Muzika je neodvojivi deo mene, nikad nije bila bekstvo, nikada zaista.
Ne znam šta bi trebala biti, ako bi išta trebala, ako to nije sebično...za mene je kao vazduh i voda.
Takva je sve dok je i život takav, posle samo opada razumevanje, čini mi se zapravo,
toliko mi je prirodna da je ne preispitujem zaista, iako bi morala umreti nakon svake konačnosti...
(ja sam najčešće tek umrla i vraćam se) .
A teoriju,nju volim jer je ne shvatam ozbiljno.
Imala sam jednu veliku zamišljenu ljubav,ritmičnu,previše sam tad pisala, mislila,svirala...
ljubav se usijala, pojela samu sebe.
Ne možeš sudarati takve organizme, oni moraju delovati paralelno, treba prestati težiti onom čime sam sebe progoniš, a postaješ sve ružniji.
Nije isto poštedeti nekog pisanja, nakon što ga izmučiš, nije isto kao prećutati, jer koga uspeš prećutati taj kao da i ne-znaš već...
Radije i vazduh i voda,bićemo bolji kad preživim, ionako se znamo baš tako.
Kad dođe novo proleće, redovno nehotice nadvlada prošlo.
(iako mu hvala na njemu, kotrljalo se savršeno)
Sve su mi noći bile dobroćudne poslednjih dana, pa i ona prošla,ona koja je preživela jutro, vratila me u krevet tek sutradan tako da mi srce mamurno kuca od panike da ne zakasnim na posao.
A tek ona,spregnutog predvečerja, kad sam bila umorna,i kako se vratiti kući, s odgledanim izložbama i kupljenim knjigama...nikako, eto kako.Hajde da se međusobno uskladimo tako da jednostavno ne odemo, kreneš a ne odeš.
Završiš u "zlo"doba na uglu neke dve ulice,opet...tu sam na pola puta,sutra ću biti dobro.
Obično me noću raširenih ruku dočekaju moji nemiri, nikad me ne ostave na miru,
sada su nešto neuobičajeno nežni pa su mi noći bile blage, a ja sasvim bezazlena...
Neću ih dirati.
Dok se telo naprezalo svaku noć i svaki dan , um je bio mek. Sve je to možda svejedno...
