Ja sam i dalje nastavila da istrazujem i bavim se ovom temom, dakle, o brakovima maloljetnica (lakse mi je to reci nego djevojcica) . Cinjenice su strasne . 51 milion maloljetnica iz naljepseg zivotnog doba ,djetinjstva, na neki, uglavnom  cudan nacin, ulazi u brak. Cudan, nama . Tamo se to zove uglavnom tradicija. Najcesce se sve to ugovara, djevojcice sa tim nemaju nikakve veze. Njihovo misljenje nikog ne interesuje. One mogu biti i kupljene ili prodate, otete... Ono sto je za mene najstrasnije u svemu tome,
ako to i pokusamo prihvatiti kao tradiciju, jesu ipak njihove godine, Sa tim ne mogu nikako da se pomirim,
mislim, morala sam bar ovako da se pobunim protiv toga. Da li mi vjerujete da sam nasla podatak da su
cak jednu djevojcicu od 8 ( osam ) godina udali za covjeka od 55 godina. Ona je zapravo bila,  u pravom smislu te rijeci, njemu prodata za otprilike neki iznos u protivvrijednosti od 400 eura, dvanaest ovaca i dvije
krave???Njenih osam godina...A to je njgova dvogodisnja zarada. Pune su afganistanske bolnice djevojcica
od 12 godina, koje su vec postale majke. Ja to nista nisam znala prije citanja ove knjige. I mislila sam da je
to dno, ali izgleda da nije. Nalazim u sebi, uz svu ogorcenost ovim podacima i jedan mali osjecaj nekakve
nazovimo je i krivice, da u stvari nemam pravo da to samo osudjujem. Sta ako je to stvarno dio tradicije, i
njihove kulture i istorije,
mozda oni tako zive vijekovima a ja to tek sad otkrila, pa odmah poludila. Mozda su individualno  srecniji
od nas, jednostavni u svom siromastvu , opusteni i neoptereceni nasim frustacijama. U stvari ja ih ne
osudjujem, meni je samo zao tih djevojcica i njihovih godina...