kako bi bilo da olovku zamijenim kistom
pa pokušam pjesme pisat u boji...
možda bi me riječi bolje išle
jer danas
kako god krenem napisati stih
ja zastanem
zaboravim što sam ti željela reći...
odustanem - još prije naslova
eh, a ti
ti bi s osmijehom čitao moju pjesmu
u kojoj bi se prepoznao... možda baš po njemu...
ili po naočalama,
za čitanje - poezije pred spavanje
i ti,
ti s osmijehom bi legao, naručio bi san
(jer to umiješ)
pa mi ga kasnije pričao, u detalje
sve do toga kako je lišće šuštalo
pod našim nogama
dok šetali smo parkom
kojim si me vodio već toliko puta
u snu
kojega samo ti sanjaš
a oboje ga zovemo željom
bilo bi to krasno platno, dragi moj
nas dvoje u aleji
s malo impresionističke sumaglice
preko tvoga šešira kojeg ti u šali skidam
tvoj san - naslikan...
pun našega smijeha
jedino on je stvaran

reci da ga čuješ.

                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk