit razne uzročnike, mogla bi sad krivnju prebacivat na sve postojeće i nepostojeće. Čemu to? Meni ionako ostane borba...Pa onda krivnju zgodno sebi pripišem, za apsolutno sve...Ne znam jesam li ikad u životu ikog drugog okrivila sem sebe same. Za svaku tuđu glupost nađem načina da sebi stavim još jedan uteg. Ili kako ja to uglavnom volim reći, još jedan kofer. Haha, a onda opet krivim samu sebe što sam svu tu krivnju uspjela sebi na račun stavit. Ne znam zašto mi je oduvijek bilo lakše mislit da sam ja ta s greškom...

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (18) Komentara | email this post
26/1/2007, 12:41

priča o 4 klupe



Rosno proljeće
Na krevetu latica-
Naslon mi budi.



Žega kad splasne
Uz malo maestrala-
Nudim ti ljeto.



Ljubi me blago
Kao što jesen zemlju-
Mekim usnama.



Zima kad stisne
Znanim stazama dođi-
Zagrijmo noći.

 

dodatak za Drvo :)

objavio/la njuskica kategorija: haiku | (4) Komentara | email this post
25/1/2007, 19:31

anemija ili alkemija

Noć s mirisom jasmina u vrtlogu nekih sumanutih igrokaza mogla je dati sjenama prostora da vode svaka na svoju stranu. Dodavši svemu tome malo nagrižene patine crvenkastog sjaja nijedna uzaludna nepremostivost nije imala izgleda. U korama naranača vitamini su igrali igre sa cimetom.

Tišina ponekad noću oduzima prednost orkestru raznih dirigentskih palica. I nevjerovatno kako se dvije tišine ponekad mogu međusobno natjecat. Svaka na svoj način grize tamo gdje ne treba. Tad grliš zvučnike sa zvukovima bubnjeva. Tjeraš uroke čak i dalekih susjeda. Da se barem tako zemlja trese iz potpunog oprečnih razloga. I pored sve te tišine u ušima, blago zamoliš da se sve utiša. Takav spokoj da čuješ preko puta na nekoj gradskoj česmi zvuk kapljica loše zavrnutih slavina. Ne, nema odmora.

Potpuno prazan papir pred očima, namočiš ruke u kantice sa bojom, pa prislanjaš dlanove da provjeriš da nije kojim slučajem crta života se negdje s nekom drugom crtom na krivom pregibu se ukrstila. Nevjerica. Crta više nema. Ali tu nisu tvoja 2 dlana, jedan štima, drugi pripada drugoj osobi. Savršeno paše uz tvoj.

Neka nova igra pokera sa 5 karata bez oznaka. Dobiješ uz njih neka uputstva, još od davnih plemena zvana „navika koja se može promjenit“ ili pak „pokušaj utjecati, pokušaj nešto napraviti, pokušaj složiti savršenu skalu“.

Stvoriš si tad svakojake otpore, natrpaš na kako koju listu zatreba razloge. Prividni balans da bi možda zaustavio pogrešne odluke. Pa potajno si laskaš da ti nisu ravne ni apotekarske vage. Razum u funkciji konformizma. Sva sreća pa ni reklama za vodootporne flomastere nije pogodila, jer dosta je par suza, od sreće ili tuge možda, da svaka naškrabana riječ promjeni prizvuk. Nema ništa TIV, imaš tad samo PRO i ZA. Oduvijek zato rade medalje sa dvije različite strane. Svaka od njih ima drugačiji sjaj, kako ju nagneš valjda.

Jedna činjenica svakako se uklapa, zavrnuti rukavi uvelike pomažu.

 

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (4) Komentara | email this post
24/1/2007, 19:18

4 godišnja doba

 

Zlatna pučina

Budno čuva sunca sjaj-

Zemlja nas hrani.

 

 

Kraći su dani

Jesen boja listove-

Zadnji plodovi.

 

 

Nema hladnoće

Pod mekim pokrivačem-

Čuda prirode.

 

 

Vatromet stiže

Probuđena nevinost-

Nova prilika.

objavio/la njuskica kategorija: haiku | (6) Komentara | email this post
22/1/2007, 22:13

cipelice lutalice

Glatko priznajem da sam lopov, i lažljivica, i prevarantica.

Kradem što stignem od svih strana svijeta koje dotaknem. Od Italije ukradem onaj osjećaj koji uhvatih kad sam nakon dužeg vremena se tamo vratila. Pa ju slažem: domom mi zračiš, sve dok ne pokucam na vrata Dalmacije. Kradem Italiji onaj temperament, vrelu krv u žilama, glasno pričanje i mahanje rukama. Ukradem joj „ma che cazzo vuoi“. Varam ju sa nekim novim sada ulicama koje prisvojih. Dužno poštovanje ozračju koje me prihvatilo u trenutku kada mi je najviše trebalo. Pa otimam Zagrebu tramvajske gužve, Jelačića si stavljam u dvorište. A onda sve to olako zatajim maestralu, ne pričam mu tad da grlim i sniježne pokrivače, mećave i vijavice koje mi zabijele svijet, kako bi mogla dugu iznad Biokova spremit u džep, pa na njemu šarat nove krajolike. Koje opet nekako po staroj navici otmem negdje iz sjećanja ranih dana, pa Ilicom zavijore palme. Ma zašto ne bi prešutjela bajamovom cvijetu da negdje sniva Maksimir. I neću čak ni priznat onoj smokvi iza kuće koju već godinama pratim da negdje tamo daleko neka druga stabla isto tako gube lišće. Uspješno lažem ono stablo šipka ispred kuće da osim njegovih plodova ne uživam u ničemu. Pa kad padne noć pratim Savu dok priča priče. I prevareno more tad ostavljam, izdajnički neću slovo da kažem o bonacama, o prvim poljupcima uz šum valova, o pjenušavim kupkama ustreptalih nevera. Budalasto, ali na dane izdam i miris lavande, kadulje i brnistre. A sve to da bi šurovala sa smogom. I hodam prašnjavim kolnicima, nema tad šljunčane plaže pod tabanima. Tako ponekad tu plažu varam i sa nekim prljavim pijeskom drugih obala. Opet tako mojih.

Lažem ja i Sljeme da takvog brda nigdje nema. Sve dok mu ne okrenem leđa pa s vrha Biokova nakon bure gledam rodne krajeve. Preko mora. Pa onda tako s vrha pričam kamenu da ništa nije tako čvrsto. Volim svaki pedalj zemlje kojom prođem dok putujem od jednog doma ka drugom. Krš, škrape, livade, pašnjake, šume i doline. Sve ih upijam kroz stakla. I nikad to poslije ne pričam krajevima kamo idem. Neću nikad nijednom priznati da negdje postoji neki kutak koji ima nešto ljepše. Ni prljavom moru Italije ne šapućem o kristalima Makarske rivijere. Uvijek nađem zgodnu izliku da se ne okupam, a da ga usput ne povrijedim. I talijanskom sciroccu, sa pješčanim nanosima tople Afrike ne govorim o mojoj južini, makar i ona donese crvenkaste pozdrave. Stidljivom sjevercu kojeg negdje Zagorje potjera neću pričat kako nema okus soli. Uvijek mu natuknem kako mi nitko tako ne mrsi kosu.

Ukrala sam tako i Dunav kada sam ga ugledala. Ali Sava to ne zna, makar mi možda ne bi zamjerila, i ona ga ljubi, bez imalo ustezanja. Ne govorim ja ni Jarunu da ga uzaludno zovu more. Blago mu kažem kako će i njega jednom posjetit sirene, pokoji gusar i nebrojene škrinje sa blagom. A ponekad volim pomisliti kako možda oblaci ponesu malo te slatke vode sve do Jadrana, pa ju nekim laganim pljuskom spoje sa soli. Nedugo nakon toga pomoli sunce svoj žar u paleti ružičasto-narančastih boja, pa poljubi sve dijelove mene razasute po mojim zemljama. Koje lažem, varam, kojima prešućujem...koje volim.

 

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (14) Komentara | email this post
19/1/2007, 23:19

sve znam

Slažem ti krevet od baršuna, da bi našao odmora, i držim te kraj sebe barem u stihovima, da te mogu čuvat u noćima kada tama krije obrise umornih lutalica...

Dolazim iz zemlje kraljica bez kruna, sa plaštem satkanim od safirnih proročanstava svim tajnama tvojih dodira...

U trenucima bez sna tu sam da ti ljubim kapke i tjeram demone, njima nije mjesto kraj anđela...

