Došla sam sa slave,u gradu koji u meni budi najružnija sećanja.
Tamo su moji mrtvi sahranjeni,sreća da ih nije mnogo.
Tamo živi najveći deo moje porodice,minijaturna je.
Tamo živi i puno mojih prijatelja.
Taj grad nikako ne volim.
Pošla sam iz Beograda ujutru,bilo je 24 stepena Celzijusa,obukla sam se kao za modnu pistu.
Zbog udesa kod Sajma,zakasnila na autobus i otputovala sledećim.
U autobusu sam zaspala,jer sam do pola šest,prvo četovala a onda telefonom sat i duže razgovarala sa dragom osobom.(posle sat su nas isključili,ali morali smo da završimo razgovor pa je to još malo potrrajalo)
U glavnom,probudila sam se na autobuskoj stanici,pljušti kiša,10 stepeni,a ja u Tom Hilfiger espadrilama navučenim na bosu nogu i trofrtaljkama bele boje.
Espadrile su za kontejner,a pantalone sam oprala.
Smrzla sam se,čekajući da kolima dođu po mene.
Slave ne podnosim,ali tetka je to,mora se.Ne pijem,skoro da i ne jedem,o politici ne volim da pričam,šta ja tamo tražim?
Insistirali su da ostanem bar do kraja vikenda,ali sinu mi je danas rođendan pa sam se nekako izvukla.
Da li ću eskivirati i upalu pluća,meningitis,ili nešto slično,saznaćete.
Prošla sam kao bos po trnju.To je činjenica!!!
