Kako je maza srela svog likvidatora

Strah kad navuče zavjese na prozore, znaš da će ti čežnja zakucati na vrata, preporučena, bez povratnice. A nespretni poštar, pod izlikom zagriženog filateliste kradomice uklonio markicu da ti ne ostavi mogućnost da prebrišeš pečate. One iste štambilje koje si kao madeže primio u nasljeđe. Kockati se uklanjanjem trenutne dvojbe kako bi si možda navukao tumor za sve vijekove koji ti predstoje. Sredstva za uklanjanje mrlja nikad nisu djelovala jedno preko drugoga.

Nemaš danas vremena, a ona se ponada da je kraj strepljenja. I niti jedna riječ ne može ispuniti one praznine između točkica. Sudbina ili tek nategnuta slučajnost, kolica već davno iz upotrebe maknutih popravljača kišobrana ti donesu konstrukcije koje odbijaju upitnike. Opet po naopakoj potrebi, jer sada ne možeš ublažiti sve one uskličnike koji odzvanjaju i kada ih malo slabije intoniraš.

Porota se nikad vjerovatno ne bi usuglasila oko dokaza koji ožive samo kada ih protrljaš dok griješ ruke nakon pranja savjesti. Šteta ključeva koji su uvijek samo znali zaključavati. Ponosno ti zveckaju u džepu, sa privjeskom vješala, pod krinkom vješalice, da skloniš košulje, pune mirisa one iste čežnje koju si bez najave poslao da joj mrsi kosu u danima bez vjetra. Da spremi kožu za prve pahulje, da navikne nečije srce na mraz koji može da potraje dugo, dugo...u rano proljeće. 

Na klackalicama si uvijek mogao satima gledati kako joj se kovrče natječu sa osmjehom, i nije bila točna tvrdnja da je krala svjetlost drugoj polutci svijeta, kao da je nemoguće imati oči koje imaju više sjaja od sunca. Kada bi krenuo pričati o njoj, imao si osjećaj kao da polako tek počinješ živjeti, svaka nit je plela nove verzije uzoraka na džemperima koje je skupljala na dugim putovanjima u svojim mislima.

Vješto je replicirala ornamente sa svakojakih destinacija, i neprimjetno te vodila po svim skrivenim mjestima, koje ni ona sama nikad nije posjetila. A nevjerovatnom preciznošću ih je prezentirala. Kada bi ti nešto prišapnula mogao si točno osjetiti kako vjetar otvara vrata pokojeg dvorca, njen povišeni ton je oblikovao erupcije vulkana, i ovlaš bi te okrznula da te prođe lava. Opekline koje je ostavljala su bili samo bezazleni otisci toga da ti se posvetila.

Dok je hodala njena haljina je bez ijedne mane dočaravala valove koji udaraju u pramce brodova punih zlatnih kovčega, gusara koji se vraćaju u svoja skrovišta, a onda bi podsuknja šušnula i stvorio bi se odjednom u dalekim šumama sekvoja. Njene potpetice su kuckale baš u ritmu vrelih noći flamenca, a na njenim usnama si vidio odsjaj tisuću vatrometa u ludilu karnevala.

Pomakne kosu sa vrata i bez puno dvojbi gledao si u igru labudova, da bi se niz njena leđa spuštao kao niz snježne obronke blagih brda. Prorez na grudima koji je više skrivao nego otkrivao, je na začuđujuć način imao upravo suprotan efekt. Neizbježna ti je tad u glavi bila slika mekanih baldahina kraljevskih odaja. Zlatom optočenih vezova na jastucima gdje bi ju samo gledao kako spava. Jer u tim trenucima je možda ponajviše te za ruku vodila.

Skliznuo bi pod njenu spavaćicu ne da bi ju osjetio, već da bi ona osjetila tebe. Nagon da joj se podaš je bio na granici sa svim poznatim čulima. A ona bi se u snu samo okrenula, da bi ti s unutrašnje strane bedra tajnom mapom ispričala još jednu noć. Noć koja bi te odvela možda u tamnice najgoreg zatvora ili možda ti dala moć da samo jednom presudom odrješiš sve ono zbog čega nikad nikome drugome nije pripala.

Moji ulozi su uvijek bili pogrešni, i kratkoročno slatki. A začudo mi povrat poreza nikad nije stizao, premda su drugi predavali zahtjeve. Sve do trenutka pretvorbe mojih osjećaja. Budi ponosna, imaš u rukama srce koje dok je bilo u njedrima nije kucalo. A sad ga tako krvavog i praktički neoštećenog stavi u formalin. Da se očuva sa nitima tvoga postojanja. Znam, da nekome poput mene ne bi trebalo ispunjavati zadnje želje, pa čak ni one da popušim, bilo šta.

A nastradao sam kad sam najmanje trebao, u vještini koju sam magistrirao. Jesam li sam kriv što nisam volio? Što sam bježao? Što sam se ponekad  tako ludo zabavljao i majstorski žonglirao? Našla si gdje ćeš udariti, ispod pojasa, zar da se pretvaram da to nije slaba točka svakog muškarca? I ne boli mene što ti sva ta moja muškost nije bila dovoljna, što ti miris samo jednog parfema nije dovoljno upotpunjavao dan. Čak me ne boli što si se pretvarala kako bi mi dala egu prostora.

Osnovna lekcija koju sam izbrisao kada sam te osjetio: 1. daj lažni osjećaj sigurnosti. I eto ti sve ironije, sada jedino što mi preostane je sigurnost da sam ostao bez ikakvih temelja. Malo sam se pogubio kod tvojih slatkih osmjeha, kasno shvativši da si se meni smijala. Vjerovatno ne mojim isfuranim šalama. Njima se sad ja smijem, kada u svoj svojoj gluposti otkrijem u sebi da sam sposoban uopće percipirati da znam osjećati. Ne, ne, ne osjećati ono što sam jednom prije mislio da su osjećaji, nadmoć, i sada mi je jasno, potpuno perfidni osjećaj da sam jači. Pa srna me slomila.

Mene kapitalca. Lopatar predvodnik krda svih generacija frajera koji su došli na zemlju da bi pokojoj ženi posvetili trenutak u našim rukama. A onda se ponekad ni ne otuširavši u gostima, zgibati u kakve zamračene prostore po nove žrtve. Imam krunu od perja kukavice, simbol da si me skratila za jaja, čak i doslovno preneseno, otkad te nemam, njih ni ne trebam.

Čuvaš me, to ti je u krvi. Pa me zakloniš od valova, samo pjenom stvaraš balone od sapunice. Da ukrasiš moje pramenove. Tako sigurna moja ruža nema trnja, ovaj put čistom emocijom promjenjena genetika. Utkala sam u sebe tvoj šapat, a on tako baršunasto odzvanja. Jutrom mjenjam kazaljke na satovima, sada se ionako ravnam prema otkucajima srca.

...she'll let you in her house, if you came knocking late at night...