Danas ideš k' njoj. Mirna to zna.
Zna po tome kako mirišeš.
U njenom krevetu nikada ne mirišeš tako. Odaju te sitnice.

Pjevušiš brijući se. Pereš zube... Mirna se pravi da ne primjećuje. Ispraća te s osmijehom.
Daje ti i svakodnevni poljubac.
Nada se samo da ćeš se riješiti svih stidnih i ostalih dlaka te neke druge. Jer sve će prožvakati,
ali sorry, dosta joj je i svojih dlaka...

Dlake, ne podnosi. To joj je negdje u podsvijesti. Ta dlakofobija.

Odlaziš, sjedaš u auto i nestaješ. Mirna će popiti kavu.
Urediti će se, izaći u grad...
Možda nešto i skuha. Pa zamrzne. Tko zna, moglo bi zatrebati. Ponekad si i kod kuće.

***

"Zar baš moraš otići na taj seminar Mirna!?"
"Ne. Ali želim. Malo promjene ponekad i meni treba..."
"Promjene??"
"A-ha... svakodnevnica dojadi, zar ne!? Pa ti si dobro upućen u te stvari."
"Kako to misliš?"
"Ne mislim. Misliti je naporno. Ja to jednostavno tvrdim."
"Što bi to trebalo značiti?"
"Da Mirna ide na seminar."
"A ja!?"
"Ti imaš ručkova za mjesec dana u zamrzivaču. Samo ih moraš ugrijati."

***

Pitaš se zašto joj je mobitel stalno isključen... nervozan si. Ne jede ti se.
Najradije bi sjeo u auto i krenuo... eh, da ti je vidjeti gdje je ona (i s kime) u ovom trenutku...
Hmm...
Još jedan pokušaj... Zvoni! Op-saaaaaa!
"Što je mili?"
"Zašto mi se ne javljaš? Stalno si isključena!"
"Kakva briga, zlato! Pa na putu sam, a tunela kao u priči! I što je tako hitno, pa nismo se vidjeli puna dva sata!??"

                           Elfrida Matuč-Mahulja/Krk