Sinoć u 18 30h poslednji put sam videla svoju majku živu.Pre četri godine.Na današnji dan u 08 30h pozvali su me iz bolnice da mi jave da je umrla.
Sinoć sam počela da plačem,sa prekidima plačem od tad.
Godine kad je umrla,suzu nisam pustila,bila sam kao kamen,bez osećanja,ikakvih,osim ljubavi prema sinu.Dugo je to trajalo,sedela sam satima i gledala u tačku,prazna kao vakum,bez misli,osećanja,ičega.
Posle izvesnog vremena nisam ni mislila o tome.Nisam ni o čemu mislila,u slobodno vreme sam puno čitala,da zaposlim mozak,da mu ne dam da radi.
Pre dve godine 28.11. otišla sam kod oftalmologa na kontrolu,rekao mi je da će mi u četvrtak uraditi operaciju traumatske katarakte,jer mu je žao da "mlada žena" bude slepa na desno oko mesecima dok stignu sočiva,pa će on doneti od kuće svoje,neadekvatno,ali pomoći će.
Sutradan,bio je utorak,prva na listi za operacije kod njega.(četri operacije istovremeno rade četri lekara svako na svom pacijentu u istoj sali,i svira muzika)Moj je život Švicarska,je bilo poslednje što sam čula pre no što su me uveli u anesteziju.Nije izbor po mom ukusu,ali o tome ne vredi raspravljati,važno je da sam se ujutru probudila i kad su mi skinuli zavoje osetila bljesak svetla,kao u filmovima,a onda polako i videla hodnik,sestre i lekara.Zenica mi je bila kao kod guštera,sutradan su uradili malu korekciju pa nije takva već sasvim osobitog izgleda,malo okrugla,malo elipsoidna,a na nekim delovima i trouglasta.
Ja vidim,sa naočarima na to oko i zahvalna sam drGlišiću,velikom lekaru,a još većem čoveku.
29.11.nije za mene bivši dan republike,već dvostruko važan,srećno i nesrećno,dan.
Taman toliko da sam ga provela plačući.
