vaša su lica

poznata

ali su promijenila

izraz djetinjstva

i osmijesi

nisu

više oni

koje nosim

poput starog

crno-bijelog filma

s počestim

smetnjama u tonu

negdje

u nekoj ladici

sjećanja

optočenoj

šarenim perlama

od kojih su

nekada

strankinje

pravile ogrlice

za gležnjeve

koje su nama bile

neopisivo

smiješne

tko zna možda

ste upamtili

taj detalj

poput mene...

ili

sam samo ja

ostala veliko

dijete s repom

na vrhu glave.

vaša lica

lagano se pune

brazdama života

neke je život

već dobro izorao

drugi kupuju

skupocjene kreme

i plaćaju tretmane

kako bi

zaustavili vrijeme

bar u vlastitom

ogledalu

tko zna

možda se ujutro

u neko jutro

uspiju i zavarati

i možda se požele

uvući u krevet

mami

i

tati

a njih već odavno

nema...

vaša lica

o vama

prijatelji

nekad su govorila

sve

a

danas više

ne govore ništa

i pitam se

gdje je tome

razlog

i zašto

vaš smijeh

sliči na tonske

smetnje

nekog crno-bijelog

filma

iz jedne od

mojih

ladica

sjećanja

onih koje

su već

duboko

pri dnu

i rijetko ih se

sjetim

izvući...

težak je teret

na njima.

             Elfrida Matuč-Mahulja/Krk