Zvjezdanom pucinom plovimo!
Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu
mogu se mjeriti snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo podrucje.
Dan je samo bijeli papir na kojem se sve biljezi i ispisuje, a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice. Njeno tijelo to zna, sto nemirno se prevrce u postelji od kasmira, svakim novim pokretom sto dozivase san da joj dodje na oci, al ostaje dugo zatim u prostoru sto ni snom ni javom ne moze se zvati.
Njena koza to zna, sto svaki put najezena ostane pri pomisli na dodire i poljubce njegove.
Sto svaki put hladna postane kad se tijelo trgne u borbi sa samim sobom.
U borbi sa njim, koje priziva mislima svojim nejakim kroz noc da joj dode.
Al noc je jaca.
Svojom tamom sakriva puteve i staze kojim bi bosa hodala do njegovog uzdaha,
puteve i staze kojim bi trcala u njegov zagrljaj.
I ostaje tako da se bori, sa snom, mislima sto ko uskovitlan vjetar rasipaju se po pucini zvjezdanoj.
Ostaje da broji zvijeze kao dane do ponovnog susreta.
I mnogo ih je, pa brojanje prekine na pola da skrati iscekivanje.
Al san ne dolazi. Danima, mjesecima vec.
A ni njega nema. Zadugo vec...
objavio/la
mirisna ruza kategorija: Poezija |