Ovako sam planirala da dočekam nekog,meni dragog.Ne baš tako nije isti ambijent,ali odrpilike.
Dugo sam se tome nadala , planove u glavi pravila....
Onda je sve krenulo napoako , vidim ja da mogu tako sama da čekam na staniciama železničkim , više ih ima u ovom gradu , možda i na BAS-u , ali nikog dočekati neću .
Ako i dođe , ja to neću znati , neću čekati ,neću se radovati . Neki drugi planovi ostaju , oni koji samo od mene zavise.
Njih mi niko ne može ukrasti , oni su samo moji .
Tako lako sve propadne ,nestane , ode .
Znam samo da patiti neću .. .
tokom niza godina naučila sam da što nije trebalo da se desi , desiti se neće , i nije se trebalo ni desiti .
tako je lakše , tako nema patnje , život ide dalje .
A bilo je lepo proživljavati , puno puta , kao da se dogodilo.
I jeste , u mojoj glavi ,kao da se dogodilo.
