Prava topla vatrica!

Slike iz egipatskih grobova svjedoče o postojanju faraonskih "pekara". Dizani kruh nametnuo se kao hrana u cijelom Egiptu. Bio je sveta hrana i predstavljao je žrtvu Bogovima. Te su peći imale oblik stošca i punile su se odozgo, a zagrijavale ostacima palminog lišća i slamom. Kruh se pekao između zidova tih kupolastih peći, koje se danas nazivaju "Abrahamove peći". Ubrzo se ta vještina spravljanja kruha proširila po cijelom Meditaranu, a zatim i Evropom, a da bi bila uz male promjene  u uptrebi do prošlog stoljeća. Obiteljske peći po selima funkcionirale su do prvog svjedskog rata. Naši su djedovi bili svjedoci svega što je imalo veze s tradicionalnom peći; svadbe, blagdani, obiteljska okupljanja... sve se to ugasilo s dolaskom prijevoznih sredstava. Ponekad je peć bila ugrađena izravno u prostoriju u kojoj se kuhalo i blagovalo, a ostatak peći u koju se ložila vatra bio je uključen u dodatak priljubljen uz kuću. Te male građevine dio su naših pejsaža, ali često su nezapažene. Drugdje je peć bila izgrađena u nekoj kućici u sklopu većeg domaćinstva. Te se peći mogu lako prepoznati po zaobljenom svodu i dimnjaku na zabatu. Po selima ih još uvijek ima mnogo i njihova je raznolikost iznenađujuća. Došao je trenutak da pokažem kroz fotografije kako je nastajala moja krušna peć. 

Sljedila je potraga za dobrim graditeljima peći. Dogovor je pao, vrijeme razmišljanja je prošlo i usljedio je posao.

Morao se žrtvovat dio zida koji je bio namjenjen za nešto drugo, no...

Sve se odvija jako sporo, ali se nazire kraj

Ljepotica je gotova, gradila ju dva majstora dva dana. Sad dolazi ono najgorje, sušenje od dva mjeseca? Da, sav ugrađen šamot mora se posušiti da ne bi od visokih temperatura popucalo.

No, ja sam ju sušila mjesec dana i onda sam krenula sa niskim temperaturama. Kako je sagrađena u vikendici gdje se ne grije često, a bila je zima, zato se preporuča taj period sušenja.

U nastavku će sljediti recepti s fotografijama.

Naša civilizacija kruhu je dala simboličnu i svetu vrijednost. Taj kruh koji se može peći jedino u peći, oblikovao je povijest tisućljećima. Kao sinonim za stvaranje, rad, snagu, hranu i naravno život. Kruh je posvuda, a svjedok je te kulturološke prožetosti. Stariji među nama s nostalgijom se prisjećaju života oko kruha. Danas su stare krušne peći naših sela besprovatno napustile scenu

Srećom, zamijenile su ih male krušne peći na drva, estetske i prihvatljive veličine. U tim "mladim" krušnim pećima, koje su sačuvale kvalitete svojih predhodnica, moguće je peći pizze, razne vrste kruha, kolače, a i sve mesne delicije. Posebno me oduševljava sušenje voća i povrća.

Taj povratak izvorima oživljava naše korjene, naša prijateljska druženja. Nije to trenutna moda, već stvarna želja za otkrivanjem vrlo bogate baštine i za uživanjem u neusporedivoj kvaliteti kuhanja. Kako govoriti o okusu hrane koja se mirno krčkala dok ste u šetnji? Što reći o mirisima hruskavog kruha koji se po vađenju iz peći širi okolicom i mami sve koji se nađu pokraj nje? Ovaj svijet autentičnih okusa i mirisa izuzetan je. Kuhanje na vatri dostupno je svima i nema mu premca.

Povijest kruha i peći počinje uistinu davno. Čim je čovijek pokušao napraviti kruh, tražio je najbolji način da ga ispeče, što je kasnije dovelo do izuma krušne peći. Arheološka istraživanja pokazala su da su naši preci najprije jeli sirove žitarice, a zatim pečene. Drobili bi ih, nakon što su ih pomješali s vodom, dobili bi kašu koju su ispekli. Kasnije oko 3.500 g.pn ere, kolonije koje su se nastanile na obroncima uz rijeku Nil, dosjetili su se napraviti pogače stavljajući tu smjesu na ravno kamenje zagrijano na žeravici. Ponekad je to gusto tijesto bilo pečeno između dva sloja žeravice, a slučajno jedan zaboravljeni komad fermentirao je, i nakon što je bio ispečen, dao je novi proizvod prilično blizak današnjem kruhu.