ja znam

neće ti se svidjeti svako

od mojih lica

koja ćeš zateći poput zapisa

u vlastitim očima

i neće ti leći

sve moje riječi

kojima te budem dočekivala

u susretima

koji nam tek slijede

reći ću ti da sam poput mora

mirna i snena

za bonace i mirnih dana

ili zapjenjena, brza

kad me šiba bura

nekada se ljeskam suncem

u sebi

da te oči zabole od ljepote

a ponekad sam dom

mjesecu i zvijezdama pa se

pitaš tko sam uopće

o kako znam biti bistra i svijetla

topla poput djeteta

a već drugoga dana navuku se oblaci

na moje nebo

i odjenu mi sive haljine, izvuku na površinu

sav mrak iz moje dubine

ja znam

ne voliš to moje lice

lice juga

nitko ga ne voli

zove se kratko

zove se tuga.

             Elfrida Matuč-Mahulja