ne idu me stihovi o ljubavi

da bi se pisali

trebalo bi poznavati ljubav

osobno

a sve mi se čini da nas još

nitko nije upoznao

bojim se da i neće

sve su to samo neke njene

sestre

i sve joj previše nalikuju

s kojima sam kraj mora

na šljunku

pjevala mjesecu

za nekih toplih noći

kad još nisam imala

ove duboke usjeke na rubovima

usana

koje ne dobiješ od osmijeha

ne ide me

pisati o ljubavi

jer sve mi se čini

ako sam je i davala

nikada nije bila shvaćena

nikada razumljiva

nikada uzvraćena

od mene se uvijek očekivala

samo šutnja

pri zdravim očima

pa što još mogu

do izgraditi zid golemi

hladan

zid kao štit

od gledanja za tobom

kako živneš čim za sobom

vrata zatvoriš

i kreneš u meni nepoznato-

-poznatom pravcu

bezbrige

brige ostavljaš meni

zapravo i ne znaš za njih

od mene se očekuje

šutnja

a ti ne pitaš ono na što

ne želiš odgovore

i sve moje ljubavne pjesme

su kao ćorci ispucane u prazno

samoobrana od ispraznosti

kojom si me napunio do vrha

bijeg od tuposti

kojom si me obogatio

svojim interesom

za sve

što se mene ne tiče

svojim interesom ni za što

što od mene potiče

i što mi onda preostaje

nego gradnja zida

previsokog za tebe

previsokog za mene

pa možda svatko

na svojoj strani

nekim postane.

                  Elfrida Matuč-Mahulja/Krk