Kako je maza srela svog likvidatora

S perona je tog jutra otišla Utjeha, predugo je ležala sama pored Razuma, pa se odvažila otići tamo gdje nema Predrasuda...mahala je na peronu Sjeti, Čežnji i Potrebi, a najteže se opraštala sa Zaboravom, pa ga je ponijela sa sobom, skrivenog u zepešću, pored one grančice ružmarina, da ga možda jednom upotrijebi.

Nespokoj se ušuljao u vagon iza nje, da sa sobom donese i Strast, jer njih dvoje se nisu nikad odvajali jedan od druge, mada su se potajno mrzili i uvijek si postavljali nove izazove, da bi se testirali i opet na kraju jednom drugom padali u zagrljaj.

Strah je pokušavao na sve načine doprijeti do Ljubavi, ali ona ga je davno prezrela i na njega se navikla, pa mu je davala svu snagu da može živjeti sa Slobodom, daleko od nje i tako blizu Smiraja.

Tjeskoba je peron ranije napustila, dugo je već pratila sve te likove da bi im još i ona sad trebala, ponijela je sa sobom i Paniku, da se negdje napiju i zaborave te stare okove, i da odu drugdje poslije rušiti integritete...Čisto zato da bi iskušale Ponos...i da bi dozvale možda Mržnju, koja je samo čekala da razori sve svjetove koji su gurali naprijed ponekad smislene, a ponekad besmislene namjere...

Samoća je kucala na vrata svih njih, upozoravajući da Očaj i Beznađe nisu samo fikcije, ali isto tako iskušavajući Sreću da pokaže da i ona ponekad dođe na vrijeme, jer su je već svi čekali a vlak je polako pokretao motore, da bi sjekao sve tračnice...

Pojavi se odjednom i Nada, ta Nada, o kojoj su svi svašta pričali, i kleli...imala je obraza pojaviti se sa vijencem tulipana i sa maramom uspomena, izgovarajući neke mantre, i ostavljajući u zraku osjećaj Nerazuma, ali isto tako otvarajući prozore svih kupea jednim potezom...čisto da se nađe...

Inventura svih jamstvenih listova koji su trebali poslužiti kao garancija spokoja. Isteklo pokriće davno prije postavljanja uloga. A ipak skupljena snaga negdje iz popisa pojmova. Pretoči riječ u poduhvat, i smij se sam sebi za svaki preobrat.

Imam par neobjašnjivih godina za leđima pa ih stavim u kategoriju "jednom za razmatranje". Na dane uzmem iz njih ono najteže, čisto radi igranja sudbine, a pred noć izvučem esencije onih drhtaja od kojih iza kapaka stvaram oltare svih ispunjenih tajnih nadanja.

Prilika me napravi lopovom kada u slatkoj mahnitosti otmem iz ruku postojanja svaki komadić koji mi treba da se složi kolaž savršene kompozicije. Sa notama na pravim mjestima da orkestar odsvira uvertiru od koje na trenutak stane Zemljina rotacija. Sasvim dovoljno da se osjetim tako prokleto živa, i tako svemoćno svjesna.

Umoru dajem par slobodnih stoljeća, barem tako si obećam svaki put kada sam primorana oslonit leđa o pod. A onda fućkam na položaj zvijezda, i čitam sa tuđih usana potpuno drugačije teze. Šiframa ne dam da mi poljujaju korake. Razuma imam dovoljno da spoznam i ono što mi ne treba, te hinim da sam blesava kad sretnem inkasatora, sve dok ne dođe ovrha. Tada je već ionako vrijeme spremanja, pa mi uštedi život plaćanje odvoza suvišnog, tjeranje krivo zasijanog, izvlačenje pretjerano usvojenog.

U bunovnim jutrima skidam mrenu sa pogleda, i tada kao poslije bure na mojim obalama, vidim dalje no što mi u tom trenutku pripada, iz jednostavnog razloga, da iz motivacije uzmem podstreh za sve magle kada ću se morati kretati ravnajući se po zvuku sirene upozorenja.

Iskušat ću sebe, u svakoj situaciji koja će me učiniti još više čovjekom.

Koliko smo mi života uopće prošli zajedno? Ponekad imam osjećaj da se vjerno nadopunjujemo stoljećima...sjećam se onog dana kada je vojska Aleksandra Makedonskog prešla sve granice poznatog svijeta i došla do onog malog sela...nisam te mogla ne primjetiti, i nije trebalo puno riječi da me naši pogledi odvedu u tvoj život, daleko od svega onog čemu sam pripadala, da bi se klanjala nekim drugim Bogovima...ne žalim, ipak sam ti na kraju umrla na rukama...voljena ko i prvog dana...

Pamtim i one dane, kada nas je odvajala predrasuda, još kad si bio običan rob na plantažama mojeg oca, tamo na dalekom jugu...u vrijeme kada je naš jug još postojao, i kada smo tako ponosno gradili civilaziciju na tuđim leđima, pa i na tvojim...još pamtim onu noć kad sam kradom došla u tvoju kolibu da bi ti melemom previjala rane biča koji te tog popodneva nemilosrdno kažnjavao...samo zato što si mi ostavio cvijet na prozoru...meni, meni koja sam drugom bila obećana, meni koja sam tebi bila nedostižna, meni koja sam te ludo voljela...i sjećam se kako su me pekle suze koje su onako slane padale i na svježe rane...

Ne znam dal se sjećaš možda one noći kad se Napoleona carem proglašavalo? Kako smo ušetali na prijem, moja ruka u tvojoj, onako damski, s drugom pridržavam haljinu, ti skidaš šešir i cijela dvorana na tren utihne...ne znam zašto smo izazivali sve te poglede? Možda jer smo se voljeli...ali kako pristoji nismo sve to u javnosti pokazivali, već ogrnuti noću u našim odajama jedno drugom se bez imalo sustezanja prepuštali...

Ostali su mi u sjećanju i tužni životi...onaj dan kad je inkvizicija zakucala na naša vrata, i kad su me odveli zbog madeža s unutrašnje strane bedra...ne znam zašto si im to odao? Nitko drugi nije znao, osim tebe, kojeg sam svaki dan među ta bedra primala...još ponekad osjetim tragove vatre na koži, i pamtim tvoj pogled, ne znam jesam li u njemu vidjela tugu, sreću, zaprepaštenost...u tom sam ti trenutku opraštala...

I znam vrlo dobro da mi ni ta Nova Engleska nije sreće donijela, i Bog zna koliko dugo sam nosila ono grimizno A nakon silaska s Mayflowera...vjerujem da nas je tamo i Dante pokupio pa za nas izmislio posebno poglavlje...

Ali se nisu obrisali tragovi ni onih dana kada sva mržnja koja je oko nas vladala nas nije sprečavala da si u nemogućnosti ičeg drugog dobacujemo poruke preko onog prokletog zida u Berlinu...još i danas ih čuvam, isto ko što pamtim dan kad je sve to završilo i kad sam ti se našla u rukama...kad sam se našla tamo di sam i pripadala...

Žalim sad što ti nisam vjerovala da se zemlja okreće...to sam ti valjda vraćala za stare ožiljke...pa se grohotom smijala svim tvojim tadašnjem mom svijetu nepojmljivim idejama...ma kakve okrugle zemlje i kakvo okretanje...

...mislim da ćemo se sretati još...ionak smo tek na početku 100 života koje moramo proći da bi negdje razbili iluzije i sa čvrstim dokazima jedno drugom mahali pred očima...

Ma neću više nikad reć da ne postoji sudbina. Imam jedno par milijona dokaza, skupljenih u mekoći tvojih usana. Koncetrirana čežnja još iz nekih prošlih stoljeća, kada smo mislili da je pelin sve ono što nam pripada. A sad ti osjetim miris, i nemam više pitanja. Ne znam ima li još nešto što ti nisam predala, ako ima, uzmi, ništa mi više ne treba kada rukom griješ sve moje požude.