Premda sam sunce poslala da te grije u hladnim danima, iznad mene samo azurno nebo boje tvoga pogleda, a ja se lako snađem i sa kišama...kad znam da sam ti u mislima...

objavio/la njuskica kategorija: | (4) Komentara | email this post
17/1/2007, 16:26

selo moje malo

Nimalo dobro, nimalo...Prvi mi je radni dan, a ja sam već uspješno 3 vlaka poslao na krivu stranu. Znam koliko se otac morao dodvoravati našem mjesnom predstavniku Željezničarskog društva kako bi isti ga uzeo u svoju milost, te meni, propalom studentu, sredio posao skretničara. Nije ocu to baš milo bilo, jer već je svima razglasio kako će se sin vratiti sa doktorskom titulom. I brk mu se slatko smijao pri pomisli na šunke koje će veselo visiti u našem podrumu kada krene sezona prehlada. Da ne pričamo o pečenkama, znakovima zahvale za porođaje.

Sva sreća pa je toga dana sa mnom u trošnoj kolodvorskoj kućici bila samo Ana, prodavačica karata, a ona me oduvijek gledala svojim velikim, smeđim zaljubljenim očima. Neće ona izdati, valjda. Samo ne znam kako će to kuma Katica sve pretrpjeti. Jer je baš ona tog jutra morala sjest na jedan od tih vlakova. Spremila se kćeri u posjetu i nije me nimalo blagonaklono gledala kada su se morali vozit dobrih 10 minuta unatraške kako bih ja mogao vlak opet vratiti na pravi kolosijek. S njom sam još od predstudentskih dana vodio hladni rat, i ne samo s njom. I moja majka je s njom velike planove radila kako bih od kume Katice kćer vodio na plesnjake. A jednog dana, Božemesačuvaj, i pred oltar.

Marija je bila sve, samo ne žensko. Ta je mogla skočiti dalje od bilo kojeg dečka u selu, pljuvala je i psovala kao pokojni dimnjačar Štef, poslije kažu da je navodno čak mogla više i popiti od njega. Znam da je majka imala u vidu njihovu zemlju kada me silom htjela priženiti, jer Marija je bila jedinica i cijelo imanje od stare ceste pa sve do potoka bi joj pripalo jednog dana. A kuma se nadala kako će s oproštenjem duga uspjeti i oca mi nekako nagovoriti na tu urotu protiv moje budućnosti. Naime, moje školovanje nije bilo jeftino. I moja godina provedena u gradu je od oca zahtijevala da se zaduži više no što je naša zemlja mogla roda donijeti. Kuma je jedva dočekala taj trenutak kada je sa svojim kreštavim glasom ocu mogla predložiti da ona preuzme moje školovanje. Razloge silne „dobrote“ nije spominjala, a meni se na svaki novčić dobiven od roditelja srce stezalo.

Doma dugo nisam dolazio, a onda je postalo posve jasno da moje ambicije su svakakve, samo ne doktorske. I eto me sada tu, sa skretničarskom uniformom. Otplaćujem dugove kumi. Marija se sva sreća pa udala u obližnje selo. Naišao je jednog dana kažu nekakav trgovački putnik, i nju zatekao u polju. Omililo im se sjeno, ali se omililo i onom gore na nebu da pošalje kumu nasljednika. Kada sam to čuo otišao sam odmah zapaliti svijeću svim svecima koje je moja župa poznavala.

U gradu sam ostavio svoju veliku ljubav, animir-dame. Voljele su me, bio sam njihov mali provincijalac dječačkog pogleda i muževnog tijela. Bog mi je svjedok da bi zasigurno išao više na predavanja da mi lokal gdje su one radile nije bio na putu do fakulteta. Mogao sam doduše ići drugim putem, ali tamo je bila kaldrma uvijek puna blata i moj jedini par cipela bi se brzo uništio. Molio sam oca novce da kupim bicikl, ali kada me pitao što će mi, nisam mu mogao objasniti da mi treba kako bih mogao izbjeći napast putenih bedara. Moj otac valjda nije ni znao što putenost znači, a ja nisam imao druge riječi da mu opišem ono što su te suknje iz žurnala skrivale. Odselit se nisam mogao, podstanarsku sobicu mi je iznajmila tetka Jelica, i bila je puno jeftinija no što su moje kolege plaćale. Tako da kada sada gledam unazad, ponajmanje je moja krivnja bila što sam propustio dovršit izobrazbu. Nego, eto mi se Ana nešto zamamno smješka, a dama se nikad željna ne ostavlja, do čitanja.

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (4) Komentara | email this post
14/1/2007, 22:25

zar jurišamo na nebo? naravno, nebo se osvaja na juriš

Večerat ćemo u nekom restoranu na Islandu...

Provest večer uz zvukove sambe u Rio de Janeiru....

Noć će nas grliti u nekoj kolibici u Alpama...

 

Zora ljubiti u vrtovima trešnjina cvijeta u Japanu...

 

Doručkovat ćemo na nekom zametnutom otočiću na Pacifiku

 

i skupljat ćeš komadiće kokosa s mojih usana....

 

...i cijelo ćeš me vrijeme držati za ruku...

 

****

Nema veze, ako ponekad vlak koji vodi istu kompoziciju odjednom krene po različitim kolosjecima. Na kraju ipak dolazni peron šarenim zastavicama pozdravi putnike namjernike.

Nema veze, ako knjiga koju listaš ne daje odgovore na sva pitanja, nemoj je zatvoriti, možda baš na idućoj stranici se pred tobom raširi svijet koji ti treba. I nemoj se čudit ako prije budeš morao otpuhnuti prašinu sa korica, sve ono što nam je potrebno ponekad zametnemo.

Nema veze, ako napadne toliko snijega da ne možeš obaći sve one kutove koji ti nose smiraj, ionako smiraj uvijek nosiš sa sobom, sačuvaj ta skloništa u njedrima, i kao čarolija, udisat ćeš svježi planinski zrak svaki put kad izbrojiš do 3, valovi će se čudom razbijati o tvoje dovratke da bi osjetio kapljice morske vode na obrazima.

Nema veze, ako ponekad pričaš drugim jezikom baš onda kada su sve uši u iščekivanju, znaš i sam da onaj tko te uvijek prati neće pomisliti da nešto skrivaš. Sve se ionako da pokazati djelima. Nekome je dovoljno da ti samo postojiš, i netko će te voljeti bez obzira na sva spoticanja. 

 

*(ova dva tekstića možda baš i ne tvore neku smislenu cjelinu, ali danas sam eto nabasala na njih, već pomalo i zaboravila da sam ih napisala, pa da ih ne objavljujem svakog posebno :))

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (5) Komentara | email this post
13/1/2007, 22:18

ispravak netočnog navoda

Mogla bi bez razloga,

slagat rečenice iz jednog sloga...

Obijat pločnike ulica,

prazne s ljudima bez lica...

I ne znam samo, dal da tebi ili sebi,

nacrtam kapu dvorske lude,

oboje smo pomalo rušili zablude...

...ili, u biti...tako je bilo, a dalje kako bude...

I da mi je biti pjesnih

(k ipak ide u h ponekad, čisto da se održi sklad)

tvoje dodire nosio bi svaki stih...

 

Dani kada se od jeke vlastitih koraka ponadaš da te netko vjerno prati. Malo za promjenu. Ajde da danas ne crtam uputstva, a ti se pretvaraj kako mi lakoćom čitaš misli. Da ti olakšam dajem čak i natuknice, pokoju limetu da spriječi sladunjavost. Pa ti onda jednim potezom jezika maknem te brkove od pjenušave čokolade. Prodala sam sve staklene perlice, i ono ogledalo koje pokazuje samo kapu dvorske lude. Danas neću kihati, da ne bi morala zatvoriti oči.

 

Mislim da se nije radilo samo o predosjećaju kada me mjesec dotakao srebrenom trakom. U ovom trenutku ću si čak sama pripisati i blesavost, i glupost, i naivnost i izgubljenost i nedorečenost i nedovršenost. Sve u paketu sa zdravim razumom kojeg držim u džepu. Kao bonus ako pregrizeš sve što ti u miraz donosim loše. Teška sam ja i sama sebi u trenucima kada držim te kofere, i ne dam ih, ma ne zanima me obavezna kontrola za prelaz granice. Bez obzira što unutra ima tvorevina koje bi mogle barem jedan svijet uništiti. Moj. A za taj svijet bi me jedino i trebalo biti briga.

 

Ali ne baš...pretvorim se u nekakvog i nikakvog paladina, pa onda smješnim štapom, izrezbarenim svim onim što po mojem vlastitom nahođenju ću svrstati u mantre očuvanja, idem štititi tuđe arene. Sada mi treba nekakav trijem, i ljuljačka, i grm borovnica. Dodaj tome i debelog mačka.
objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (3) Komentara | email this post
11/1/2007, 22:30

pripazi na goluba pismonošu

Danas, blagi moj viteže, šutnja tako savršeno obavija otkucaje satova koji su odlučili vrtjeti se cijelo vrijeme na istom mjestu. Kazaljke otele dane. Strah me da bi i napisana riječ mogla poremetiti taj novi poredak. Strahopoštovanje, zauzdao je čovjek vrijeme, i ukalupio ga u svoje normative. Otvorila bih vrata crkvenih tornjeva, i pustila da brojke se prostru po dolinama.

