6/7/2007 16:33

Dok su srpske lepotice pokušale da steknu slavu kao Kerol Alt ili pak zanosna Brižit Bardo, ispunjavajući svoje egoističke prohteve kroz seksualne bahanalije sa moćnim muškarcima, one druge, istovetno lepe i zajebane su gradile visoko moralne postulate i pokušavale da doskoče konkubinama svojom pameću i znanjem.Vremenom su razvile i unapredile čak i altruizam, kao osobinu iza koje su se skrivale. Međutim, rušeći predrasude o tome da lepota i promućurnost ne idu zajedno, ni malo naivne i svakako ne nevine kolgerle su postale vladarke iz senke. Danas ih gledamo kako se sve do jedne šepure u modelima Roberta Kavalija, (kao da ne postoji nijedan drugi dizajner na kugli zemaljskoj), pored svojih muževa, ovdašnjih političara. Elem, ove druge su se ugojile i uzjahale skupštinsku govornicu. “Mura” im je postala omiljeni, najkvalitetniji, bratski, "kupujmo – domaće", slovenački brand.

 

 

Čitajući intrigantna dela, te još kao klinka proučavajući “Inicijale BB”, zainteresovala sam se za Džona Kazablankasa, kvalifikovanog poznavaoca žena, a po sećanjima njegovih devojaka savršenog ljubavnika i istinskog ljubitelja muškarcima zanimljivije polovine sveta. Ovih dana mi je pod ruku pao još jedan roman u kome nisam očekivala da će se pojaviti njegovo ime, ali… Osnivač “Elita” se čitavog života posvetio jurenju lepih devojaka od kojih je pravio dobre mačke. Bio im je učitelj, otac, ljubavnik. Pored njega jednostavno nijedna žena nije smela da se oseća ubedačeno. Pravio je od njih dive. I uspevalo mu je. Zgodne dugonoge lepotice su obrtale milione šetajući po belosvetskim modnim pistama. E sad, pričalo se o tome šta su davale za uzvrat, mada uprkos sveopštem mišljenju da su to činile protiv svoje volje, često je bilo potpuno suprotno. Ipak, kada se sve uzme Michel Adam više podseća na nabeđenog makroa od legendarnog Kazablankasa koji je uživao i zarađivao, za razliku od ovog koji zarađuje i uživa. Za neupućene, gospodin Adam je vlasnik Fashion TV imperije. Vojni novinar, Miroslav Lazanski je pokušao da isfolira da je Džonov alter u Srbiji. Skupljao je srpsku lepotu zajedno sa visprenom magistarkom ekonomije i plasirao je na svetsku tržnicu sada već prepunjenu kojekakvim šljamom. Kazablankas je od devojaka stvarao dive, činio je da veruju da su plave krvi, odisale su samopouzdanjem i stavom, isicale se ne samo lepotom već unikatnošću ličnosti. Michel Adam je plasirao meso, a Lazanski je bio jedan od karika u lancu distribucije kome je pripala dužnost da Srpkinjama zabija šaku u usta i gleda im u zube. Na televiziji mi je delovao kao zgodan frajer, sve dok ga jednog popodneva nisam srela kod Terazijske česme i shvatila da je neponovljivo nešarmantan i nizak.

 

 

Elem, kako kaže autorka “fatalna žena je uvek zadužena i obavezno zaglibljena u kreditni odnos prema određenom muškarcu. Kad bi to bilo tako, odavno bih učinila sve da padnem na trošak MMF-a.” Sa ovim se možete složiti, možete se nesložiti, možete odbijati da poverujete gnušajući se srpskih tranzicionih sponzoruša, ali činjenica je da ne možete negirati da su svetske mačke to postale isključivo zahvaljujući muškarcima.