Znaš da svako moje obećanje postaje postulat kada dotakne tvoje ušne resice, i zazivam sve Bogove da pošalju puteve koji bi me što prije doveli do tvojih prepona, i tako mi svejedno što sam možda i bestidna. Ovdje se ipak radi o strasti koja je nepatvorena, jer ju je ljubav satkala. Pališ sva moja osjetila lakoćom svjetioničara, pa osvjetliš jezikom sve kutove mene koji odavno već ne pamte da postoje.

Šapći mi kao uvijek na uho da sam jedina, da te nijedna prije nije kao ja imala, da pod ovim nebom nigdje ništa ne spava što te više oživljava. Reci mi kako me voliš na 1000 načina, dok mi tvoja ruka ne da mira bokovima. Na mojim leđima ko na pergamentu nacrtana mapa, točno se nastavlja na crte na tvojim prsima. Naša tijela kao slagalica, svaki prorez se savšeno uklapa. I vikala bi sa vrha svijeta koliko sam luda...ludo zaljubljena...u jednog anđela.

Muškarac sam, nekih dana čak i bez mane. I mogu ti šaptat na uho lutko, tako opojno, da ćeš se poslije satima još pokušavati sjetiti da li sam ti pod kožom već jako dugo vremena. Sve zbog onog treperenja taman negdje u dnu leđa, da ne primjetiš gdje mi je ruka. A sad se pitam da li bi da ovo sve napišem vlastitom krvlju išta promjenilo. Da barem mogu sam sebe slagati, obzirom da sam tebe uspješno, pa si pripisati sve to pod grijehe mladosti, a to bi i mogao, da mi ipak na osobnoj iskaznici ne stoji datum rođenja koji uvelike premašuje te pogotovo za nas muškarce nježne godine.

Sad ću priznati čak da sam plakao, pa onda čizmom to pregaziti, jer bi suza u oku kauboja ipak narušila onu prašinu na kraju filma koja se dizala pod kopitima moga konja. Makar onome tko se malo bolje zagledao, ne bi promaklo da sam ipak šešir malo više spustio, a ne zbog zaboravljenih naočala, njih nikad ne nosim. Tako brže skidam pogledom (znam da to dobro osjetiš, nemoj se sad samozatajno smijuljiti). Nije za nas taj štih. Lažem, i to poprilično očito, jer za tebe je taj gard stvoren. Nisam te bez razloga uvijek zamišljao u polju suncokreta ili u sjeti breza.

Gužvam nešto noćas posteljinu, i shvatim da je prazna, ako ne ubrojim sjenu tužnog klauna kako se prelijeva kada spremim onog nasmijanog đavola. I razabirem negdje u svemu tome da me noćas nije posjetila erekcija. Ali zbog toga ću se brinuti kada rješim ove sukobe, vjerovatno bi bilo više zabrinjavajuće da se sada ipak digne, pa to bi značilo da sam stvarno monstrum. Ili da samo suosjećam, pa tako puštam pokoju kapljicu fluida koji je nekoć bio samo tvoj. Znam, sada bi mogla vjerovatno nabrajati sve one koje su ga s tobom djelile, i moram upotrebit šablonu, one nisu ništa značile.

Dočekat će me prvi radnički vlak budnoga, već vidim da ništa od mojeg samouvjerenog nastupa kada te sretnem na stanici. I svim srcem se nadam da ćeš biti s njim. Neka me boli. Kao što me boljelo u preponama sve one dane kada sam ti još bio vjeran, a ti nevina. Kontroli neću pokazati kartu, pa me možda napokon netko opali nogom u guzicu i izbaci me sa tračnica. Kući se ne moram vraćati, jer kao da se vraćam tebi, svim onim mirisima koje si namjerno posijala po kutovima. Nemoj se izvlačit, ne zamjeram. Sada je vrijeme da si odem napraviti križ, bez škrtarenja jer još dugo će mi bit na leđima.

