u deset ću leći

i tad me ne pitaj ništa

samo pokloni mi

mrak

a u njemu osmijeh

lak

onaj s početka priče

o nama

u deset ću leći

slušat ću tvoj televizor

kroz zidove

možda se vratiti

u neka prošla vremena

a možda glavu uvući

pod jastuk

da ga ne čujem

i vjerojatno ću zaspati

prije nego mi se pridružiš

a ujutro kad se probudim

zadovoljno ću se protegnuti

i sama popiti

prvu jutarnju kavu u tišini

koja mi sve više odgovara.

                       Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

ako te zavolim
uslijed tvoje nenadane
jurnjave kroz moju misao

vjetar će šaptati krošnjama
tvoje ime
ili će ga poput glasna djeteta
izvikivati trčeći niz moju ulicu

ako te zavolim

zato jer neću znati

što bih drugo s tobom

umislit ću da poznajem

Morseovu abecedu

i da kiša slovka tvoje ime

kucajuć o moje prozore

ako te zavolim

a bojim se da hoću

ili me je ljubav stavila pred svršeni čin

pitat ćeš me što je

ljubav

reći ću ti slušaj

snijeg dok pada

to se sama ljubav čuje...

                   Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

tražim se jedna obična ja

nestala pred više godina

u nepoznatom smjeru

na sebi sam imala

vedar pogled

i osmijeh

kombinirane sa

veselim odjekom

tipično ženskih koraka

u niskim sportskim cipelama

da li me je tko vidio?

ljudi

molim vas recite mi

ako me prepoznate negdje

da se još uvijek čekam

na prozoru

s kojega se pogled ni malo

nije promijenio

od onda

i da u meni i danas živi nada

da mi se nije

ništa

strašnog

dogodilo tada

a već me predugo nema.

              Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

ja znam

neće ti se svidjeti svako

od mojih lica

koja ćeš zateći poput zapisa

u vlastitim očima

i neće ti leći

sve moje riječi

kojima te budem dočekivala

u susretima

koji nam tek slijede

reći ću ti da sam poput mora

mirna i snena

za bonace i mirnih dana

ili zapjenjena, brza

kad me šiba bura

nekada se ljeskam suncem

u sebi

da te oči zabole od ljepote

a ponekad sam dom

mjesecu i zvijezdama pa se

pitaš tko sam uopće

o kako znam biti bistra i svijetla

topla poput djeteta

a već drugoga dana navuku se oblaci

na moje nebo

i odjenu mi sive haljine, izvuku na površinu

sav mrak iz moje dubine

ja znam

ne voliš to moje lice

lice juga

nitko ga ne voli

zove se kratko

zove se tuga.

             Elfrida Matuč-Mahulja

pokupila sam

poput fotografija

obješene sekunde

sa konopa vremena

i zaronila s njima

u demenciju

gdje se dobro osjećam

ja čije su oči

navikle na mrak

molim, prigušite blještavilo

koje je sakrilo zvijezde

iznad nas

i bar povremeno

gasite svjetlo

ne želim oslijepiti!

           Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

pitaš me čime se bavim...

umiranjem od rođenja

ali to nije nikakva ekskluzivna izjava

naime istim se poslom  svatko bavi

svatko

tko rođen

uspije biti ...

pa onda... šutnjom

kombiniranom s promatranjem

eto to je nešto u čemu baš

uživam i što me određuje, ali

izaziva određene popratne pojave

kakva je recimo,

dizanje revolucije u sebi

što je vrlo mučaljiva disciplina

koja izaziva jutarnje

podnevne i večernje mučnine

kao i nedostatak sna...

bavim se dakle samodestruktivnim

akcijama

iako nisam rođena u znaku

Škorpiona

živim svakodnevicu u znaku šunda

opstruiram dnevno upijanje vijesti

u organizam

bojkotiram stvarnost

bježim u stihove

i plašim se za sudbinu još

nerođene djece...

i moguće reinkarnacije.

                    Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

gledam, cijela se frka digla

oko pedera u ova nova

moderna vremena

neka mi oproste što se koristim

zastarjelom terminologijom

generacije zagubljene

negdje između šuma

i gora sred pušaka bajoneta -

ja zaista ne bih nikoga htjela

uvrijediti, samo ne vidim

mjesta engleskim riječima

u hrvatskoj poeziji,

niti je ova pjesma homoseksualno

orijentirana...

da li je pjesma uopće?

samo sam htjela primijetiti

kako je vjerojatno

pederu s muškarcem puno lakše

dijeliti istu tipkovnicu

s obzirom na jednaku anatomiju,

osjećam da ne razumijete

zapravo vaš želim pitati

morate li baš uvijek imati

ruku u gaćama!??...

većina vas recimo ne voli mačke

jer one ostavljaju dlake

posvuda!

          Elfrida Matuč-Mahulja/Krk

ne idu me stihovi o ljubavi

da bi se pisali

trebalo bi poznavati ljubav

osobno

a sve mi se čini da nas još

nitko nije upoznao

bojim se da i neće

sve su to samo neke njene

sestre

i sve joj previše nalikuju

s kojima sam kraj mora

na šljunku

pjevala mjesecu

za nekih toplih noći

kad još nisam imala

ove duboke usjeke na rubovima

usana

koje ne dobiješ od osmijeha

ne ide me

pisati o ljubavi

jer sve mi se čini

ako sam je i davala

nikada nije bila shvaćena

nikada razumljiva

nikada uzvraćena

od mene se uvijek očekivala

samo šutnja

pri zdravim očima

pa što još mogu

do izgraditi zid golemi

hladan

zid kao štit

od gledanja za tobom

kako živneš čim za sobom

vrata zatvoriš

i kreneš u meni nepoznato-

-poznatom pravcu

bezbrige

brige ostavljaš meni

zapravo i ne znaš za njih

od mene se očekuje

šutnja

a ti ne pitaš ono na što

ne želiš odgovore

i sve moje ljubavne pjesme

su kao ćorci ispucane u prazno

samoobrana od ispraznosti

kojom si me napunio do vrha

bijeg od tuposti

kojom si me obogatio

svojim interesom

za sve

što se mene ne tiče

svojim interesom ni za što

što od mene potiče

i što mi onda preostaje

nego gradnja zida

previsokog za tebe

previsokog za mene

pa možda svatko

na svojoj strani

nekim postane.

                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk