Naša civilizacija kruhu je dala simboličnu i svetu vrijednost. Taj kruh koji se može peći jedino u peći, oblikovao je povijest tisućljećima. Kao sinonim za stvaranje, rad, snagu, hranu i naravno život. Kruh je posvuda, a svjedok je te kulturološke prožetosti. Stariji među nama s nostalgijom se prisjećaju života oko kruha. Danas su stare krušne peći naših sela besprovatno napustile scenu

Srećom, zamijenile su ih male krušne peći na drva, estetske i prihvatljive veličine. U tim "mladim" krušnim pećima, koje su sačuvale kvalitete svojih predhodnica, moguće je peći pizze, razne vrste kruha, kolače, a i sve mesne delicije. Posebno me oduševljava sušenje voća i povrća.

Taj povratak izvorima oživljava naše korjene, naša prijateljska druženja. Nije to trenutna moda, već stvarna želja za otkrivanjem vrlo bogate baštine i za uživanjem u neusporedivoj kvaliteti kuhanja. Kako govoriti o okusu hrane koja se mirno krčkala dok ste u šetnji? Što reći o mirisima hruskavog kruha koji se po vađenju iz peći širi okolicom i mami sve koji se nađu pokraj nje? Ovaj svijet autentičnih okusa i mirisa izuzetan je. Kuhanje na vatri dostupno je svima i nema mu premca.