Izgrebani dlanovi, da se ne bi vidjelo dokud ta crta života seže. Ironija, kada pomisliš da ionako život držiš u svojim rukama, trudiš se da ne propustiš prelabavim stiskom koji tračak disanja među prstima. I voliš te crno-bijele konture na starim slikama, pospremljenim makar se nekad davno klelo da vrijeme neće učiniti svoje. Bore na licu dobiju snagu kada znaš da u njima čuvaš svaki osmjeh i suzu svojih posrtanja i neposustajanja.

Pa pustiš suncu da ti pigmentom ponekad ulije crvenilo u obraze. Ima dana kada savršeno lupaš u sva vjetrobranska stakla, čak i kada krošnje miruju. A negdje skriveno u deblima tražiš tajne poruke, da ti potvrde ono što ionako predosjetiš kao promjenu vremena. Možda u umornim koljenima, ili u pokojem kralješku samo tebi oblikovanom od tereta. Gol hodati jer ti ne treba zaštita, da te možda prekrije prah iz Orijenta, ili sa tebe speru sve kapi vodopadi otapanja polova. Sante gledaš naopačke, pa ti vrhovi nisu prijetna.

Ako zamislimo noćas da je mjesec od sira, tada i zemlja postaje jabuka, tvrda i zelena, da te prođu trnci kod ugriza, a onda dođe pohvala, jer i nakon svega imaš nagona da zvijezde pretvoriš u borovnice. Kao ukras oko vrata neke voljene osobe, miris koji ne prestaje, čak i pomalo sebično, ponekad samo za tvoje potrebe. Jeseni ukradeš meke postelje, da na proljeće prvi dotakneš propupale pobude.

Neprekinuti niz lampiona nudio je samo poraze, u onim zabačenim četvrtima starog grada gdje su još uvijek mogao u proljeće ubrati pokoju ciklamu, da te podsjeti da negdje ipak netko boji svijet u ružičasto.

Onaj zmaj na leđima je prije nekoliko godina otišao na spavanje, podrezali su mu krila da ne bi više raspirivao maštu onih koji su vjerovali da se još mogu boriti. Nebitno, ne znam zašto ti to uopće pišem kad si ionako davno zaboravio sve simbole našeg postojanja.

Kistom još pokoji put pređem preko onih svilenih platna koje si donosio kući nakon dugih putovanja u velike gradove. Znam da su te tamo žene dočekivale, ne čudim im se, vjerovatno bi i ja napravila isto, ne misleći da na kišnim oknima neka dva oka gledaju prašnjavim stazama ne bi li ugledale obrise tvojih odora. Mirisao si na jantar, i na hibiskus. I dobro ti je pristajalo. 

Znam da si se osjećao usamljeno u tom mahnitom pokušavanju brisanja podsvjesti. Makar sam ti toliko puta usnama objasnila da se nemaš razloga bojati, i da sam ti davno oprostila što sam ti vjerovala.

Kažu mi da još uvijek navečer staviš jastuke na trijem i gledaš prema istoku, sad kad sam ti ja već odavno za leđima. Nakon onog jutra kad sam otišla nisam više okrenula pogled prema vrhovima pagoda. Zamijenila sam blagi smiraj oceana sa jednoličnim povorkama. Negdje daleko od sjećanja koja se vrate samo u vjetrovitim noćima, noćima koje me stisnu pored tvoga ramena. 

Pisat ću Vam dragi vlasniče noći, čim prikupim dovoljno listova magnolije da u njih utisnem sve retke koje pišemo i zajedno. Nemojte se molim Vas snebivati što u tim mislima ću biti pomalo i odmetna pa čak i razvratna. I nemojte dopustiti da Vas obuzme osjećaj da Vas se u njima previše voli, zar je moguće nekoga previše voljeti? Mislim da postoji samo ona granica gdje se pravi razlika da li volimo radi sebe ili radi drugih. Svoju ljubav Vam poklonih prije te granice, sada Vas mogu voljeti samo onako kako i priliči nekome tko riječnim koritima ispisuje smiraj na vulkanima, onome tko ima snagu vjetra da u olujnim nočima napravi tragove prema mirnim staništima.