 

Tada vrijeme koje je prošlo otkad Vas ne ljubim bi možda postalo trenutak. I ne bih skupljala samo u sjećanjima toplinu Vaših usana. Možda bi onda jedina mjerodavna jedinica brojenja raskoraka bila brzina otkucaja u našim prsima, a ne sumnjam da ta 2 bubnja sviraju u istim ritmovima. Preokrenuti sve zakone prirode ne bi trebalo biti teško, barem ne Vama, koji inako svojim osmjesima tjerate da sjene kradu od zore okus da će biti bolje, pa ga vješto spremate u Vaše poglede.

 

I kada utonem u taj spoj stvarno zagospodarim vremenskim kontinuitetima. Prošli su krijesovi, toplinom podsjećali na Vaše dodire. I neću Vam lagati, dala sam tada prostora suzama, da speru gorki okus daljine koja mi Vas oduzima. Šetate mi stalno po mislima, i tako rado Vas ugošćavam u noćnim satima. Pa Vam spremam mirisne kupke moje čežnje i krepkost potisnute potrebe.

 

Rado ste viđeni na obroncima gdje zumbuli kradu boju nebu kako bi Vam mogli pružiti satenski dodir na mekoj koži. I nema onog što mi daje većeg spokoja od zvuka Vašeg disanja, spremila sam ga u pregib vrata pa mi se kada utonem u san, javlja poput zvuka valova, blagih žitnih polja, poput mirisa toplog mlijeka nakon dugog traganja. Ne mogu biti hladnokrvna dok se uz Vas privijam ponekad makar samo riječima.

Lako palite svaki komadić moga življenja, i posve je sigurno da to ne bi ni pod koju cijenu mjenjala.

Kao uvijek, šaljem Vam svu ljubav, da Vas podsjeti da će jednom ipak svijet mjenjati uvjete po našim pravilima.

objavio/la njuskica kategorija: Pisma jedne ljubavi | (1) Komentara | email this post
10/1/2007, 22:28

0:00 (ili kada su noći bile manje snene-iz arhive krivih prognoza nekog drugog vremena)

Jesmo li mi ti koji smo postavljali pješačke prelaze preko provalija?

Čupali golim rukama tetive u potkoljenicama da bi si otežali korake?

Dogovarali susrete na svojim krajevima duge da bi svako sebi ukrao ružičastu boju? (znam da si tvrdio da ti u biti želiš plavu, ali onda si namjerno meni htio otežat, jer mi nikad ta ružičasta nije do kraja pripala).

Znali smo provesti sate pišući u pijesku napomene, ako kojim slučajem neki brodolomac se dokopa obale. Iskušavali smo plimu, a u biti vodili bitke sa svojom upornošću. Sjećaš se vjerovatno kada smo pustili onu poruku u boci. Sitnim slovima naznačili da ćemo se rastati ako je ikad pronađemo. Koja li lakomilesnost, donio mi ju je neki lutalica ima tome dosta. Pa sam ju sakrila, pokušavši sakriti sudbinu.

A ti si još tu pored mene. Osjetim po noći kako se budiš da bi me slušao kako dišem, samo za tebe (kao da meni disanje nije potrebno), i znaš da griješiš. Ne dišem za tebe, ni za sebe. Dišem za nas. Isto kao što ti ne pališ zvijezde za astronome, već da bi pokoja pala za naše želje.

Dane si proveo zatvoren gradeći velike ljestve. Mrmljao sebi u bradu kao pokušaj da odgovoriš na moje upite. Ja naivno mislila da će nam služiti da se popnemo na vrh svijeta. A onda jednog dana te ugledam kako na punom mjesecu pišeš moje ime. Da kad odeš bilo gdje te uvijek mjesec vrati do mene. Meni je bila dovoljna mahovina da ti pratim lutanja. I pokoji izrezbareni podsjetnik na korama borova.

Možda bi sve ovo imalo poantu da smo se stvarno i sreli na onoj točci koja spaja početak i kraj. Po staroj navici ti si je crtao od sjevera ka jugu, a ja sa istoka na zapad.