Ljubit ću Vas gospodine, vlasniče mekih jagodica, onako kako mi bude srce udaralo nošeno Vašim pogledima, u ritmu slapova ili uz šum pokojeg stidljivog javora. I ne sumnjam da ću i tad usnama izreći sve ono što budite čak i dok ništa ne činite. Savršenstvo dobija opipljivi oblik kada pređem preko ogledala gdje mi za leđima igra Vaša sjena. Zbog onog plesa riječim koji je poprimio razmjere neslućenih osjetila. Zavela su me Vaša nježna drhtanja, nagnala da Vam otvorim stranice po kojima crno-bijelim kistom crtate u svim bojama.

Malo je toga što Vam mogu novoga reći, vlasniče osmjeha s druge strane postojanja, već sve znate odavna. Meni ne preostane ništa drugo doli učiti iz Vaših pokreta, i lagala bih kada bih rekla da nisam počašćena. Vremenom će već i svi nemiri morati pokleknuti, da bih Vam tada mogla biti dostupna, da uzmem od Vas sve ono što mi dajete bez uzmaka. Dotad znajte da imate prije svega prijatelja, ako i kada Vam zatreba, znajte da imate ženu da u njoj sve budite, makar sada ne dijelite isti jastuk, znajte da imate nekoga tko čita sa Vaših dlanova kraj lutanja.

Odbacih strahove, dragi budioče skrivenih predjela, onoga trenutka kada ostaviste meki trag na mojem vratu, i kada ga potvrdiste šapatom koji budi okrepu nakon dugog putovanja. Postali smo „Mi“ puno ranije nego smo to mislili, još davno kada Vas osjećah da ćete naići. Šaljem Vam, jedini znalče svih mojih osjetila, svu silinu ljubavi koja nam je prijeko potrebna, i znajte da ću i večeras pred san dijeliti s Vama maštanja.

Onog dana kada prestaneš biti žena,

Dopusti si da postaneš sjena.

Blagi okvir nekog retro stila,

Imaš za to kosu, baš kao svila.

Ja ću možda biti pijani lovac,

Umoran od sebe, bacam novac,

Da ulovim pokoji ples tvoga tijela,

Da vratim vrijeme kada si me htjela.

Nedostaje sada prizvuk, melodrama,

Podsjete me da si sve to prošla sama.

A ja kao uvijek kukavica, gubitnik,

Mogu samo u prošlosti tražit tvoj lik.

Ma možeš ti to i bolje, podstreha ponekad zatreba natruha. I naučit ćeš se zavezati mašne baš kao na buketima s filmskog platna, iz neke eksluzivne cvjećarne. Cvijeće koje nisi primila na premijeri možda nađeš u staklenicima koji čuvaju sve prelijeve boja, da bi se natjecali sa vrtlogom u koji povčlačiš tim svojim usnama, prokleto savršenim. Greškom sam danas šutnuo kamenčić i pogodio svoje pogrešne korake. Valjda je samo nekome poput mene bilo moguće saplesti se o svilu, na svilu se ne pada, po svili se kliže.

Kada je tvoja ženstvenost nabubrila ja sam imao spreman rep među nogama da ti to sve što daješ uzmem i onda nestanem. Neizbježna svila, nju ću okriviti što sam se zadržao trenutak duže, taman toliko da te potpuno osvojim (a bez htjenja osvojio sam sebe). Da sam barem nestao dok si još bila snena, nakon nekog vremena bi sama sebe uvjerila da si samo sanjala, i tako mi neizravno oprala sve grijehe. Miris za sobom ne ostavljam, eto tako, kako me ne bi inkriminirajući dokazi prisilili da žrtve gledam u oči.

Čitav bijes ću sada otresti na tebe, samo zato što si tako savršeno mekana. Zato što si podatna i kada si umorna, zato što nisi uopće savršena, a tako jedinstvena, i zbog još jedno bezbroj zato koji mi ne daju mira. Zamjeram ti, za sve žene koje prolaze njišući bokovima, a ja ih ne gledam, opako se ljutim što mi tek propupali, a i oni već prilično zreli dekoltei više ne diraju hormone, pa kojim sam ja to prokletstvom zaslužio da sam sve svoje zalihe testosterona izgubio u tvojim uzdasima.

Da si bilo koja druga nestao bi nakon tvojih pet minuta kašnjenja, i ne bih te ovako kao zaljubljeni klinac čekao satima. Namjerno bi namještao satove, da idu krivo, kako bi ti mogao predbaciti za to nepobitno neslaganje karaktera. A ovako, ovako, pa ti pričaš moje misli. Budalasto ti govorim da si osvojila glavni zgoditak, pokušavajući sačuvati još malo svoje muškosti. I lako mi se pretvarati frajerom, kada mi se namjestiš u krilu, kada sam siguran.

Krajolici napravljeni po mjeri razglednica, iz samo jednog poteza kista po sudbini. Na leđima pokoji ranac za duge staze, možda pronađeš vjetar baš za tvoje smjerove. Nakane mjenjaju obličje ako ih ne pretvoriš u imperative, a blaga jezera jeseni lako poprime ćud brzaca ako krivim veslom zajašeš prema pučini.

Mekim pokretima po kralježnici, šamani će izvlačiti esencije da ih spreme u ćupove, poput urni. Nema tu zakapanja, samo oćuvanje, vješti pokreti konzervatora. Labilni stoicizam na kušnji pred igračkama iz izloga izdaje. Tek kad doguraš do kraja možeš usporediti jamstva sa činjenicama koje prostreš na sudu svojeg vrednovanja.

Ako zaluta pokoja breskva među koprive u cvatu, igrom genetike njena alergija može krv pretvoriti u protuotrove i nema zapreke tada, da smijeh poput vihora stvori nove poretke.

Čudno, ali ponekad za bolji vid nisu potrebna stakla, već samo novi okviri, i tako uramljeni vidici mogu poslužiti kao kontrolne točke, pogotovo onda kada nemaš dovoljno odraza da svijet gledaš sa dovoljno odmaka. Ako ne možeš sagledati cjelinu, a ti uzmi mrvice pa ih generiraj u impulse, iskoristi svaku mogućnost stvaranja energije, pa možda i uđeš u kategorije poticaja.

Izderati se sam na sebe prazni zalihe bespomoćnosti, pa kreni stazama i sam sebi prigovaraj za svaka moguća i nemoguća stanja. Kreativni samoprijekor iznjedri lucidnost, rađenu baš po mjeri tvojih odluka.

Trijem u sjeni trešanja,

u izmjeni plima i oseka, kao uvertira smiraja,

dođeš neprimjetno poput lahora,

na velika vrata me uzmeš poput vihora.

Odaje te napetost mojih bradavica,

punoća koja prati ti onaj sjaj u očima,

pričaš mi glasom kojeg pamti sudbina,

pa me držiš na rubu dok ne ostanem

bez glasa od zazivanja tvojeg imena.

Pokrivač satkan od krila anđela,

pretvara nas čas u 2 zvijeri,

čas u 2 labuda, pređemo onu granicu nestajanja,

baš u trenutku kada osjetiš da si ti

jedino ono što me ispunjava.

I predaješ mi se velikodušnošću misionara,

slušaš kako mi srce kuca dok mi se

odmaraš na grudima, u kosi ti miris kojeg

nosim u nosnicama, tragovi na tvojim

leđima, tvoja koža pod mojim noktima...

...i ljubiš me tad, o ljubiš me tad, baš u

ritmu valcera, u ritmu onog valcera sa tvog,

a sada i tako mog...lijepog, plavog Dunava....