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (0) Komentara | email this post
9/1/2007, 22:21

kada te pustinja prekrije

Pustinja toga dana beduinima nije davala odmora. Nanosi pjeska su potpuno osljepljivali i bilo je upitno da li će zalihe vode biti dovoljne da se spere suhi okus koji je punio nosnice i nepca. Jučer sam za leđima ostavio sigurnu oazu. Tako sam nekoć ostavljao i nju. Crna kosa joj je igrala na jutarnjem vjetru. Volio sam je gledati tako nesputanu slojevima tkanine.

Budno sam zato pazio da uvijek krenemo prije zore, kako bi mogli održati našu tradiciju da me još onako snena i topla isprati pod okriljem mraka i da nitko ne vidi koliko mi kože tada pokazuje. Ne bi to zasmetalo njenom ocu. Deve koje sam donio kada sam je uzimao za ženu bile su sasvim dovoljne da osiguraju njegovu šutnju. Ali ostali članovi plemena nisu bili dostojni da polažu oči ne njenu put boje karamela.

Priznajem danas da sam bio suludo ljubomoran. Pomalo otužno i pomalo samoironično se nasmijah tada prisjetivši se kako sam se grohotom smijao čuvši priče ostalih trgovaca o poludjelim muževima. Makar nije čudno. Makar mi danas ništa to više nije čudno. Ta je pustinja rađala žene od kojih ti je razum poput poludjelih lavova razdražljivo urlikao. Tu tada nema okova kojima se one mogu pretvoriti u janjad. Postoji samo suluda potreba da se ubije sve ono što svojim bilo kakvim obličjem može narušiti prijeko potrebni mir u dugim danima na suncu. Putovalo se tjednima iz grada u grad, iz kampa u kamp trgujući tkaninama, devama, mirodijama.

Prije nje sam lako izbivao iz doma mjesecima. Neopterećen bilo kakvim mislima o tome što bi se tamo moglo događati. Znao sam da ću po povratku naći majku kako sa sestrama boji tkanine. Otac je uvijek putovao sa mnom. Dugo mu je trebalo da stekne povjerenje u svog sina. Sva sreća pa smo pronicljivim trgovačkim umom stekli poprilično bogatstvo. Bez problema smo tada mojim sestrama našli muževe. Miraz im je osigurao pristojne obitelji. A ja sam u to vrijeme, prije nje, po gradovima zalazio u tamne uličice, odlazio ženama koje su za prigodne poklone me učile uživanju u ženskom tijelu.

Ona, eh, ona je naišla nakon jednog dugog putovanja. Neka me pustinja proguta ako sada lažem, ali pri prvom susretu sam se preplašio njenih očiju. Tako nešto duboko i opojno nisam nikada vidio. Guste crne trepavice su klizile mojih obrazima . A njena rasnost je budila moju pohotu. Nju nisam mogao dobiti prigodnim darovima. Za nju sam se njenom ocu morao obvezati da ću ju paziti, te uz svo blago koje sam donio, sam još morao pristati za njega raditi.

Znao sam da ću pristati na sve uvjete, a znao je i on. Prodaja kćeri je vjerovatno bio najunosniji posao koji je ikada sklopio. Barem u to vrijeme, vjerujem da se poslije gorko kajao. Podatna, tako bih ju najbolje opisao nakon prve bračne noći. Njena vrela krv me nije nikada razočarala, a njene usne su me vezale samo za njene prepone. Nisam više obilazio druge žene. Makar mi to nitko nije branio. Naši običaji su uvijek pogodovali muškarcima. Nisam mogao. Jednom na silu pokušah se ne othrvati ženskom zovu, ali moje tijelo nije reagiralo.

Nažalost ljubav mi je donijela i zamagljene oči. Ljubomora me pretvorila u neman. Umrla mi je na rukama kada sam se vratio sa tog posljednjeg putovanja. Nije imala o čemu razgovarati sa tim putnicima. Mislio sam da joj se oči zavodljivo smješkaju tim strancima. Sablja koja me trebala čuvati od razbojnika i divljih životinja mi je presudila. Ubivši nju ubio sam i sebe. Barem sve ono što sam u sebi nosio. Ostavio sam samo ovu ljušturu i bol spremljene. Presudio si na doživotan bijeg i kajanje.

objavio/la njuskica kategorija: Tekstovi | (0) Komentara | email this post